Ratna vukovarska bolnica: Struje i lijekova nije bilo, ali smo uspjeli svima pomoći
Radili smo po 24 sata bez odmora, ali se nitko nije bunio i govorio da mu je teško
Nemoguće je procijeniti koliko su života spasili liječnici i medicinsko osoblje u jesen 1991. u vukovarskoj bolnici, no priča svakoga od njih jasno kazuje kako su radili u teško zamislivim uvjetima, bez osnovnih sredstava za pružanje pomoći bolesnicima i ranjenicima.
Zvezdana Pinjuh, medicinska sestra instrumentarka, radila je neprekidno premda je studeni 1991. dočekala u sedmom mjesecu trudnoće. "Uvjeti su bili jako teški. Nedostajalo je hrane, pitke vode, lijekova i sanitetskog materijala. Radili smo po 24 sata bez odmora, ali se nitko nije bunio i govorio da mu je teško. S vremenom smo ostali i bez struje i snalazili se kako bi svi pacijenti bili zbrinuti. U tomu smo i uspjeli", rekla je Pinjuh, dodavši kako je mogla ranije otići iz Vukovara s ranjenicima koji su odvoženi konvojima, no nije željela napustiti kolege i ljude kojima je trebala medicinska pomoć.
Prema njezinim riječima, za dobro funkcioniranje bolnice u takvim uvjetima najzaslužnija je dr. Vesna Bosanac. "Maksimalno smo ljudima pružali pomoć, slagali se, nije bilo ljutnje i premda se neprekidno radilo, nismo razmišljali o umoru. Zapravo, ne mogu ni samoj sebi objasniti kako smo sve uspjeli izdržati i pomoći ljudima u užasnim uvjetima", navela je.
Okupaciju grada dočekala je u bolnici, a znak da nešto nije u redu bilo je to što je nakon danonoćnog granatiranja zavladala tišina. No medicinari su i tada obavljali svoj posao. "Dana 19. studenoga krenuli smo konvojem u nepoznato, odnosno u Hrvatsku, ali preko Šida. Vozili su nas ulicama razrušenoga grada i tek tada smo postali svjesni da je sve uništeno", naglasila je.
Mirjana Semenić Rutko, liječnica specijalistica ginekologije i porodništva, diplomirala je u srpnju 1991. i u kolovozu počela raditi u vukovarskoj bolnici, gdje je ostala sve do 20. studenoga.
“Kao liječnik stažist počela sam raditi na Internom odjelu s doktoricom iz Zagreba koja nam je došla u ispomoć. Kako smo dobivali sve više ranjenika, raspoređena sam na kirurgiju i zadatak mi je bila sekundarna obrada rane. To znači kako sam svakodnevno previjala ranjenike. Trebalo im je dan nakon operacije i svaki sljedeći dan skinuti zavoje, očistiti rane, dezinficirati i ponovno previti", pojasnila je i dodala kako su nakon nestanka struje imali pacijente po hodnicima i ispod stepenica te su doslovno radili s baterijom u jednoj ruci kako bi u potpunom mraku mogli ljudima pružiti pomoć.
Nakon povratka iz progonstva okrenula se sadašnjosti i budućnosti, držeći kako je ekonomski napredan grad zadovoljnih ljudi najveći spomenik koji se može podići vukovarskim žrtvama. "Imam privatnu ginekološku ordinaciju i najnoviju opremu, jer ne želim zaostajati za bilo kojim centrom u Hrvatskoj. Vjerujem kako sam uspješna u svom poslu, pacijenti su zadovoljni i naš je vrijedni rad danas najveća zahvala onima koji su poginuli i borili se za Vukovar", poručila je Semenić Rutko.