Dva i pol stoljeća „Bogatstva naroda”: Smith zagovarao slobodnu trgovinu, svijet se vraća carinama
Trumpove carine vratile su nas stoljećima unatrag u predsmitovsko merkantilističko doba
Ove se godine obilježava 250 godina od kada je izišla najpoznatija knjiga u povijesti ekonomske misli: "Bogatstvo naroda", škotskog ekonomista i moralnog filozofa Adama Smitha (puni naziv "An inquiry into the Nature and Causes of The Wealth of Nations"). Smith se smatra ocem suvremene ekonomske znanosti, odnosno utemeljiteljem ekonomije kao znanosti općenito. Ova velika i okrugla obljetnica svojevrsne ekonomske biblije - iako ju je pogrešno tako zvati s obzirom na njezin svjetovni karakter - ujedno je tako i obljetnica dva i pol stoljeća unutar kojih se ekonomski principi i zakoni izučavaju ili pokušavaju izučavati kao znanost.
Adam Smith je kultna figura. Gotovo nema tko nije čuo za njegovu "nevidljivu ruku", intuitivan koncept koji opisuje traženje ravnoteže između ponude i potražnje u susretu međusobnih stranaca, kupaca i prodavača, u njihovu zajedničkom interesu i kompromisu koji se zove cijena.
O Smithu su napisane knjige i traktati, on je uzor za ekonomske liberale te vječna meta kritike državnih intervencionista. No i divljenje i kritika vjerojatno su pretjerani, a često i neutemeljeni uslijed nerazumijevanja u tumačenju Smithova opusa. Nekoliko je osnovnih pojmova koje je kreirao Smith ili se uz njega vežu, iako nisu izvorno njegovi. Prvi je svakako spomenuta nevidljiva ruka, koju Smith inače prvi put spominje u "Teoriji moralnih osjećaja", gdje ju povezuje uz Božju Providnost. Otud interpretacije da je nevidljiva ruka zapravo teološki koncept koji je poslije više ili manje modificiran i primijenjen na ekonomsko ponašanje. U "Teoriji", koja je izišla 20-ak godina prije "Bogatstva", Smith razrađuje i brojne svoje druge poznate koncepte, od zrcaljenja, gdje sliku o sebi stvaramo posredovanjem drugih i gdje se kao članovi zajednice neprekidno međusobno ogledamo jedni u drugima, stvarajući slike o vlastitom postojanju. U današnje doba mreža to zvuči kao glavni modus operandi.
No, on ga veže uz koncept simpatije, suosjećanja, gdje imamo sposobnost ući na neki način u tuđu kožu, tuđe cipele, osjetiti i tuđu muku ili sreću. Ako vidimo da će netko nekoga udariti, da će netko pasti, opeći se ili slično, i sami ćemo instinktivno reagirati povlačenjem dijela tijela, pretrnuti, trznuti se, osjećajući tuđu opasnost ili bol. Sposobnost uživljavanja u tuđu poziciju, ispast će kasnije važna za ekonomska pitanja.
Nepristrani promatrač
Tu je onda pojam nepristranog promatrača, naše savjesti koja čuči u nama i stalno provjerava je li ono što činimo kao subjekt i slobodni agent u skladu s ponašanjem koje je društveno prihvatljivo, je li u skladu s konvencijom, normalom, zdravim razumom, da se nikome ne čini šteta, tako što se iznova pitamo bismo li i sami htjeli da netko drugi nama nešto slično čini.
U "Bogatstvu naroda" Smith međutim uvodi nevidljivu ruku na malo drugačiji način, onaj na koji je uvriježeno poznajemo kako funkcionira, a to je da se svaki pojedinac prije svega rukovodi vlastitim sebičnim interesom, te je krajnji cilj svačije ekonomske ponude uvijek osobni profit. No, time ne čini štetu drugima niti društvu. Upravo suprotno, da bi ostvario prihod, profit, prodao svoj proizvod ili uslugu, on se prvo mora pitati što onaj Drugi, kupac, potražnja, želi. On dakle prvo mora uočiti tuđu potrebu i potruditi se da je zadovolji, ne zato da bi drugome priuštio ugodu, nego da bi privukao pažnju na sebe i svoj proizvod. Svakoga dakle goni sebični interes, a u srazu tih nastojanja, ako su slobodna i nisu iskrivljena nekom intervencijom, formira se tržišna konkurencija, gdje će tržište prepoznati one koji su iz perspektive kupca najbolji i najkonkurentniji.
Zašto je to, prema Smithu, najpoštenije i najefikasnije? Da je u pitanju samo jedan ponuđač, on je monopolist, može ponuditi bilo što i po bilo kojoj cijeni. Prodaja mu je zagarantirana. Ali, ako je ponuđača više, oni se moraju potruditi, istaknuti cijenom i kvalitetom, jer ih to što ih je puno pogoni da budu bolji, da daju više, ne zato što svoje potrošače vole, nego kako bi upravo njih potrošači primijetili kao one na koje je validno usmjeriti pažnju, potrošiti novac. Tako tržište, njegove nevidljive niti, njegova mreža ponude i potražnje, ta nevidljiva ruka, prirodno nagrađuje one koji su se više trudili, koji su ponudili bolji omjer kvalitete i cijene, kako se to moderno kaže. Isto tako, prirodno s tog tržišta uklanja one koji su možda skuplji, manje kvalitetni, i s kojima potražnja nije stekla potrošački probitak. Tako svatko, slijedeći vlastiti interes, zapravo radi i za interes drugih.
Time nevidljiva ruka na tržištu pravi prirodnu i logičnu selekciju. Što je tržište veće, to ima i više ponuđača, podjela rada je veća, konkurencija je veća, pa će i selekcija biti oštrija - sve na konačnu dobrobit kupaca i njihovog probitka. Što je tržište veće i slobodnije, plaćat ćemo manje, uz veći izbor. U tom smislu nisu potrebne nikakve barijere, granice, interveniranja. Ona su štetna. Što je slobodni prostor, tržište bez barijera i intervencija - u koje ulaze i carine, veći, to će ljudima biti bolje, plaćat će manje, a blagostanje će rasti. Dakle, slobodna trgovina bez carina i bez ograničenja put je u ekonomsko blagostanje.
Smithove su misli bile reakcija na raniji merkantilističko-protekcionistički pristup, dok je bio uvelike bliži francuskim fiziokratima, od kojih i potječe poznata "laissez faire" sintagma. Inače, cijela fraza u slobodnom prijevodu glasi "pusti ih da rade što hoće, svijet se sam vrti", a pripisuje se fiziokratima Vincentu de Gournayu i Françoisu Quesnayu. Sama Smithova misao pak pripada klasičnoj ekonomskoj misli koja je postala temelj moderne ekonomije i otvorenog svijeta razmjene u kojem se, kako smo naveli, potpuni stranci susreću u ponudi i potražnji. Nije bitno tko je otkuda, bitno je samo - isplati li se. S jedne strane ekonomski okrutno, s druge apsolutno humano jer ne poznaje boju, naciju, spol, dob…
Sebični interes
Smith upravo prezire to licemjerje gdje netko hini da postupa u javnom interesu, ali "s figom u džepu", pa kaže "nisam vidio da su mnogo dobra učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra". Ta je misao dio citata u kojem u Bogatstvu naroda spominje nevidljivu ruku: "Kad radije podržava domaću nego stranu radinost, pojedinac hoće samo svoju vlastitu sigurnost, a kad tom radinošću upravlja tako da njezin proizvod bude od najveće vrijednosti, on hoće samo svoj vlastiti dobitak. Njega u tom, kao i u mnogim drugim slučajevima, vodi jedna nevidljiva ruka da promiče cilj koji uopće nije namjeravao postići. Nije uvijek lošije za društvo, što nije bila namjera pojedinca da promiče cilj društva. Kad on slijedi svoj vlastiti interes, on često promiče interes društva djelotvornije nego kad stvarno nastoji da ga promiče. Nikada nisam vidio da su mnogo dobra učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra. Doduše, to pretvaranje nije jako neuobičajeno među trgovcima, i treba veoma malo riječi da se odvrate od tog pretvaranja". (Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, prev. Marijan Hanžeković; Poslovni dnevnik, Masmedia, Zagreb).
Možda je i poznatiji njegov citat o sebičnom interesu gdje kaže da "ne očekujemo ručak od dobrohotnosti mesara, pivara ili pekara, već od njihova čuvanja vlastitog interesa. Mi se ne obraćamo njihovoj čovječnosti, već njihovoj sebičnosti, i ne govorimo im nikada o svojim potrebama, nego o njihovim probicima". Smith je svojim tezama stekao brojne sljedbenike, ali i kritičare. Posebno su ga kritizirali njemački ekonomisti, ali i filozofi. Primjerice, njemačko-američki ekonomist Friedrich List, koji je bio snažan zagovornik protekcionizma, za Smitha je rekao da to što on uči nije politička nego kozmopolitička ekonomija koja koristi jedino državama čije su ekonomije na višem stupnju razvoja, što je tada bila Engleska, aludirajući da je kroz nauku umotao interes svog naroda.
Svijet je u međuvremenu, baš kao u Smithovoj viziji, i postao globalno selo u kojem protok roba i informacija kola brzinom svjetlosti, na što smo navikli kao na nešto normalno, kao na modernu ekonomsku kapitalističku tekovinu, koja je donijela i nešto dobra, ali i dosta problema.
No, sada smo s aktualnom novom blokovskom politikom, jačanjem protekcionizma, Trumpovim carinama i nadmetanjem tko će kome zaračunati veće carine za prijelaz granica, zakoračili u novo doba ili se, bolje rečeno, vratili više stoljeća unazad, u predsmitovsko merkantilističko razdoblje. S protekcionizmom raste i izolacionizam, svijet umjesto progresa - ide u regres.
