Politička je javnost svjedok sukoba unutar Domovinskog pokreta, u kojem se dvije stranačke opcije, između ostaloga, sukobljavaju i oko načina organiziranja izbornog sabora, odnosno načina određivanja izaslanika koji će glasati o predsjedniku stranke.

Ovo nije prvi slučaj da se u unutarstranačkim sukobima strane optužuju za zloporabe stranačkog statuta, a, kako stvari stoje, neće bi ni posljednji. Naime, Hrvatska nema nikakav krovni zakon koji bi natjerao sve stranke da se moraju pridržavati bar svog vlastitog statuta, a kamoli nekih zajedničkih pravila.

Profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Goran Čular kaže da to nije nikakva hrvatska posebnost, već da je takva praksa praktično u svim drugim europskim zemljama. "Načelno gledano, gotovo sve države imaju zakon o političkim strankama koji jako minimalno ulazi u njihovo unutarnje ustrojstvo u smislu da bi definirao ili regulirao njihove unutarnje stvari. Postoje neke države, na primjer, Njemačka, u čijem se Zakonu o političkim strankama i u izbornom zakonu reguliraju neke dosta minimalne stvari. Recimo, na koji način stranka mora izabrati svoje kandidate za izbore. Ali i to je vrlo minimalno. Ni u jednoj državi, osim SAD-a, nemate neku jaku regulaciju unutarstranačkih odnosa. Većina je unutarstranačkih odnosa - i ustrojstvo, i način izbora bilo predsjednika bilo kandidata ili donošenje političkog programa - gotovo potpuno prepuštena autonomiji političkih stranaka", rekao je Čular.

Dodao je da Zakon o političkim strankama još manje definira unutarstranačke odnose nego što je to u Europi. "Taj zakon od davnih dana nije mijenjan. I u njemu jedino piše, kao što piše i u Ustavu, da je unutarnje ustrojstvo stranaka demokratsko. Ali to je samo jedna načelna rečenica koja ništa posebno ne znači. To je toliko općenito da sve što stranka odluči može proći. Tako da DP ništa zakonski ne obvezuje, pogotovo ne koliko će delegata iz neke županijske organizacije ići na izborni sabor ni koji su kriteriji", rekao je Čular.

U većini zapadnih demokratskih zemalja zakoni jako slabo reguliraju unutarnje ustrojstvo političkih stranaka, ponajviše zbog toga što su one osnivane kada nikakvog zakonodavstva nije ni bilo. "Jako se malo unutarstranačkih odnosa i u europskim državama regulira zakonom. Kada je riječ o zapadnim demokracijama, stvar je u tome što su te stranke nastale puno prije nego što su u njihovim državama doneseni zakoni o političkim strankama. Takve zakone imate tek nakon Drugog svjetskog rata, kada stranke pustupno postaju dio javnog prava, ulaze u Ustave i kada se počinju donositi zakoni o političkim strankama. Tako da je i to razlog zašto to u zapadnim zemljama nije nešto naročito regulirano", rekao je Čular.

On je podsjetio na to da se prije dvadesetak godina u Hrvatskoj ipak dogodio jedan pokušaj donošenja novog zakona o političkim strankama, koji bi uređivao unutarnje ustrojstvo stranaka i odnose u njima. "Imate slučaj iz 2002. godine, kada je dolazila jedna inicijativa iz stručnih krugova. To je bilo u okviru Hrvatskog pravnog centra. Onda je grupa ustavnih pravnika i politologa skicirala cijeli prijedlog novog zakona o političkim strankama. I onda je taj prijedlog bio i službeno stavljen na dnevni red Sabora preko nekog ovlaštenog predlagača. Predsjednik Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav bio je Mato Arlović iz SDP-a, koji je na neki način isposlovao da se to stavi na dnevni red. Međutim, to je nakon prvog čitanja odmah odbačeno. Sjećam se i rasprave Vladimira Šeksa. On je završio svoj govor rečenicom: 'Neka profesori i dalje predaju i drže nastavu, a neka se ne petljaju u stranke'", kaže. Čular je dodao da je taj zakonski prijedlog željelo regulirati jako puno unutarstranačkih odnosa.

“Između ostalog je regulirao kako se biraju delegati na skupštinama stranaka, propisivao kriterije za kandidiranje i puno drugih stvari. Tako da je to bio neslavan pokušaj, jer su političari shvatili da bi im profesori željeli regulirati politički život. Taj zakon je podrazumijevao i nekakvo državno tijelo kojem bi se mogli obraćati svi oni iz političkih stranaka koji smatraju da su zakinuti u smislu da im je napravljena šteta jer se, na primjer, kršio statut stranke. To je ono što je sada prepušteno stranačkim sudovima časti, statutarnim komisijama, a onaj je prijedlog zakona podrazumijevao da postoji tijelo izvan političkih stranaka koje bi donosilo takve odluke za sve", rekao je Čular.