Iako je doista već mnogo godina prošlo od tužnog 18. kolovoza 1991., taj nas dan u godini uvijek istovremeno ispuni tugom, ali i ponosom što su među nama živjeli ljudi koji su bili spremni žrtvovati i život za ono što su smatrali poštenim. Vijesti o njihovim djelima u obrani grada heroja u svih su nas jačale uvjerenje da ono što činimo ima smisla i da to mora na kraju na neki način biti nagrađeno.

Nažalost, tu nagradu nije dočekao nemali broj onih koji su, zvali mi to herojskim ili bilo kojim drugim imenom, spriječili agresorsku vojsku da lako protutnji prema drugim dijelovima Hrvatske. I danas, toliko godina poslije, nema nikakve dvojbe - upravo tu su zauvijek smrvljeni u prah i pepeo demonski planovi najbolesnijeg dijela srpskog društva, čiji su provoditelji bili nekakvi do rata posve marginalni ili polukriminalni likovi, tipa ratnih zločinaca Željka Ražnatovića Arkana ili Vojislava Šešelja, a svoj je obol davao i njegov tadašnji ratni potrčko, a već godinama, bez obzira na to, očito i većinski izbor srpskog naroda za čelnika te zemlje - Aleksandar Vučić. Sve osobe koje bi u svakom drugom raspletu osim krvavog rata koji su same izazvale, nesumnjivo, uglavnom marginalne ostale do kraja života.

Kada ga čujem, ime Siniše Glavaševića (naravno, uz spomen na mnoge druge, primjerice Jean-Michelea Nicolierea ili Blage Zadre) i danas mi s jednakom snagom i tugom zvoni po glavi kao i onda kada nam je njegov glas svima bio utjeha i uporište da vjerujemo u nešto bolje, ma koliko nismo znali vrijedi li se tome nadati i hoćemo li to živi dočekati. Nikada neće saznati koliko nam je svima značio, što je jedna od najtužnijih spoznaja iz ratnog vihora. Važnu ulogu u obrani Vukovara odigrala je i ratna bolnica, čije je osoblje na čelu s ravnateljicom, dr. Vesnom Bosanac, ulagalo iznimne napore i trud obavljajući svoje poslove u posve nenormalnim uvjetima. U velikoj, ali i tragičnoj obrani Vukovara sudjelovalo je oko 2500 branitelja, a ubijeno je, poginulo i nestalo oko 4000 osoba (2500 ubijenih i poginulih branitelja i civila te tada 1500 nestalih). Još se traga za 350 nestalih osoba s tog područja. Također, kroz srpske koncentracijske logore prošlo je više tisuća ljudi, a oko 22.000 Vukovaraca bilo je protjerano

Opkoljeni je Vukovar tada izlagan neprekidnom topničkom razaranju i bombardiranju te postupno pretvaran u ruševine, ali je, srećom, izronio u nešto sasvim drugo, vrlo polako, ali i sigurno pretvarajući se u prelijepi grad na Dunavu. Za koji, hodajući sredinom 90-ih prvi put nakon rata kroz srušeni grad, uopće nismo mogli pretpostaviti kako bi jednog sretnog dana u budućnosti mogao izgledati. To je, nekim čudom, za razliku od mnogih drugih stvari u životu, ipak otišlo u dobrom smjeru iako je Vukovaraca, starosjedilaca i onih koji su onamo došli živjeti, još uvijek premalo.