Najveća razlika između stope inflacije u eurozoni i Hrvatskoj proizlazi iz cijena usluga povezanih s turizmom, smještaja i restorana, a tu cijenu plaćaju turisti, ustvrdio je nedavno Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke, koja je izišla s informacijom da je prihod od turizma u trećem kvartalu ove godine počeo opadati, a točan izračun još se čeka.

Domaći je turizam očito došao do točke u kojoj bi svako dodatno podizanje cijena bilo kontraproduktivno, odnosno s rastom cijena nominalni prihodi više neće rasti, nego je izglednije da će padati, jer već neko vrijeme ta djelatnost najviše profitira na rastu cijena nego realno, brojem noćenja. Domaći je turizam jako dobro prebrodio pandemijsko razdoblje, tada se istaknuo dobrom pripremom, a pomogla je blizina emitivnih tržišta. Stečena je određena komparativna prednost i povećan tržišni udio, no nakon toga kvaliteta nije rasla paralelno s cijenama.

“Nizozemska bolest”

Kako je izračunao HNB, od 2021. cijene su u turizmu kod nas porasle za 50 posto, a na konkurentskim tržištima na Mediteranu od 15 do 20 posto. To je u jednoj fazi dovelo do proboja prihoda i velikih zarada, no takva politika ne može trajati vječno. Vujčić je tako konstatirao da, kako cijene budu dalje rasle, padat će prihodi, pa snažan rast cijena više nije bezazlen za domaći turizam. Kaže da zbog toga što cijene u hrvatskom turizmu rastu puno snažnije nego u konkurentskim zemljama već gubimo udio na tržištu. Broj noćenja se u tim zemljama posljednjih godina povećavao brže nego u Hrvatskoj, što znači, poručio je, “da treba dobro razmisliti o cjenovnoj konkurentnosti, odnosu cijena i kvalitete usluga, kako bismo se vratili na putanje rasta prihoda”.

Koncept sunca i mora te turizma kao monokulture, gdje cijela ekonomija pati od “nizozemske bolesti” (pretjerano oslanjanje samo na jednu djelatnost), generalno je problematično, no kvaliteta za novac također postaje naša sve bolnija točka, pa se uz razinu turizma koji je daleko od luksuznog lijepe cijene koje može opravdati samo luksuz. Postali smo preskupi za turiste srednje platne moći, a s obzirom na recesiju u eurozoni i najavu nove krize taj će problem sve više dolaziti do izražaja.

 

HINA

S obzirom na to da je tržište u konkurentskim zemljama sve svjesnije ograničenja potražnje, čija je kupovna moć, bar kad govorimo o turistima iz Europe, sve manja, ulogu će igrati akcije, popusti, prihvatljiva ponuda, gdje će se sve više cijeniti vrijednost za novac. U Hrvatskoj se, međutim, još nije u dovoljnoj mjeri izgradio luksuz, a zbog pohlepe se gubi i “masovka”. Poreznim pak izmjenama i pritiskom na iznajmljivače dodatno se provocira novi rast cijena smještaja jer iznajmljivači tvrde da se ne mogu pokriti, te da će opet biti prisiljeni dizati cijene. No prazne apartmane u sezoni već smo vidjeli, pa bi ipak trebali biti oprezniji. To što tvrde da se ne mogu pokriti povezano je s dvije stvari. Prvo, sezona traje kratko, pa se u špici nastoji zaraditi što više, i drugo, mnogi moraju pokriti vlastita ulaganja koja su često financirana iz kredita. Dug kao poluga stoga diktira i cjenovnu politiku, što je loše i opasno. Isto vrijedi i za sitnija ulaganja i za kupnju nekretnina s ciljem iznajmljivanja ili prodaje strancima. Mnogi su pomislili da će ulaganjem u ciglu i beton ostvariti siguran povrat, no s obzirom na ograničenja potražnje, ali i ponude te promjenu institucionalnog okvira to postaje sve klimavija teza i sve veći rizik.

Hrana iz uvoza

Analitičari već neko vrijeme na to upozoravaju, međutim, ono gdje konkretno Vujčić griješi je teza da cijene u turizmu, odnosno taj teret veće inflacije u Hrvatskoj nego u eurozoni, plaćaju isključivo turisti. Jasna je stvar da se kod nas i trgovina oslanja na inozemnu potražnju, pa su goleme marže u tom sektoru djelomično posljedica činjenice što trgovci znaju da će se dio turista opskrbljivati kod njih, a ne jesti u restoranima.

Iscrpljeni cijenom smještaja, izvanpansionski će trošiti manje, te se hraniti u marketima, koji će tome prilagoditi cijene, koje onda plaća i domaće stanovništvo. Naravno, ne bi trgovina mogla profitirati samo s njima, i domaća je potražnja ojačala podizanjem plaća, najviše u javnom sektoru. Cijene hrane porasle su od 2021. za 35 posto. Onaj kome je plaća rasla, to nije osjetio, ili je osjetio manje, no velik broj građana ostao je na istim razinama dohodaka, što je izravni i dramatičan udar na standard. S obzirom na to da minimalna plaća raste, nekad srednje plaće sve se više približavaju minimalcu, ili, preciznije, minimalac se približava njima. Što se tiče turizma, problem je i njegov multiplikativni faktor, jer hrana koja se nudi u hotelskim lancima pretežito nije proizvedena u Hrvatskoj. Strani hotelski lanci imaju objedinjenu nabavu i distributivne lance formiraju tako da snize trošak, a s obzirom na to da se kod nas proizvodi malo te da se ne gradi most između zelene i plave Hrvatske – izvoz usluga ne potiče i prodaju i izvoz roba.