Prošlo je 17 godina od kobnog 30. kolovoza 2007., kada je gašenje požara na otoku Kornat postalo najveća tragedija u povijesti hrvatskog vatrogastva, u njoj je smrtno stradalo 12 vatrogasaca.

Šest vatrogasaca preminulo je na mjestu nesreće, Gabrijel Skočić (20) iz Vodica, Marko Stančić (17) iz Šibenika, Hrvoje Strikoman (19) iz Vodica, Dino Klarić (33) iz Šibenika, Ivan Marinović (33) iz Grebaštice i Ivica Crvelin (42) iz Tisnog, a za ostale nastradale organizirao se prihvat u Općoj bolnici Zadar. Vijesti i fotografije prevoženja stradalih vatrogasaca te večeri potresle su cijelu javnost, a informacije sljedećih dana bile su sve tragičnije, jer je od sedam vatrogasaca njih šest preminulo u bolnici, Tomislav Crvelin (23), Josip Lučić (19) i Ante Crvelin (23) iz Tisnog, Ante Juričev Mikulin (22) i Karlo Ševerdija (17) iz Vodica te Marinko Knežević (52) iz Boraje. Jedini koji je preživio tu tragediju je Frane Lučić, koji i danas nosi teške posljedice zbog zadobivenih opeklina.

Rupe u sjećanju

Dr. Edi Karuc, voditelj Jedinice intenzivnog liječenja Opće bolnice Zadar, sudjelovao je u prihvatu i obradi pacijenata u zadarskoj bolnici i, premda napominje da o tom nesretnom događaju, kao i o svemu drugome, svatko ima svoju istinu, ispričao nam je svoje sjećanje i doživljaj te tragedije. Naime, nedugo prije toga postao je voditelj JIL-a, kao liječnik doživljavao je svakakve situacije i zastrašujuće prizore, ali...

dr. med. Edi Karuc 

LUKA JELIČIĆ

“Ja jesam bio u ratu, u 112. brigadi, prošao sam sva ratna stradavanja, u ovome poslu čovjek se zaista svega nagleda, od teško ozlijeđene male djece do najstarijih, mrtvih, ubijenih... No moj je mehanizam takav da se posvetim situaciji, a kad to riješimo, nakon sat-dva, brišem doživljeno iz glave, moram tako, inače bih poludio. Ali ovo je ipak bio događaj na kakav nismo bili spremni, bilo je strašno, za mene jako ružno iskustvo", počinje dr. Karuc i dodaje da baš zbog pokušavanja da potisne nemili događaj, kao i zbog vremenskog odmaka, ima rupe u sjećanju.

Ipak, sjeća se da je bila ljetna večer i da je bio na druženju kod prijatelja kad ga je nazvao dr. Dario Nakić, tadašnji zamjenik ravnatelja, dr. Vrančića, te ga pitao je li čuo što se dogodilo, da su vatrogasci stradali i da ih dovoze u bolnicu. "Odmah sam došao, već je tu bila gužvica, sjećam se da su na ovom kauču, u ovoj sobi u JIL-u gdje razgovaramo, sjedili pokojni dr. Vanjak, šef kirurgije, i Željko Šoša, zapovjednik JVP-a Grada Zadra. Dr. Vanjak je raspravljao s nekim na mobitel. Uglavnom, smišljali smo kako prebaciti ljude i sve organizirati. U takvim je situacijama uvijek puno poluinformacija, bez obzira na modernu tehnologiju i mogućnosti komunikacije, tako sam načuo da je bolnica u Splitu popunjena, pa da ih ne može primiti, stoga su dolazili k nama. Zašto su ih doveli u Zadar, sa sigurnošću ne mogu znati", priča nam dr. Karuc i nastavlja o koracima koji su slijedili kako bi unesrećenima mogli pružiti sve što je bilo u njihovoj moći.

S obzirom na to da su imali informaciju da stiže velik broj opečenih vatrogasaca, najprije su premještali pacijente koji su već bili u JIL-u, a dr. Karuc posvetio se organizaciji jer su imali samo dvoje dežurnih. "Zvao sam sve svoje ljude koji su blizu i koji mogu odmah doći, uspjeli smo sve organizirati u pola sata, sat najviše. Svaki je tim, koji se sastojao od liječnika, sestre i anesteziološkog tehničara, vodio brigu o jednom vatrogascu. Pristizali su, pamtim da su bili pri svijesti. Razgovarali su s nama, doduše ne svi, ali jedan kojeg sam preuzeo znao je i svoje ime i prezime, ma sve je znao, suvislo mi je odgovarao. Svih ovih 17 godina proganja me što ga nisam pitao što se dogodilo! Iako to nije naša praksa, mi smo tu da pomognemo, a poslije se razrješava što je i kako bilo, s ljudske strane mi je to uvijek u glavi. Jednostavno, u toj situaciji nisam razmišljao o tome, ali kad sam poslije čitao o svemu, predbacivao sam si to. Naravno, tko zna bi li mi rekao istinu sve i da jesam pitao, bi li on imao potpuno sjećanje, to ja sad ne znam", emotivno kazuje dr. Karuc.

Bili su pri svijesti, sigurno je da ih je boljelo, no pitanje je je li toliko visok stupanj opeklina uništio i receptore za bol. "Preuzimali smo jednog po jednog, a iako su znali svoja imena, označavali smo ih brojevima, bilo je jako važno da ne dođe do zamjene identiteta kako bismo znali koliko smo čega kome dali. Istovremeno, organizirali smo vozila vani. Cilj nam je bio uspavati ih, opečeni ljudi gube veliku količinu tekućine, a kad im dajemo nadoknadu volumena, počinju oticati. Ako su udisali vrući zrak ili dim, dolazi do oštećenja dišnih puteva, a kad oteče dišni put, pacijent se guši. Htjeli smo ih uspavati što prije, da ih ne boli i da možemo postaviti cijevi za disanje, ali pred nama su počinjali oticati", objašnjava dr. Karuc i ističe kako su, nažalost, odmah znali da je situacija jako teška.

U sjećanje mu se posebno urezao miris izgorenog tijela, odnosno paljevine, vrlo specifičan miris, kojeg se često sjeti i dandanas. Miris nafte i sličnog, kaže, nije osjetio. Druga teška slika koju pamti je izgorena koža. "Da bismo im mogli davati tekućinu i terapiju, morali smo pronaći venski put, u dijelu vrata ili prsnog koša. Dodir ispečene kože, ulazak igle... Ne mogu opisati taj osjećaj, ali zauvijek ću ga pamtiti", ističe dr. Karuc.

Sve to trajalo je dva-tri sata, sve su odradili brzo, svi su predano radili. "Kao mladi šef, bio sam jako ponosan na svoje ljude, nije bilo buke, složno smo spašavali, sve smo dobro organizirali. Održali smo vitalne funkcije i odvezli ih u Zagreb, svaki je liječnik bio u jednom vozilu s pacijentom. Sjećam se kako sam mislio da će pacijent s kojim sam ja bio umrijeti dok se vozimo", govori dr. Karuc.

Dobra organizacija

Nametnulo se poslije pitanje zašto su ih transportirali vozilima, a ne helikopterom. "Bilo je straha od javnosti, pritisak medija, političara... Ali mi njima nismo mogli pomoći, u Hrvatskoj su dva centra za opekline, za Dalmaciju je to KBC Split, za Zagreb Klinika za traumatologiju KBC-a. Htjeli smo da im pomognu oni koji se bave tim, mi nemamo toliko iskustva, ja sam vidio možda desetak opeklina u životu. Postoji i krivulja učenja, ako nešto ne radite 10 - 15 puta godišnje, ne možete reći da to znate. Uglavnom, uspjeli smo ih prevesti, predati Traumatološkoj, ali, nažalost, u iduća su dva dana jedan po jedan odlazili", tužno kazuje dr. Karuc i dodaje da su Franu, jedinog preživjelog, prvog primili u operacijsku salu i da je on ostao u Zadru do sutradan, kada je otišao u Split. Također, dr. Karuc objašnjava da većina ljudi pogrešno smatra kako se helikopterima samo prebaci pacijenta, no u našim se helikopterima ne može poduzeti puno u smislu medicinske pomoći pacijentima.

“Ne spašava helikopter, nego ljudi u helikopteru. Pola sata prije ili poslije ne igra nikakvu ulogu ako imate tim koji se brine o pacijentu u vozilu", dodaje liječnik.

Ljudi u zadarskoj bolnici, kao i u ljekarnama, dali su sve od sebe, skupilo ih se 50-60, bez ikakvog pogovora. U svim tim trenutcima jedina je težina intervencije bila u tome što je u istom trenutku bilo puno pacijenata, trebalo im je stoga u zadarskoj bolnici puno djelatnika, prostora i opreme, no nisu imali nikakve sumnje ni pokazatelje koji bi potvrdili neke od brojnih teorija koje su se poslije razvijale.

“Nismo razmišljali o okolnostima, radili smo sve prema protokolu, održavali vitalne parametre, cilj nam je bio samo im olakšati patnju. Također, da su došli pet sati prije, ništa, nažalost, ne bi bilo drukčije", tumači dr. Karuc.