Nekadašnji potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova i aktualni posebni savjetnik predsjednika vlade Andreja Plenkovića za vanjsku politiku Mate Granić u razgovoru za naš list analizira aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj i svijetu, ali se i prisjeća puta koji je Hrvatska prošla od kasnog ljeta 1991. i rane jeseni te godine, razdoblja kritičnog za opstanak Hrvatske.

“Slobodan Milošević i velikosrpska politika zajedno s JNA u rujnu 1991. godine imali su planove zauzeti Zagreb i postaviti marionetsku vlast. Uza sve druge planove. To im nije uspjelo. I onda je 7. listopada pokušana likvidacija predsjednika Franje Tuđmana i znatnog dijela drugih najviših državnih dužnosnika. To se nije dogodilo. Nakon toga Vlada demokratskog jedinstva je predložila, a predsjednik odmah prihvatio i Sabor to odmah realizirao - posebno je oko toga bio angažiran Vladimir Šeks - da se donese Deklaracija o prekidu svih veza s bivšom državom. Prije toga, 25. lipnja 1991., donesena je Deklaracija o suverenosti i odgovarajuća ustavna odluka. Ali treba reći kakvo je tada bilo međunarodno okruženje.

Važne uloge

Ako se dobro sjećam, vrlo nepovoljno za Hrvatsku.

- Tako je, vrlo nepovoljno. U tom trenutku Europska zajednica podržavala je opstanak Jugoslavije i istovremeno demokratske promjene. Pritom mislim na uvođenje višestranačke demokracije i otvorenog tržišta. To je bio stav Europske zajednice.

Neostvarivi zahtjevi.

- Nemogući. Sjedinjene Države u tom trenutku nisu imale nikakav veći interes za ovaj prostor. Oni su u tom trenutku bili potpuno koncentrirani na Zaljev i Pustinjsku oluju. U tom smo trenutku imali samo podršku Svete Stolice, posebno svetog oca Ivana Pavla II., ministra vanjskih poslova Svete Stolice Jeana Louisa Taurana, velikog prijatelja Hrvatske, zatim ministra vanjskih poslova Austrije i isto tako velikog prijatelja Hrvatske Aloisa Mocka. I još nekih uglednih pojedinaca u svijetu, ali koji nisu bili na vlasti. To su bile okolnosti kada je Hrvatska u lipnju 1991. donijela Deklaraciju o suverenosti. Brijunski memorandum odgodio je tu našu odluku na tri mjeseca. Ali problem je bio u tome što je Milošević to shvatio kao još snažniji signal za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Velika i ključna stvar je u tom trenutku bila formiranje Vlade demokratskog jedinstva. U tom kritičnom trenutku hrvatski narod i hrvatska politika na čelu s predsjednikom Tuđmanom pokazali su jedinstvo i odlučnost da se bore za suverenu, međunarodno priznatu državu.

Jesu li dogovori o formiranju te vlade bili komplicirani ili je to bio lagan posao?

- Trebalo je nekoliko dana za dogovor. Bilo je naravno i različitih pogleda o tome. To je jedna posebna tema. Sve je to ipak relativno brzo i uspješno završilo. Bilo je rasprava oko koncepta vlade i oko ljudi koji će biti u njoj, ali i to je sve brzo i uspješno završilo. Nakon toga se sredinom kolovoza 1991. pokrenula i Njemačka. Na nju su utjecali hrvatska dijaspora u njoj, ali i slike svih zločina koje je činila velikosrpska agresija. Posebno je u tom trenutku na udaru bila Banovina. Ulogu je igrala i želja Njemačke da pokaže, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, i stvarnu političku snagu unutar Europske zajednice. U tom trenutku kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans Deitrich Genscher odigrali su vrlo važnu ulogu. I sama Njemačka je pojedinačno među europskim državama odigrala u procesu međunarodnog priznanja Hrvatske najvažniju ulogu. Međutim, da Hrvatska nije bila obranjena na bojišnici, ne bi bilo suvremene hrvatske države. I to je apsolutno zasluga hrvatskih branitelja, a zatim i predsjednika Tuđmana i Vlade demokratskog jedinstva.

Možete li malo pojasniti poziciju Njemačke? Još u lipnju 1991. bili su vrlo rezervirani i onda je prvo iskočio Genscher, a zatim i Kohl. Tko se od njih dvojice prvi angažirao i koji ima veće zasluge?

- Oba su odigrala vrlo važnu ulogu. Ali ključnu ulogu ipak je odigrao kancelar Kohl, jer bez njega ne bi bilo promjene politike. I još jedna anegdota. Hans Dietrich Genscher, kada smo obilježavali petu obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske, u Zagrebu, u pivnici Medvedgrad, pričao je kako je to bilo u noći sa 16. na 17. prosinca 1991. na sastanku ministara vanjskih poslova Europske zajednice u Luxembourgu. Ni kancelar Kohl, koji je bio u Berlinu, te noći nije spavao. Genscher je najprije uz pomoć kancelara Kohla, koji je bio u kontaktu s njihovim čelnicima, najprije slomio Francusku pa onda i Veliku Britaniju. U tome su pomagali ministri vanjskih poslova Belgije i Danske. To je povijest. Oba su bila vrlo važna, ali je ključnu ulogu ipak imao kancelar Kohl. Mi smo u kasno ljeto i ranu jesen 1991. počeli dobivati stotine tisuća prognanika. Ukupno ih je bilo oko 700.000. Imamo to sve zabilježeno. I svi su bili zbrinuti. To je bio moj sektor djelovanja, uz društvene djelatnosti javna i socijalna skrb. Osnovali smo Ured Vlade za prognanike i izbjeglice. Nakon toga brinuli smo se za oko 700.000 izbjeglica, a još dodatnih 300.000 ih je došlo i onda otišlo u treće zemlje. Hrvatska je sve to preživjela gotovo bez i jednog incidenta. Zabilježen je bio i veliki broj nestalih. U tom trenutku imamo zabilježeno da je prva brojka bila oko 12.700 ljudi. Veliki broj su bili zarobljenici, tako da je sadašnja brojka 1760 nestalih. U tom se vremenu gospodarstvom ponajviše bavio premijer Franjo Gregurić. Trebalo je organizirati i zdravstvenu skrb, čime se najviše bavio ministar zdravstva Andrija Hebrang. I on je to odlično činio.

Tu ima još jedna anegdota, kada sam bio u posjetu Velikoj Britaniji kod ministra vanjskih poslova Malcolma Rifkinda 1996. godina. Bili smo na ručku u Domu lordova kada mi je on rekao da su oni baš tada kada smo mi formirali Operativne mobilne kirurške ekipe formirali posebni Task Force za zapadni Balkan unutar britanskoga ministarstva vanjskih poslova. Tada smo pretrpjeli najveća bombardiranja i razaranja. Poseban je odjek imalo bombardiranje Dubrovnika, a sve skupa je dovelo do okupacije trećine zemlje. Tu se događala i epopeja Vukovara, koja je za nas značila ono što je za Ameriku Alamo. U Vukovaru se mali broj hrabrih branitelja održavao oko tri mjeseca, što je itekako pomoglo Hrvatskoj da u tom trenutku preživi. Konačni rasplet situacije započeo je 7. prosinca, kada je Badinterova komisija, na čelu joj je bio francuski ministar pravosuđa Robert Badinter, donijela odluku da se SFRJ raspala. On je bio briljantan pravnik. On i njegova komisija donijeli su odluku da se Jugoslavija raspala.

Možete to dodatno pojasniti? Otkud taj preokret od toga da je SAD ravnodušan i zajedno s Europom zagovara opstanak Jugoslavije pa do toga da se samo nekoliko mjeseci poslije donosi odluka da se Jugoslavija raspala?

- Počelo je s aktivnostima Njemačke. I, naravno, s našim važnim diplomatskim aktivnostima. Naravno da su slike razaranja iz Dubrovnika i Vukovara, ali i drugih dijelova Hrvatske, obilazile svijet. Vlada je puno učinila u internacionalizaciji tog problema. Robert Badinter bio je jaka osoba koja je slijedila svoja uvjerenja. On je na primjer kao ministar pravosuđa donio odluku o ukidanju smrtne kazne u Francuskoj. Bio sam na njegovu pogrebu, na kojem je govorio predsjednik Francuske Emmanuel Macron i više nitko. Badinter je sve te odluke donio na osnovi svojih vlastitih prosudbi. Nitko na njega nije mogao utjecati. I u odluci te komisije pisalo je da sve jugoslavenske republike mogu postati samostalne ako ispune određene uvjete. I onda je počela bitka za uvjete. Prije toga Sabor je 8. listopada donio Deklaraciju o nezavisnosti. Te noći nakon što smo u staroj zgradi INA-e donijeli tu deklaraciju, predsjednik Sabora Žarko Domijan, premijer Gregurić i ja bili smo pozvani kod predsjednika Tuđmana u vilu Weiss na Prekrižju. To je bilo negdje poslije deset sati uvečer. I te noći bili su tamo još i Stipe Mesić, tada još uvijek formalno predsjednik Predsjedništva, ministar obrane Gojko Šušak i Josip Manolić. Predsjednik Tuđman rekao je da je jako dobro što donosimo ovu deklaraciju. Potom je nastavio rekavši da je predlaže uvođenje funkcije glavnog pregovarača pregovarača s JNA. Rekao je: ‘Ja predlažem Matu.’ Svi su se složili. Od tada sam bio glavni pregovarač s vojskom. S generalom Andrijom Rašetom, koji je predstavljao JNA. I to su poznati razgovori koji su trajali dva mjeseca. U nekim dijelovima sporazuma sudjelovali su i drugi članovi vlade, ali izravne razgovore s Rašetom u hotelu sam vodio uglavnom ja. Moram ovdje spomenuti i generala Stjepana Adanića, koji je bio važan operativac. Isto tako i generala Imru Agotića. Istovremeno je pregovore o preuzimanju Nove bolnice vodio ministar zdravstva Andrija Hebrang. Pomagali su i ministar Davorin Rudolf, koji je djelovao u Splitu, te potpredsjednik vlade Zdravko Tomac koji je bio aktivan u Rijeci. Uključen je bio i Dražen Budiša, potpredsjednik. Nakon cjelodnevnih pregovora došao je i specijalni izaslanik američkog predsjednika Herbert Okun. U pet sati popodne potpisan je sporazum o odlasku vojske iz Hrvatske. I još jedna mala anegdota. Nakon te noći kada me je predsjednik Tuđman odredio za glavnog pregovarača drugi dan sam došao pitati predsjednika da mi da savjet. On je rekao: ‘Mate, ti razumiješ dobro državnu politiku. Neka idu što prije.’ To mi je bila jedina uputa. I bio sam sretan tog dana jer to je bio jedan od važnijih uvjeta. Drugi uvjet je bio dolazak mirovnih snaga. Treći uvjet bio je prihvaćanje Vaneceova plana. Njega je primio predsjednik Tuđman, a u ime vlada ja sam s njim razgovarao. Vanceov plan bio je plan na temelju čega su došle mirovne snage u Hrvatsku, stvaranje specijalnih zona. Bilo ih je četiri - istok, zapade, sjever, jug. I onda to prihvaćanja mirovnih snaga. Predsjednik Tuđman, naravno, o tome je donio odluku. I ona je bila Ustavni zakon o zaštiti nacionalnih manjina.

Kako je došlo do toga?

- To je prelomio naravno predsjednik Tuđman. To je bio važan uvjet međunarodne zajednice.

Je li taj uvjet išao u detalje ili je bio općenit?

- Njemački diplomat Arens pomagao nam je u tom procesu. Važnu ulogu, naravno, imao je Hrvatski sabor, koji je na tome intenzivno radio. Na tome je radio Vladimir Šeks unutar Sabora. I kad smo i to donijeli, onda je trebao trajni prekid vatre. To je potpisao Gojko Šušak u Sarajevu. I onda je trebalo dogovoriti još jednu stvar. European Monitoring Mission, ili Europska promatračka misija.

Takozvani sladoledari.

- Predsjednik Tuđman nazvao ih je sladoledarima. Ali to je jedna posebna priča. I uspjeli smo dobiti njihovo pozitivno mišljenje. Još jedna mala anegdota. Kada je došao u posjet kardinal Giancarlo Angelozzi, ja sam ga vodio na prvu liniju fronte. Na Banovinu. U selo Brijest. Tu je bila jedna mala kapelica, potpuno razorena. Njemu su počele ići suze. I on mene pita što on može osobno napraviti za Hrvatsku da se to prekine. Ja kažem kako bi bilo jako dobro da nas dva dana prije priznanja Europske zajednice prizna Sveta Stolica. On je to primio na znanje. Vratili smo se u Zagreb. Bio je na Banovini s nama i kardinal Franjo Kuharić. On je onda nazvao mene i rekao da kardinal Angelozzi moli da predsjednik Tuđman napiše pismo Svetom Ocu. Odmah sam nazvao predsjednika. Za sat vremena pismo je bilo gotovo. Ono je bilo odmah predano kardinalu Angelozziju. I Sveta Stolica nas je doista priznala 13. siječnja 1992., dva dana prije nego što je to napravila Europska zajednica. To je bio jedan od dana kada je predsjednik Tuđman bio najsretniji. Naravno, jako je sretan bio i u kolovozu 1995. kada se na kninskoj tvrđavi dizala hrvatska zastava. Treći put kada sam ga vidio tako sretnog bilo je 23. kolovoza 1996. kada nas je na osnovi Sporazuma o normalizaciji odnosa priznala Srbija. Predsjednik Tuđman je jako dobro razumio važnost tog događaja. Naravno, ostvarenje važnog cilja bilo je i 22. svibnja 1992. kada smo postali punopravna članica UN-a. Pomogli smo i SAD-u da se zaustavi rat u BiH. Prvo onaj između Hrvata i Bošnjaka, a onda na cijelom području zemlje. I, naravno, tadašnji naš san je bio EU i NATO. Sjećam se baš tada, posljednji vikend nakon sporazuma o normalizaciji odnosa sa Srbijom, o čemu sam pisao u svojoj knjizi, predsjednik Tuđman pozvao je mene i moju obitelj na kotlovinu, koju je on osobno pripremao. Naravno, malo mu je pomagala i jedna kuharica, ali i on je aktivno sudjelovao u pripremi hrane. Sjećam se te scene, njega u kratkim hlačama kako pravi kotlovinu. I onda je on rekao: ‘Mate, da smo bili u NATO-u i da su samo dva aviona preletjela preko Dubrovnika, oni bi morali stati.’ To je predsjednik rekao na Vangi, posljednjeg vikenda u kolovozu 1996. Drugim riječima, naš cilj je bio tada NATO i EU. Naš cilj je bio da budemo dio demokršćanske zajednice Europe. Da budemo dio Europske zajednice, poslije Europske unije. Da budemo apsolutno dio NATO-a. I svi ti naši ciljevi su ostvareni. Hrvatska je danas članica EU-a i NATO-a, ali i eurozone i Schengena. Sljedeće godine, to je sada već više nego izvjesno, ući ćemo u članstvo OECD-a. Jako mali broj zemalja je dio svih tih asocijacija, a te je ciljeve Hrvatska ostvarila. Osim toga, Hrvatska je aktivna unutar i NATO-a i EU-a. Premijer Andrej Plenković jedan je od najutjecajnijih lidera unutar EU-a. Hrvatska je dobila više sredstava za obnovu i oporavak od bilo koje druge članice EU-a, naravno s obzirom na veličinu države. Jednako tako, oko mnogih drugih stvari Hrvatska itekako ima čvrstu i dobru poziciju unutar EU-a. To, naravno, ne znači da je EU sveta krava. Ali to je najbolje i jedino pravilno okruženje za Hrvatsku.

I jedino prirodno.

- Tako je. Jedino prirodno okruženje. Kao što je to i NATO. Bez obzira na sve poteškoće koje ima. Kada govorim o poteškoćama, mislim i na predstojeće američke predsjedničke izbore. Znači na sve to treba računati. Ali mi svakako možemo itekako biti zadovoljni i danas jasno kazati da je ostvaren naš san koji smo imali ranih devedesetih godina prošlog stoljeća.

Bez problema sa Slovenijom

Iz te perspektive kasnog ljeta 1991. kada je Hrvatska zaista bila u teškoj situaciji, ovo danas se činilo jako dalekim.

- Ali to je u 30 godina realizirano. To je činjenica. Sve je to postignuto.

Kako vam se čini situacija u našem susjedstvu, posebno u zemljama proizišlim iz bivše Jugoslavije?

- Što se tiče susjedstva, sa Slovenijom imamo jako dobre odnose. I samo jedan problem, određivanje državne granice.

Taj se problem više i ne čini toliko bitnim, čak ni u Sloveniji to više nije neka velika politička tema.

- To je isto zbog djelovanja diplomacije, Vlade i premijera Plenkovića, a kroz dogovore sa slovenskim premijerom Golobom. Te se stvari rješavaju kroz tihu diplomaciju, a važno je da one ne opterećuju jako dobre odnose u svim drugim sferama. I to je jako dobro. Mi smo bili jako blizu dogovora još krajem devedesetih godina. Od 27 otvorenih točaka mi smo došli de facto do toga da je problem ostao samo Piranski zaljev. I mali problem je bilo 54 hektara na kopnu. I, naravno, mi smo onda dali jedan prijedlog kako riješiti taj problem nakon razgovora s predsjednikom Tuđmanom. Meni je tadašnji slovenski ministar vanjskih poslova Frlec, kada smo se sastali u jednoj kleti blizu granice, rekao da ga on smatra odličnim, ali da on nema ovlasti da ga prihvati. Pa me onda zamolio da odmah odem do tadašnjeg slovenskog premijera Janeza Drnovšeka. Mene su tada odmah odvezli Drnovšeku. Ali on mi je rekao da, s obzirom na to da su oni donijeli odluku da je cijela Savudrijska vala njihova, nema tog političara u Sloveniji koji može prihvatiti naš prijedlog, ma koliko on bio dobar. Ukratko, prijedlog je bio njima dvije trećine zaljeva, nama jedna. Uz slobodan prolaz za sve brodove, uključujući i ratne. Bio je to itekako konstruktivan prijedlog Hrvatske, ali ga, nažalost, Slovenci tada nisu mogli prihvatiti. Odluka Arbitražne komisije je što se tiče kopna gotovo identična našem tadašnjem prijedlogu, a što će tiče morske granice, ne baš ista, ali u svakom slučaju Hrvatska je itekako bila za dogovor. Poslije su Slovenci još i kompromitirali arbitražni postupak, čiji rezultat nikad i nitko u Hrvatskoj neće prihvatiti. Ali stvari se mnogu i trebaju rješavati tihom diplomacijom. I svakako je jako važno da se to pitanje ne politizira. Sa Slovenijom inače imamo jako dobre odnose. I među nama nema nikakvih problema.

Što je s BiH?

- Sjećam se drugog i trećeg dana pregovora u Washingtonu. Pregovarali smo ja i tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Harris Silajdžić. Hrvate iz BiH predstavljao je Krešimir Zubak.

Kada je to bilo, 1994?

- To su pregovori iz 1994. To je bio posljednji tjedan veljače. I tada sam u dogovoru s predsjednikom Tuđmanom tražio da BiH može biti samo država konstitutivnih naroda. Da sva tri imaju konstitutivnost, i ista prava. Naravno, i svi građani BiH. Da imaju ista ljudska i sva druga prava. Ali Haris Silajdžić je bio protiv. I to je bilo jako tvrdo protivljenje. Nama su tada pomogli Amerikanci. Pozvao me je tada trećeg dana na ručak američki ministar vanjskih poslova Warren Christopher i tom mi je prilikom rekao da će nam oni pomoći. I pomogli su nam. Poslije su se konstitutivni narodi spominjali i u Washingtonskom i u Daytonskom sporazumu. Stvorena je tada BiH s dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Ali tada, 1994. entiteti nisu bili spominjani. U Washingtonu smo se dogovorili da je cilj da se ostali dio BiH izvan Federacije BiH priključi po modelu kantona. Tada nije bilo razgovora o entitetima. Entiteti su uvedeni tek 1995. godine, negdje u lipnju, na sastanku kontaktne skupine. Kontaktna skupina u kojoj su bili i Francuska, Velika Britanija i Rusija imala je utjecaj na tijek događanja. I onda je postignut kompromis da se ide na rješenje s dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Ali bit je tu da nitko tada ni u snu nije mislio da će jednom konstitutivnom narodu netko drugi moći birati predstavnike.

Čvrst stav

To se ipak moglo predvidjeti.

- To su rješenje uveli poslije visoki predstavnici međunarodne zajednice u BiH, a na osnovi bonskih ovlasti. Nažalost, tada nije bilo na to nikakvih reakcija, posebno ne s hrvatske strane. Nitko se praktički nije dublje i ozbiljno bavio time sve do dolaska Andreja Plenkovića na čelo Vlade. Hrvatska diplomacija i ministar Gordan Grlić Radman također u vezi s time imaju kristalno jasna stajališta. Naša se diplomacija oko toga jako trudi. Hrvatska je protiv bilo kakvog separatizma. Mislim tu posebno na Republiku Srpsku i Milorada Dodika. Ali smo i protiv bilo kakvog unitarizma kakvog je provodio predsjednik SDA-a Bakir Izetbegović. Hrvatska čvrsto podržava teritorijalni integritet BiH i njezino približavanje EU.

S jedne strane Bošnjaci inzistiraju na unitarnoj takozvanoj građanskoj državi, a s druge strane Srbi stalno prijete odcjepljenjem. Je li uopće moguće pomiriti dva tako oprečna stajališta?

- Te stvari mogu se početi rješavati na samo jedan način. Aktivnošću EU-a u koju je uključen i premijer Plenković. Dodatna je stvar snažno angažiranje SAD-a nakon što završe tamošnji predsjednički izbori. SAD je garant Daytonskog sporazuma.

Što se tiče Srbije, njoj kao da iz međunarodne zajednice poručuju: ‘Nepovratno ste izgubili Kosovo, ali smo vam zato dopustili povećani utjecaj u Crnoj Gori, kao i to da ne uvodite sankcije Rusiji.’

- Složio bih se s vama. Srbija je glasala, što se tiče Ukrajine, za određene rezolucije. Ali, s druge strane, ne provodi vanjsku politiku EU-a u odnosu prema Rusiji, kao što je uvođenje sankcija. Jasno je da ima paralelne odnose i s Rusijom i s EU-om. Ima i jako dobre odnose s Kinom. Postoji jedan strah da će se izgubiti Srbiju, pa joj se dopušta puno toga. U svakom slučaju, to je nešto što je pogreška. Apsolutna pogreška. I to je nešto što je drukčije nego devedesetih. Tada su se situacijom u BiH s američke strane bavili predsjednik Bill Clinton, ministar vanjskih poslova Warren Christopher i tadašnji načelnik glavnog stožera američke vojske. Ali tada je predsjednik Clinton u BiH poslao i svoje osobne izaslanike. To je bila najviša moguća razina prisutnosti Sjedinjenih Država. Sada toga, nažalost, nema. Sada ima puno kompromisa. Naš je interes pobuditi zanimanje SAD-a za stabilnosti ovog prostora, da se osigura provođenje Daytonskog i Pariškog sporazuma onako kako su oni potpisani. Što se tiče Srbije, mi želimo da i Srbija bude dio EU-a, naravno, uz strogo ispunjavanje svih uvjeta i kriterija. Najstrože ispunjavanje svih uvjeta, da to bude isti onakav poput kakav je prošla Hrvatska. To je temeljna stvar. Nama je u interesu radi mira i stabilnosti ovog prostora da i Srbija bude dio EU-a. Ali, naravno, ne uz ovakav stupanj koketiranja s Rusijom.

Koliko su opasne neke inicijative unutar međunarodne zajednice?

- Unutar EU-a ni takve inicijative nisu isključene. Ali Hrvatska, o tome često govore i premijer Plenković i ministar Grlić Radman, inzistira da neka zemlja može napredovati isključivo prema vlastitim postignućima i ispunjavanju kriterija. Isključivo tako. I tu će Hrvatska biti čvrsta. U Crnoj Gori događaju se veliki negativni procesi pod apsolutnim utjecajem Rusije i Beograda.

Zašto se to dopušta?

- Prema mom sudu to je bila pogreška i NATO-a i EU-a. I SAD-a. Morali su uložiti više energije, a ne da se dogodi ovo što se dogodilo.

Kako komentirate situaciju u Ukrajini?

- Velike se promjene događaju u svijetu. Od prvog dana velikoruske agresije na Ukrajinu sam u na jednoj televiziji rekao da me to podsjeća na napad nacističke Njemačke na Poljsku. Više se, kada je u pitanju Rusija, ne govori o demokraciji i ljudskim pravima, već samo o tradicionalnim ruskim vrijednostima. I patrijarh Kiril podržava agresiju. Ukrajina je velika suverena europska država na koju je počinjena agresija. To je promijenilo puno toga u svijetu. Cijeli je međunarodni poredak uzdrman. Da bi ga se očuvalo, nužno je pomoći Ukrajini na svaki način. Hrvatska pomaže najviše što može. Premijer Plenković je odmah, prvog dana, iznio jasnu poziciju Hrvatske o toj agresiji. I Hrvatska je dosljedno provodi. Zato ova događanja da se sprječava odlazak naših pet časnika u Wiesbaden, to je jako loše i ima jako loše posljedice za naš kredibilitet unutar NATO-a i EU-a. Zato predsjednik Milanović i veći dio oporbe čine veliku povijesnu pogrešku Zna se tko koketira s Rusima. Sve je dobro poznato. Loše se stvari događaju unutar EU-a. Kickl je pobijedio u Austirji. Ako dodamo Le Pen u Francuskoj, Alternativu za Njemačku, pa kad još vidimo što se događa u Nizozemskoj i populiste u Slovačkoj. To su procesi koji svakako nisu poželjni. I zato to sve podsjeća na kasne tridesete godine. Zbog toga je važno imati jasne stavove i o NATO-u i o EU. I boriti se za istinsku demokraciju i vladavinu prava. Za one vrijednosti koje su nama tada bile samo san kada smo stvarali državu.​

Kako komentirate situaciju na Bliskom istoku?

- Na Bliskom istoku Iran potpuno kontrolira četiri terorističke organizacije. I to je još blaga formulacija. Jedna je Hamas, koji je izvršio teroristički napad na Izrael. To je najveće stradanje Židova nakon holokausta. Zajedničko je svim tim organizacijama – Hezbolahu, hutistima i Islamskom džihadu u Siriji – to da oni negiraju postojanje Izraela kao takvog. Jasno je da Izraelu treba pomoći da se obrani. Hezbolah je najbolje organizirana i najmoćnija od tih organizacija. Budućnost tog prostora je osnivanje dviju država – Izraela i Palestine. Ali da međunarodna zajednica pomogne Palestini da se stvori konsenzus oko rješenja s dvije države. Da treba pomoći Palestincima da ih ne vide terorističke organizacije. I da je potrebna puno snažnija prisutnost Amerike. Situacija na Bliskom istoku je velika opasnost za svijet. Sigurno je da ni jedan američki predsjednik neće ostaviti Izrael samog. Ali s druge strane Izrael mora prihvatiti činjenicu da je budućnost u dvije države i da treba uložiti napore da se smanji stradanje civila. I da je povremeni prekid vatre potreban, makar štetio nekim njihovim važnim taktičkim zamislima. Jer će i po tome svijet ocjenjivati Izrael.