Zločin nezapamćen dogodio se u Daruvaru. Ubojica je upao u dom za stare i nemoćne i pobio šestero ljudi, među kojima i svoju staru majku, a šest ih teško ranio. Istraga traje, a javnost se pita što nam se to događa i zašto!? O tome razgovaramo s prof. dr. sc. Ivanom Urlićem, poznatim neuropsihijatrom. Može li se govoriti o razlozima ove tragedije i je li nam se plašiti da bi ih moglo biti i češće?

“Mislim da je to poanta, to da ljudi pokazuju beznađe, prazninu u životu koja se ne popunjava, ili barem ne pokušava popuniti s nekim centrima u kojima bi onda ljudi mogli na neki način razmijeniti svoja iskustva, svoje životne situacije da se ne osjećaju toliko usamljeni i napušteni. Vidimo što se događalo i kod počinitelja, da je bio jedan od onih koji sjede ispred trgovine s bocom piva. Što bismo rekli, prepušta se beznađu, apatiji", kaže dr. Urlić.

Psihijatar Ivan Urlić

PIXSELL

Ističe kako bi ovaj užasan zločin trebalo sagledati s još jedne strane. "To je upozorenje da mnogim ljudima životne okolnosti nisu išle naruku pa da stvore krug ljudi, prijatelja, neku obiteljsku povezanost. Zapravo su prepušteni beznađu, praznini i tužnom načinu egzistencije. U tom očaju treba vam samo jedna kap kada je čaša puna pa da se sve skupa prelije. To je onoliko koliko bi se eventualno, uz naravno puno više konkretnih podataka iz života počinitelja, moglo pretpostaviti da je slučaj s ovim počiniteljem", smatra dr. Urlić.

Puno je, kaže, ljudi koji se prepuste beznađu, egzistencijskoj praznini kada odu prerano u mirovinu, ili uopće kad odu u mirovinu, ili kad nisu više radno i društveno aktivni. I treba im, ističe, pomoći organizirajući centre za okupljanje, za poticanje nekih aktivnosti.

No zločin u Daruvaru jedan je od najmasovnijih koji se u nas dogodio. "Možemo li onda govoriti o profilu masovnog ubojice? Jesmo li preslikali izvana nešto što nismo imali? Što društvo može učiniti u smislu prevencije? Na dan kad je zločin počinjen ljudi u Daruvaru tražili su mogući uzrok u koječemu, od lošeg sustava do ekonomskih nekih razloga. Sve je, međutim, ponajviše zvučalo kao vapaj, bar nama", kažemo mu. "I meni. Ako se sjetite prije 30, 40 godina postojali su centri gdje su se okupljali umirovljenici, osobe koje više nisu bile radno aktivne, pa bi igrali karte, šah, organizirala bi se predavanja da se ljude malo mobilizira i mentalno, ne samo da provode dan za danom, da se nekako intelekt i emocije mobiliziraju. Međutim, sve je to utihnulo. Imate regionalne centre za psihotraume i druge centre gdje rade psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti, ali ne treba sve medikalizirati. Mislim da treba pomoći ljudima koji nisu sami uspjeli organizirati neki socijalni krug. I mislim da bi takve centre trebalo osnivati i osmisliti njihovo djelovanje u krajnjoj liniji preko volonterskog rada", ističe dr. Urlić.

I sam je podosta napravio na volonterskoj osnovi. "Koga god zamolite, svatko će se rado odazvati i učiniti da se širi kultura smislenijeg življenja i da se obrati pažnja na nešto što je uočeno kao društveni problem, osobni problem, problem egzistencije, problem približavanja fenomenima života u različitim dobima i nakon različitih iskustava, ratnih, poratnih, bezratnih i na drugi način traumatizirajućih. To je beskonačno područje u koje mislim da vrijedi zaroniti i pokušati se približiti ljudima", poručuje dr. Urlić. S.Pavić n