Djeci, roditeljima i učiteljima koji su bili žrtve ili svjedoci krvavog pohoda devetnaestogodišnjaka u OŠ Prečko na raspolaganju su psiholozi Tima za psihološke krizne intervencije PGŽ-a. Njihov zadatak je pomoći integrirati užasno neugodno iskustvo, a cilj je, kaže članica Tima i psihologinja riječke OŠ Podmurvice, Nada Kegalj, oporavak stanja djece i odraslih, dovesti život u normalu.

– Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi je nezamislivo. Ono što osjećamo svi, baš svi u Hrvatskoj i šire, su tuga, ljutnja, bol i zgražanje. Svaki roditelj u državi je prestrašen ovim događajem. Nitko nije ravnodušan.

Jedna mama neće više poljubiti svoje dijete, jedan tata neće više zagrliti svog prvašića. Jedno dijete se više nikada neće vratiti kući iz škole. Ostaloj djeci iz škole će ovo biti utisnuto u srca i misli jako dugo. Naše misli su sa svim obiteljima stradalih te svim članovima škole i zajednice u kojoj se ova tragedija dogodila, pa čak i s roditeljima počinitelja.

Nakon ovakvih događaja ljudi imaju neko vrijeme traumatske stresne reakcije. To su osjećaji nesigurnosti, bespomoćnosti, straha, ljutnje i zabrinutosti. Ljudi različito reagiraju.

Neki imaju tjelesne reakcije poput glavobolje, vrtoglavice, teškoće sa spavanjem, teškoće s koncentracijom, dok drugi nemaju, ali su tužni i ljuti. Kod većine ljudi takva stanja prolaze s vremenom bez posljedica i uz podršku ljudi iz okoline, objašnjava Kegalj.

Trajne posljedice

Međutim, kod nekih ljudi ovakvi događaji, kaže, mogu ostaviti trajne posljedice kao što su stalna tjeskoba, depresivnost, osjećaj nesigurnosti, psihosomatske reakcije, odnosno posttraumatski stresni poremećaj.

– Nije moguće predvidjeti tijek i trajanje oporavka, jer su čovjekovi psihički procesi složeni. Sve ovo vrijedi i kad su pogođena djeca. Sudjelovanje svih nas u nenasilnom rješavanju sukoba i brizi za mentalno zdravlje je nužno na svim razinama, od obitelji do javnog prostora. Javno pozivanje na nasilje, mržnju i netrpeljivost treba osuditi, upozorava psihologinja.

Dodajući da škola mora biti sigurno mjesto za život, igru i obrazovanje, kaže da se može raspravljati o tome treba li postaviti zaštitare na školske ulaze.

– Treba li odrasla osoba biti na ulazu i otključavati vrata? Iskustvo iz beogradske tragedije nam pokazuje da je zaštitar prvi poginuo. Bi li prisutnost zaštitara riješila problem ili samo dala prividnu sliku sigurnosti?

Bi li sa zaštitarima slali krivu poruku mladima da nismo sigurno mjesto? S druge strane, mi prosvjetari naivno razmišljamo kako škole trebaju biti otvorene djeci i roditeljima u svako doba.

Očito smo u krivu. Mišljenja sam da je potrebno da na ulazu škole bude educirani djelatnik škole, koji poznaje djecu i zaposlenike. Škola je javna ustanova i država bi se o ovome morala očitovati i početi rješavati problem, upozorava Kegalj.

Isključiti društvene mreže

Naglašavajući kako se radi o traumatskom događaju, koji pogađa i utječe na velik broj ljudi, želi podsjetiti na ono što pomaže.

– Potrebno je razgovarati s djecom tako da im u kratkim crtama, na jasan način i prilagodljiv uzrastu kažete što se dogodilo, a onda ih treba pustiti da govore o tome kako su, što misle i pustiti ih da plaču.

Slušati ih bez osuđivanja, zahtijevanja i pritiska da govore. Važno je da dijete osjeti da ga se razumije i podržava. Cilj je potaknuti dijete da podijeli svoje osjećaje i razmišljanja. Roditelji trebaju pokazati da su uz dijete i da dijete može uvijek računati na njihovu pomoć.

Također, potrebno je dozvoliti i sebi tugu zbog događaja koji se dogodio. Dozvoliti si plač, jer suzama izbacujemo neugodne osjećaje i rasterećujemo se. Činimo ono što nam inače pomaže, od trčanja do kupke, savjetuje psihologinja.

Kaže i da treba isključiti televizore, portale i društvene mreže, barem na neko vrijeme, te obratiti posebnu pažnju na to što slušaju i na koji način se djeca o tome informiraju.

– S djecom treba razgovarati o sadržajima o ovom događaju iz medija i društvenih mreža te im skrenuti pažnju o načinu izvještavanja. Ukoliko kruže slike i videa, zaustavite njihovo širenje. Treba biti blag, nježan i biti dijete. Ne smije se ignorirati, izbjegavati razgovarati o događaju i skrivati istinu, preporuča Kegalj.

Razviti otpornost

Savjetuje i posvećivanje aktivnostima koje opuštaju i donose osjećaj ugode. Nekoj djeci može pomoći spavanje uz upaljeno svjetlo, češće druženje s prijateljima, zajedničko igranje društvenih igara s obitelji ili slične aktivnosti. U trenucima potresenosti važno je izbjegavati pretjerane napore. Treba se fokusirati na ono što gradi mir i sigurnost, kako za nas same, tako i za naše bližnje.

– Roditeljima poručujem da je najvažnije razviti kod djece otpornost. Otpornost se odnosi na pozitivnu prilagodbu i oporavak kad doživimo neko neugodno iskustvo. Otpornost nije statična i nitko nije (ne)otporan cijelo vrijeme.

To je proces koji se događa u vremenu, mijenja se i razvija, stalno je u međudjelovanju s nevoljama i promjenama životnih okolnosti i najčešće je rezultat interakcije osobnih obilježja i obilježja okoline.

Istraživanja pokazuju da je svakomu djetetu moguće pomoći da razvije, usvoji i iskoristi vještine i sredstva koja su mu potrebna za rast i razvoj u raznim aspektima života usprkos neugodnim preprekama i izazovima koji se mogu pojaviti.

Uobičajeno, svakodnevno doživljavanje problema i njihovo rješavanje dio je zdravoga razvojnog puta i učenja. Na tome putu događaju se različiti pokušaji koji dovode do uspjeha ili neuspjeha.

Također, doživljavaju se i različita emocionalna stanja ugode ili neugode. Podrškom i savjetima prijatelja, roditelja, učitelja ili drugih izvora djeca i mladi uče strategije učinkovitoga suočavanja sa stresom i izgrađuju otpornost, zaključuje Kegalj.

Važno je na koji način mediji izvještavaju o ovim temama

Kegalj upozorava i na važnost načina na koji mediji izvještavaju o ovakvim temama. Senzacionalistički način prenošenja vijesti, neistinite ili poluistinite informacije, demoniziranje krivca, odavanje bilo kakvih podataka koji bi mogli identificirati uključene u događaj, mogu ne samo biti štetni za mentalno zdravlje uključenih, već i predstavljati rizik za ponavljanje takvog ponašanja.

– Svi se moramo odgovorno ponašati uživo i na društvenim mrežama, raspravljati argumentirano i provjeravati izvore koje dijelimo. Osuđujemo svaki oblik nasilja. Verbalni, psihički i fizički, upozorava psihologinja.

Mladima i djeci savjetuje bavljenje tjelesnom aktivnošću, korištenje tehnika opuštanja, oslanjanje na prijatelja ili člana obitelji za podršku i razgovor, druženje, usmjeravanje na pozitivno.

– Treba koristiti i strategije odvlačenja pozornosti, jer skretanje pozornosti na nešto sasvim drugo otklonit će negativno raspoloženje, ali i iskoristiti mogućnosti koje nudi tehnologija. Dostupne su besplatne aplikacije koje pomažu u očuvanju i unaprjeđenju mentalnoga zdravlja.

Također, treba imati na umu da strategije samopomoći mogu biti korisne, ali pretjerano i neopravdano oslanjanje na njih, osobito ako je riječ o ozbiljnijim problemima mentalnoga zdravlja, može pridonijeti odgađanju traženja pomoći od stručnjaka te kao posljedicu dovesti do pogoršanja stanja, navodi psiholog