Nakon što smo nemalo puta gledali slične slike u SAD-u, pa i u nama susjednim zemljama, očito sve to nije bilo dovoljno da hrvatski školski sustav djeluje preventivno i spriječi potencijalnu tragediju. I sada je u napadu u zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko ubijeno sedmogodišnje dijete, a još pet osoba je ozlijeđeno. Prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, dr. med., specijalist psihijatar, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije i subspecijalist forenzičke psihijatrije, kaže kako smo se očito samo pravili da smo bolji od njih i da se to kod nas nikad neće dogoditi.

Vrištimo godinama

“Radim ovo 25 godina i dođe mi da kažem ekipi koja govori kako su to izolirani slučajevi - da konačno upitaju ljude u sustavu, u socijali, policiji, zdravstvu i drugdje s čim se mi nosimo i koje su naše mogućnosti da ikako djelujemo. Oduzeli su nam sva prava i fakat je ovo, nažalost, bilo pitanje dana. Policija je upravo rekla kako nisu iznenađeni, a moram vam reći i kako ja uopće nisam iznenađena što se to dogodilo. Kako pišem kolumne za Glas Slavonije, puno puta sam u njima istaknula da je pitanje dana kada ćemo doći do ove situacije. U sustavu sam 25 godina i svake godine se pitam što me motivira da dođem raditi. Ovo je totalno izmaknulo kontroli. Taj permisivni stil odgoja djece ja zovem - društveno prešutno prihvaćeno i odobreno zapuštanje djece, odgojno i pedagoški. Znači, odgajanje djece je cjeloživotni angažman. Traži napor, traži ulaganje i traži angažman roditelja i svih nas", ističe naša sugovornica.

O tome misli li da se može nešto poduzeti u vezi s tim, kaže da može, samo da konačno netko posluša ljude iz sustava koji govore o problemima. "Policajci se žale da nemaju ovlasti, sustav socijalne skrbi žali se da ih uništavaju do beskraja i da nemaju kamo s tom djecom, mi se žalimo da smo preopterećeni odgojno zapuštenom, a ne bolesnom djecom - gdje se traži da svako dijete ima dijagnozu i da se propisuju psihofarmacije da se djecu smiruje. Znači, mi vrištimo već toliko godina. Nije istina da se ne govori o tome i da struka na to ne upozorava. Ljudi 'pljuju' po sustavu, pa što sustav tu može? Ne može onaj u socijalnoj skrbi stvoriti pet mjesta za djecu koja su odgojno-pedagoški zapuštena. I ne treba tu samo dijagnoza djece, nego dijagnoza društva, koje je bolesno - debelo bolesno. Najgore od svega mi je što je sada stradalo nečije dijete. Moglo je to biti moje ili vaše. To mi najviše smeta, što pošaljem dijete u školu i strepim hoće li mi se živo vratiti kući. A oni mlate praznu slamu o glupostima i ne mogu se dogovoriti o kurikulumu ovakvom ili onakvom. Pitajte ljude koji to rade, pa će vam reći, a ne programe iz EU-a", ističe.      

Dodig Ćurković kaže kako smo u jednom trenutku jednostavno odlučili da pod krinkom prava djece djecu doslovce prepustimo - pitajboga kome. Tu dodaje kako djetetu danas nitko ništa ne može, ni oni u zdravstvu ni policija, a socijalni radnici i učitelji doslovce ne mogu ništa. "Mene zanima tko može", rekla nam je. Na upit ima li u svemu tome bitnu ulogu i dostupnost novih tehnologija mladima, a ponekad i onim vrlo malenima, odgovora: "Naravno." Prema njezinim riječima, previše se toga njima "ne da", a ako se digne ton - bit će uznemireni. Druga stvar je, kaže, što gledaju sve i svašta - gledaju gluposti i slušaju psihopate, agresivce koji im imponiraju kao društveno prihvatljivi i uspješni ljudi.

Dvije situacije

“Pogledajte našu retoriku u medijima posljednjih sedam dana - tko su nam glavni akteri i tko se s kim prepucava? I što ta djeca tu vide? Božićno vrijeme, a svi smo mi bombardirani glupostima", kaže, a mi dodajemo da se s tim teško ne složiti jer većina onih koji kažu da žele voditi državu sljedećih godina u takvom izričaju prednjači. "Doveli su nas do toga da imamo ovakvu situaciju. Da s ovoliko godina saznam kako je nečije dijete ubijeno u školi u Hrvatskoj, gdje smo uvijek bili međusobno suosjećajni. Nama dolaze generacije za koje doista ne znam kako s njima raditi. Imaju sva prava, prkose, bezobrazni su, kod kuće razbijaju, a, vidimo, i dižu noževe. I nitko im ne može ništa. Tu imamo dvije situacije - s jedne strane imamo normalne, brižne roditelje koji se trude. Ti roditelji nemaju nikakva prava. Jednom opališ 'plesku' i završiš u pritvoru. I, s druge strane, imamo generaciju roditelja koji su potpuno neadekvatni, koji se uopće ne brinu o svojoj djeci, a znaju ih imati i po desetero ili više zbog tko zna kojih motivacija", kaže.

Prema njezinim riječima, sva su ta djeca u sustavu i upravo su ti potonji roditelji oni koje se osnažuje, a one se prave roditelje kažnjava. “Ljudi su fakat frustrirani, nitko s djetetom ne može ništa”, zaključuje Katarina Dodig Ćurković.