Iz današnje se perspektive Hrvatsko proljeće možda i ne čini kao neko posebno važno razdoblje hrvatske povijesti, ali ono jest značajno u procesu stvaranja samostalne države. Ivan Zvonimir Čičak, koji je u srijedu preminuo u 78. godini, bio je jedno od najprepoznatljivijih lica Hrvatskog proljeća.

Spadao je kao student prorektor Zagrebačkog sveučilišta među radikalnije protagoniste studentskog štrajka i zbog toga je na političkom suđenju, po slomu Hrvatskog proljeća, osuđen na tri godine zatvora. Snažna volja za izražavanjem vlastitog mišljenja krasila ga je kroz cijeli život i zbog nje je nerijetko dolazio u konflikte.

Već kao gimnazijalac je u jednoj svojoj zadaći napisao da njegova domovina nije Jugoslavija nego Hrvatska i sankcioniran je isključenjem iz škole. Nije mu bilo dopušteno nigdje nastaviti obrazovanje, tek kasnije je, u vremenu određene političke liberalizacije u zemlji nakon pada moćnog šefa tajne policije Aleksandra Rankovića, uspio završiti gimnaziju i upisati Pravni i Filozofski fakultet.

Čičak je bio vješt retoričar i 1969. je dobio prvu nagradu na natjecanju u govorništvu u okviru Sveučilišta. To mu, međutim, nije pomoglo kada je procesuiran kao hrvatski nacionalist. Po odsluženju zatvorske kazne, od čega dio i u Lepoglavi u kojoj su robijali i ostali prvaci Hrvatskog proljeća koji su se našli na udaru tadašnjeg socijalističkog poretka, apsolvirao je filozofiju i književnost na Filozofskom fakultetu, a potom se, jer nije imao izbora, otisnuo u poduzetničke vode. Kako se nije mogao zaposliti u struci, sa suprugom je otvorio radionicu kožne galanterije.

Krajem osamdesetih je Čičak bio aktivan sudionik političke pluralizacije, njegov je odabir bio HSS, čiji je predsjednik postao. Za prve demokratske izbore udružio se s Franjom Tuđmanom, HDZ i HSS su bili koalicijski partneri, ali Čičak nije dugo izdržao u toj suradnji. Prometnuo se u gorljivog kritičara Tuđmanovog autoritarnog stila vladanja i angažirao se u Hrvatskom helsinškom odboru. Bio je i kolumnist Novog lista. Ako je smatrao da netko na političkoj i društvenoj sceni nešto pogrešno radi, bespoštedno ga je napadao, pa makar s tom osobom prethodno bio u dobrim odnosima.

Bilo je tako i, primjerice, u slučaju predsjednika Zorana Milanovića. “Jako mi je teško što ću ovo reći, s Milanovićem sam jako dobar i čujemo se. Govorim mu da želim biti ponosan na osobu koja je predsjednik države, ali više ne mogu biti ponosan na to da je on predsjednik hrvatske države. Ja se toga stidim”, izjavio je poslovično beskompromisni Čičak u travnju 2022. Takav je jednostavno bio, nikad diplomatičan, govorio je ono u što je vjerovao da je ispravno, pa makar i od toga imao štetu.