Cijela Hrvatska ušutjela je zbog nezapamćene tragedije koja se dogodila u Zagrebu. Kada su takve vijesti dolazile do nas iz udaljenih krajeva svijeta, pa čak i iz nama susjednih zemalja, vjerovali smo da se takve tragedije događaju samo "drugima". Zatvaranje očiju pred stvarima koje se čine udaljenima, vjerovanje da se "našoj djeci to ne može dogoditi", sada je postalo naša stvarnost. I ne samo to, kolektivna trauma duboko je urezana u našu zajednicu i društvo. Ova tragedija potvrdila je najgore strahove – da je društvo, koje se u posljednjim godinama sve više udaljavalo od osnovnih ljudskih vrijednosti, dosegnulo točku u kojoj se posljedice te udaljenosti ne mogu više ignorirati.

Odgovornost svih nas

Čak i politika, koja je u predizbornim kampanjama dosezala vrhunac neprimjerenih poruka koje pozivaju na mržnju, nasilje i podjele, danas šuti pred tragedijom koja je zadesila sve nas. Ta ista politika, koja je prečesto nositelj podjela u društvu, sada je u tišini, jer je teško bilo što reći u trenutku kada je svakom od nas jasno da su govor i ponašanje koji su u Hrvatskoj na djelu posljednjih godina stvorili okvire u kojima će se prije ili poslije dogoditi ovakav užas. Političari, koji su posljednjih godina, u potrazi za vlastitim interesima, često pribjegavali strategijama koje dijele društvo, sada su suočeni s posljedicama vlastitih postupaka. Treba se zapitati koliko su oni svojim govorima, stavovima i političkim kampanjama zapravo pridonijeli širenju podjela i stvaranju atmosfere nesigurnosti i nesnošljivosti koja nas je danas tako brutalno pogodila. Nažalost, nakon svake tragedije uvijek se postavlja pitanje odgovornosti, ali odgovornost je stvar koja nije svedena samo na jedan trenutak, već je ona prisutna svaki put kada govorimo, djelujemo ili ne činimo ništa da bismo stvorili drukčije okruženje u društvu, odgovornost je na svakome od nas.

Ova tragedija nije izolirani slučaj. Ona je kulminacija šireg problema koji traje već neko vrijeme. Naša društvena klima ispunjena je nasiljem, verbalnim i fizičkim, kao i negiranjem temeljnih ljudskih vrijednosti. Kultura dijaloga i uvažavanja drukčijih mišljenja gotovo je nestala. Iako su društvene mreže stvorene da nude prostor za komunikaciju, one su se u posljednjih nekoliko godina pretvorile u mjesto kojim dominiraju mržnja i nesnošljivost. Nažalost, mladi ljudi, koji još uvijek formiraju svoja stajališta i obrasce ponašanja, često se identificiraju s negativnim porukama koje dolaze s tih platformi. Kada su stalno izloženi porukama koje glorificiraju mržnju i agresiju, lako je upasti u zamku tih destruktivnih vrijednosti. To nije opasno samo za njihov psihološki razvoj nego i za razvoj cijelog društva, jer dugoročne posljedice takvih stavova utječu na sve nas.

U trenutku šoka i tuge zbog ove tragedije mnogi će tražiti odgovore i krivce, ali krivnja je na svakome od nas koji je zatvarao oči pred onim u što se Hrvatska pretvarala. Koliko su političari i društvene elite svojim djelovanjem i izjavama pridonijeli stvaranju atmosfere u kojoj su mržnja i nesnošljivost postale normalni oblici ponašanja? Nije dovoljno samo kritizirati medije ili druge aktere koji prenose takve poruke; moramo se zapitati što smo svi mi učinili kako bismo stvorili društvo koje cijeni toleranciju, razumijevanje i poštovanje ljudskih prava. Govor mržnje nije samo apstraktna prijetnja – on ima stvarne, konkretne posljedice. Riječima koje izgovaramo, oblikujemo stvarnost. I, nažalost, te riječi često mogu biti oružje koje uništava, a ne lijek koji liječi.

Tolerancija

Nastojali smo i do sada ne sudjelovati u širenju takvih poruka. Svjesni smo odgovornosti koju imamo kao mediji, i uvijek smo se trudili biti nositelji pozitivnih vrijednosti, promicati odgovorno novinarstvo i etičko izvještavanje. Međutim, nakon ove tragedije postaje jasno da moramo poduzeti još snažnije korake kako bismo pridonijeli izgradnji društva temeljenog na ljubavi, poštovanju i zajedništvu. Prečesto smo svi iz medija davali prostora agresiji i verbalnom nasilju jer je "to netko rekao", pa nije naša odgovornost, nego samo dobar naslov. Zapravo jest i naša odgovornost, i treba to javno priznati. Stoga ćemo, u našoj budućoj novinarskoj praksi, posvetiti još više pažnje tome kako oblikujemo javni prostor, kako prenosimo informacije i kako se ponašamo u komunikaciji. Nećemo se zadržati samo na izvještavanju o tragedijama, već ćemo se još snažnije zalagati za izgradnju pozitivnog društva, u kojem će se ljudi osjećati sigurnima, u kojem se poštuju ljudska prava i gdje će se negirati mržnja, nasilje i nesnošljivost. I što je također važno - oni koji upućuju poruke koje pozivaju na mržnju i nesnošljivost, oni koji političke oponente koji imaju drukčije poglede na svijet i različita rješenja za važna pitanja "časte" pogrdnim imenima i pozivaju na njihov linč, više to neće činiti preko naših platformi, tiskanih ili digitalnih, izjave koje izlaze iz okvira pristojnog komuniciranje, kojima je cilj agresivno ismijati, poniziti, optužiti jednostavno neće dobiti ni najmanji prostor.

Jer postavlja se pitanje: Koliko tragedija još moramo proživjeti da bismo shvatili koliko su važne temeljne vrijednosti za naše društvo? Koliko ćemo još dopuštati da govor mržnje postane stvarnost koju prihvaćamo, da mladi ljudi postanu žrtve negativnih uzora i pogrešnih vrijednosti? Ova tragedija mora nas podsjetiti na to koliko je važno ulagati u obrazovanje, u obitelj, u društvo koje ne samo da razumije nego i aktivno promiče ljudskost, uljuđenost i uvažavanje. Svaka negativna poruka ima svoje posljedice, i te posljedice nikada nisu apstraktne. Svi, od političara do medija, od obrazovnih institucija do obitelji, imamo svoj dio odgovornost u oblikovanju društva u kojem će tolerancija, razumijevanje i poštovanje biti temeljni principi.

Apeliramo na sve nas – kao pojedince, kao zajednicu, kao društvo – da preuzmemo odgovornost za naše postupke, za naše riječi, za našu komunikaciju. Samo tako možemo stvoriti bolje društvo. Temeljna odrednica kojom se zalažemo za odgovorno novinarstvo, i dalje će biti posvećena ovom cilju. Svi zajedno moramo uložiti napore kako bismo izgradili društvo u kojem će se ljubav i zajedništvo vrednovati više od mržnje, nasilja i podjela. Ako išta možemo naučiti iz ove tragedije, to je da moramo djelovati svi i odmah, čekanje da to učini netko umjesto nas, dovelo je do ove beskrajne tuge koja danas obuzima Hrvatsku.