Stare, oronule višestambene zgrade izgrađene u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata ponovno su u središtu političke i stručne pozornosti – ali ovaj put ne samo kao energetski problem, nego kao socijalna bomba koja izravno određuje tko će moći platiti grijanje, a tko će zimu dočekati u hladnim stanovima. Dok jedni pokušavaju “uljepšati” statistike kroz postojeće registre i standardizirane procedure, drugi upozoravaju da se iza birokratskih tablica kriju tisuće kućanstava koja žive u energetskoj neimaštini, bez jasnog puta do obnove.

Nepouzdani podaci

Jasan raskorak između administracije i stvarnog života stanara istaknuo je projekt CEESEN-BENDER, kojim koordinira Društvo za oblikovanje održivog razvoja - DOOR, udruga stručnjaka koja promiče održivi razvoj u energetici. Usmjeren na energetsku obnovu višestambenih zgrada u ranjivim urbanim četvrtima, ovaj projekt radi na smanjenju ergetskog siromaštva i poboljšanja kvalitete života stanara. Fokus je na zgradama izgrađenim od 1945. do 1990. godine, koje danas često nose kombinaciju loše izolacije, zapuštene infrastrukture i socijalne ranjivosti stanara, a stanarima i suvlasnicima nudi se analitička, tehnička i savjetodavna podrška kroz cijeli proces – od prepoznavanja problema do provedbe radova.

- U tom procesu CEESEN-BENDER identificira ključne prepreke koje sustavno usporavaju energetsku tranziciju, a to su nepouzdani i zastarjeli podaci o stambenom fondu, nedostatak financijskih modela za kućanstva s niskim prihodima, slabo razvijeni sustavi praćenja učinaka te administrativno složeni i teško dostupni javni pozivi. Jedan od najosjetljivijih problema na koji projekt upozorava jest kvaliteta podataka. U mnogim zemljama, pa i u Hrvatskoj, politike obnove još se oslanjaju na zastarjele ili nepotpune baze. No energetski certifikati ne obuhvaćaju cijeli stambeni fond, dok su postojeći podaci fragmentirani i metodološki neujednačeni - pojasnio je Matija Eppert iz DOOR-a.

Posljedica toga je jednostavna - odluke o milijunskim ulaganjima često se donose bez potpune slike o stvarnom stanju zgrada. U praksi to znači da sredstva nerijetko završavaju tamo gdje je administracija najspremnija, a ne nužno gdje je potreba najveća.

- Nova europska pravila o bazama podataka zahtijevat će ozbiljna ulaganja i političku volju, bez čega digitalizacija ostaje samo deklarativna reforma - kazao je Eppert.

Prioriteti

S druge strane, Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine ističe da sustav nije “prazan”, nego već operativan i jasno strukturiran.

Prioritet u obnovi, kako navode, imaju višestambene zgrade u kojima žive kućanstva u riziku od energetskog siromaštva, posebno na potpomognutim područjima i područjima posebne državne skrbi. Riječ je o objektima lošeg građevinskog stanja, često građenima krajem 60-ih i početkom 70-ih, čiji stanari nemaju financijske mogućnosti za obnovu.

- Prioriteti se određuju prema stupnju oštećenja, uključujući krovišta, azbestne pokrove i oštećenja od vlage, te prema procijenjenim energetskim uštedama. Program iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti obuhvaća 387 zgrada, a cilj je smanjenje potrošnje energije i troškova kućanstava - rekli su nam iz MInistarstva.

Naglasili su i kako su podaci već dostupni kroz Informacijski sustav energetskih certifikata - IEC i Informacijski sustav prostornog uređenja - ISPU, iako priznaju da jedinstvena baza koja bi povezivala energetska svojstva i energetsko siromaštvo još ne postoji u njihovoj nadležnosti.

Ključni prijepor između projektnih preporuka i institucionalnog pristupa vidi se u načinu raspodjele sredstava. CEESEN-BENDER zagovara uvođenje društvenih kriterija koji bi prioritet dali najugroženijim kućanstvima, a ne samo onima koji su administrativno najspremniji. Taj projekt upozorava na još jednu slabost - javni pozivi često su prekomplicirani za kućanstva koja bi ih najviše trebala koristiti, zbog čega predlažu jačanje savjetodavne i tehničke podrške, besplatnu pomoć te digitalne alate koji bi pojednostavili cijeli proces.