Italija je godinama bila na tržišnoj vjetrometini zbog visokog javnog duga i banaka s raširenim međunarodnim poslovanjem. Danas joj tržišta rade u prilog, zahvaljujući ustrajnosti središnje banke, koja računa na zlatne rezerve, piše Reuters.

Talijanske zlatne rezerve odražavaju politiku čuvanja vrijednosti koja se protegnula na više desetljeća, sve od kraja Drugog svjetskog rata i mukotrpnog punjenja trezora, koje su bili opljačkali nacisti. Talijanska država odolijevala je čestim pozivima u kriznim razdobljima da ih proda kako bi smanjila visoki javni dug. Danas talijanska središnja banka po rezervama zlata zaostaje tek za SAD-om i Njemačkom. Procjenjuje se da 2425 tona talijanskog zlata, prema trenutnim cijenama, vrijedi oko 300 milijardi dolara, što odgovara 13 posto talijanskog BDP-a u 2024. godini, pokazuju Reutersovi izračuni.

Fiorino kao dolar

Talijanska sklonost zlatu proteže se daleko u prošlost, sve do starih Etruraca koji su ovladali tehnikom stapanja zlatnih granula puno prije antičkog Rima. Pod Julijem Cezarom zlatnik aureus postao je temeljni monetarni kamen Rimskog Carstva, a nekoliko stoljeća poslije fiorino je u srednjovjekovnoj Europi izgradio poziciju koja se može usporediti s današnjim statusom dolara. Noviju talijansku politiku u upravljanju zlatom oblikovalo je ratno iskustvo i nacistička zapljena 120 tona zlatnih rezervi, uz podršku talijanskog fašističkog režima. Kraj rata dočekalo je samo 20 tona zlata.

“Ekonomsko čudo" u poslijeratnom razdoblju osiguralo je Italiji status gospodarstva oslonjenog na izvoz i veliki prihod u devizama, osobito dolarima. Dio tog prihoda pretvoren je, prema internetskoj stranici talijanske središnje banke, u zlato. Tako su rezerve do 1960. godine porasle na 1400 tona, uključujući i tri četvrtine vraćenih zlatnih poluga u 1958. godini koje su bili zaplijenili nacisti.

Naftni šokovi u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća označili su početak novog razdoblja neizvjesnosti u svjetskoj ekonomiji, koje su u Italiji obilježili društveni nemiri i česte promjene vlada. "Ekstremna monetarna nestabilnost potaknula je središnje banke zapadnih zemalja na kupnju zlata, simbola financijske solidnosti", objašnjava za Reuters dekan milanske Škole menadžmenta SDA Bocconi Stefano Caselli.

Poluge za zajam

Kako bi zatvorio proračunske rupe koje je otvorio odljev kapitala u inozemstvo, Rim je 1976. godine položio 41.300 zlatnih poluga kao jamstvo za zajam njemačkog Bundesbanka od dvije milijarde dolara. Za razliku od Velike Britanije i Španjolske, Italija ipak nije željela prodavati zlato u financijskim krizama i zadržala je zlatne rezerve i tijekom dužničke krize u eurozoni 2008. godine.

“Zlato je poput obiteljske srebrnine, poput djedova dragocjenog sata, posljednja slamka spasa u krizama koje potkopavaju međunarodno povjerenje (u Italiju)", pisao je 2018. godine bivši viceguverner talijanske središnje banke Stefano Caselli u knjizi "Oro" (Zlato).

Zlato i danas u mnogim zapadnim zemljama smatraju zaštitnim mehanizmom koji se aktivira u krajnjoj nuždi. Tektonske promjene u međunarodnim odnosima navele su u međuvremenu središnje banke diljem svijeta da ponovo gomilaju poluge u trezorima. "Povijesna odluka talijanske središnje banke danas djeluje nevjerojatno aktualno jer smo ponovo u sličnoj situaciji", kaže Caselli.

Svijet se mijenja, kaže, cijene su na tržištu dosegnule neslućene visine, kriptovalute su sve popularnije, ali najviše se ipak traži ono što središnje banke drže u trezorima. I s pravom ne prodaju zlato, naglašava Caselli. Talijanska središnja banka trenutno u trezoru drži oko 871.713 zlatnika, težine oko 4,1 tonu. Njegov status otkriva naziv koji su im u Italiji nadjenuli - "sakristija".

Zlato je na kraju prošle godine činilo gotovo 75 posto službenih talijanskih rezervi, prema podatcima Svjetskog vijeća za zlato (WGC). Prosjek eurozone iznosio je 66,5 posto. Italija je zadržala i mjesto među vodećim svjetskim izvoznicima zlatnog nakita, uz koncentraciju proizvodnje u Alessandriji, Arezzu i Vicenzi.

Talijanski javni dug premašio je u međuvremenu tri bilijuna eura i trebao bi, prema nekim procjenama, dosegnuti 137,4 posto BDP-a u 2026. godini. Središnja banka ne vidi rješenje u pražnjenju riznica.