Predsjednički izbori nisu završeni, za dva tjedna će birači odlučivati između Zorana Milanovića i Dragana Primorca, ali uvjerljiva razlika u broju glasova u prvom krugu u korist aktualnog državnog poglavara dopušta da ih se analizira gotovo kao da smo konačan ishod doznali već u nedjelju. Praktično je, naime, nemoguće da Primorac nadoknadi Milanovićevu prednost.

Dakle, Milanović će ostati predsjednik i sada je definitivno jasno da on ima sposobnost političkog samoobnavljanja. Neuspješno je vodio SDP-ovu koaliciju na parlamentarnim izborima 2015. i 2016., osvojeni zastupnički mandati bili su nedovoljni da bi Milanović (p)ostao premijer. U tim okolnostima on podnosi ostavku na dužnost predsjednika SDP-a i povlači se iz politike. Osnovao je firmu i više od dvije godine politički je bio posve pasivan. U proljeće se 2019., međutim, aktivirao i najavio kandidaturu za predsjednika Republike. Premda je Kolinda Grabar-Kitarović bila popularna predsjednica, Milanović ju je ipak pobijedio. Vratio se na velika vrata u politiku. Mandat mu je obilježio sukob s premijerom Andrejom Plenkovićem, a onda je proljetos Milanović poželio i preuzeti njegovo mjesto. Na šokantan je način ušao u kampanju za parlamentarne izbore, s ciljem da bude na listi SDP-a i partnera te njihov nominalni kandidat za premijera. Ustavni sud mu je to zabranio i taj Milanovićev povratak u stranačku politiku nije za njega dobro prošao. I njegovi simpatizeri su mu zamjerali što kao predsjednik nije dao ostavku i potom se punom snagom uključio u realizaciju projekta vlade nacionalnog spasa. Nisu to bili jednostavni dani za Milanovića, ali, eto, osam mjeseci poslije gotovo je već u prvom krugu osigurao još pet godina na Pantovčaku. Istina, vjetar u leđa mu je bila činjenica da je u Banskim dvorima njemu suprotstavljena politička opcija, kao i to da je HDZ poslao na njega Primorca, koji se nije pokazao kvalitetnim kandidatom. Ali, unatoč tome, nitko Milanoviću ne može osporiti da posjeduje zavidnu vještinu političke regeneracije kada je u objektivno gubitničkoj poziciji.

Za još nešto nam je u nedjelju stigla potvrda, takozvana HDZ-ova mašinerija ipak je samo takozvana. Kada bi ona zaista postojala, funkcionirala bi apsolutno u svim uvjetima, HDZ-ovi goniči natjerali bi ljude da iziđu na svake izbore i zaokruže kandidata kojeg god im stranka ponudi. No to nije tako. I nije prvi put u Plenkovićevoj eri da se dogodio ozbiljan podbačaj u HDZ-ovu postotku glasova. Lista HDZ-a na izborima za Europski parlament 2019. dobila je tek nešto više od 22 posto glasova. Ono što snažno motivira pristaše HDZ-a su izbori za Sabor, na kojima se donosi odluka tko će u Hrvatskoj raspolagati državnim novcem, i biti u mogućnosti nekome pomoći, a nekome i naštetiti. Nije potrebna nikakva mašinerija da bi se birače sklone HDZ-u odvuklo na birališta na dan parlamentarnih izbora. Sami tamo odlaze, znajući da im od toga možda presudno zavisi materijalni i općenito status u društvu. Drugo su izbori za predsjednika Republike i za EP, na kojima se natječu kandidati koji ne mogu neposredno utjecati na život građana. Da je ta mašinerija običan mit, priznaju neizravno i HDZ-ovi dužnosnici, koji tvrde da je Primorac dobio manje glasova zbog toga što je bilo dosta kandidata desno od centra. Iz te teze proizlazi da su ljudi u HDZ-u zaduženi za utjerivanje stege bili nemoćni u nastojanju da neke svoje birače odvrate od Marije Selak Raspudić ili Tomislava Jonjića. Pritom je iluzija kako bi, u slučaju da se to dvoje nije kandidiralo, na Primorčevu kontu automatski bilo 230 tisuća glasova više. Ne bi. Nema na izborima jednostavnog prelijevanja glasova.