Od Portugala i Španjolske do Grčke i Turske, Europom haraju dugotrajne suše koje sa sobom nose goleme požare, koji pak iza sebe ostavljaju nepregledne površine spaljenih šuma i ogorjele zemlje. Uz lokalne oluje s tučom, koje sve češće prijete, to su učinci klimatskih promjena, koje najviše ugrožavaju poljoprivredu.

I europski i hrvatski poljoprivrednici prisiljeni su zbog toga tražiti načine za smanjenje štetnih posljedica klimatskih promjena, ali i opstanak svoje poljoprivredne proizvodnje. Dok se naši ratari još oporavljaju od prošlogodišnjih vremenskih ekstrema, nova sezona donijela im je iste brige, i to u još žešćem obliku. Suša, visoke temperature i lokalne oluje s tučom ove godine ozbiljno prijete prinosima krumpira, čija su polja u pojedinim dijelovima zemlje već sada u lošem stanju. Stručnjaci upozoravaju kako bi i šećerna repa i kukuruz mogli pretrpjeti znatne gubitke, a sudbina drugih kultura ovisit će o tome hoće li do kraja ljeta biti dovoljno kiše – ali ne u obliku naglih pljuskova, koji, umjesto da pomognu, dodatno unište usjeve.

Što učiniti odmah

Iako država godinama financijski pomaže poljoprivrednike u sanaciji šteta, ne može ih vječno spašavati, posebno jer klimatske nepogode postaju stalno stanje, više nisu iznimka. Sustavi za navodnjavanje, protugradne mreže i projekti za zaštitu od ekstremnih kiša jesu nužni, no njihova realizacija traje godinama i, naravno, nisu jeftini.

Stručnjaci poručuju da rješenja postoje, a poljoprivrednici moraju reagirati odmah jer kombinacija jednostavnih i odmah primjenjivih mjera može činiti razliku između minimalnog i potpunog gubitka uroda. Ako se isključi klasično navodnjavanje, jer zahtijeva velike investicije i proces je dugotrajan, postoje mjere koje poljoprivrednici mogu relativno brzo i jeftinije primijeniti kako bi se prilagodili dugotrajnim sušama.

Brza prilagodba ne znači jedno rješenje, nego kombinaciju mjera koje smanjuju isparavanje i povećavaju zadržavanje vode u tlu, uz otpornije sorte. Najveći učinak u kratkom roku poljoprivrednici mogu postići malčiranjem, zelenom gnojidbom, odabirom ranijih sorti i minimalnom obradom tla.

Bojan Stipešević

BRUNO JOBST

Koliko će Hrvatska uopće moći održati proizvodnju određenih kultura ako se trend klimatskih ekstrema nastavi te što to znači za prehrambenu sigurnost zemlje, upitali smo prof. dr. sc. Bojana Stipeševića sa Zavoda za biljnu proizvodnju i biotehnologiju Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek, gdje su mu područja znanstvenog rada Sustavi biljne proizvodnje, sustavi obrade tla, pokrovni usjevi, postrni usjevi, agroklimatologija, ekološko bilinogojstvo, tropsko bilinogojstvo, nastavnog rada Bilinogojstvo, agroklimatologija, ekološko bilinogojstvo, a stručnog rada Savjetodavni rad u ratarskoj proizvodnji.

Smatra da danas ne treba bježati od nekih tradicionalnih, jarih kultura, samo se treba prilagoditi, što se više može, "zlu i naopaku" koje je krenulo na nas.

- Uvijek kažem da to treba gledati kao lutriju, za svaku kulturu gledati kolika je vjerojatnost da će dati najbolji mogući urod i onda na osnovi toga formirati agrotehniku. Dakle, pitanje gnojidbe je više-manje riješeno; ako imaš nešto više kalija, biljke malo bolje podnose sušu. Što se tiče navodnjavanja, znamo da je to jako dobra stvar, međutim, zna biti i jako loša, ovisno koliko kvalitetno vodom navodnjavaš i koliko će te lupiti po džepu, odnosno može li kultura tu vodu platiti. Što se tiče agrotehnike, obrada tla je ono nešto čega bi se mogao praktično svatko prihvatiti. Europa to plaća kao konzervacijsko polje, koje se svodi na to da održavaš površinu tla non-stop pokrivenom - objašnjava Stipešević, dodajući da je konzervacijska poljoprivreda novi naziv za europsku Zajedničku poljoprivrednu politiku (ZPP).

Tvrdi kako je Europa vidjela gdje je problem i počela primjenjivati te znanstvene spoznaje da ublaži negativan utjecaj klimatskih promjena.

“Promašiti" lipanj

- Zaključak je da treba svakako pokušati s novijim kultivarima. Nikada ne uzeti jedan kao najbolji, ni sortu ni hibrid, nego uvijek u jednoj FAO grupi dozrijevanja imati nekoliko favorita. U svakoj FAO grupi, što se tiče kukuruza, odabrati bar tri. I to ne najbolje, nego one koji su uvijek drugi, treći. Oni su stabilni što se tiče različitih vremenskih prilika i neprilika. Mora se ići na kontinuitet zarade, ali ne na mogućnost hvatanja rekorda, jer rekordi jedne godine jesu, druge nisu. Dakle, treba praktično pristupiti planiranoj poljoprivrednoj proizvodnji što se tiče sjetve i svih drugih stvari. Kladiš se protiv šanse da se nešto dogodi i širenjem lepeze biljaka ili izbora kultivara koje ideš sijati smanjuješ rizik. Svima nam se uvijek žuri do prvog svibnja posijati, ali pričekajmo malo, možda "promašimo" vruće mjesece. Sad već znamo da je lipanj užasno suh i valja odabrati kultivare tako da se "promaši" lipanj u onim najvažnijim fazama - rasta, razvoja i oplodnje biljke - slikovit je Stipešević.

Smatra da ono što Europa plaća preko fondova Zajedničke poljoprivredne politike, dakle konzervacijsku poljoprivrednu politiku, treba prigrliti što brže to bolje, makar to značilo zamjenu cijelog strojnog parka.

- Oranje je prošlo svršeno vrijeme jer oranjem se izbija sve dobro iz tla. Nekad si ti mogao orati kad si imao kravu koja vraća stajnjak, kišu koja pada cijelo vrijeme i prirodu koja je tu non-stop, a vuče ti plug konj. Sad plug vuku pedesettonski traktori koji izbijaju sve do Kine. Nema ni zraka ni vode više u tom tlu. To je sad beton, cement, a ne više plodno tlo. Dakle, okrenuti se tim novim tehnologijama za koje Europa plaća. Ljude treba naučiti, jer edukacija je tu najvažnija. Europa plaća tu edukaciju, zašto ne iskoristiti sad taj moment da se priključimo na taj europski vlak koji vodi u tu neku progresivniju poljoprivrednu politiku - upozorava Stipešević.

Vjeruje da je naše Ministarstvo poljoprivrede sada shvatilo kako treba ulagati u prehrambene kapacitete.

- Tih naših milijun hektara premalo je da bismo se mi "zezali", natjecali ili boli s rogatijima što se tiče sirovinske baze. Mi moramo pokušati ići u što profitabilnije prinose i kulture. Dakle, čak i u pšenici - ne više ulagati u mekanu za brašno, nego u durume ili sjemensku robu. Milijun hektara je za neku sjemensku proizvodnju, i tu bismo mi sutra bili Švicarska. Ako ćemo proizvoditi merkantilnu stočnu hranu, morat ćemo se svi uskoro iseliti odavde jer će nas netko kupiti. Dakle, to je neka moja vizija, da ta mala privreda i kooperativa, koliko god to vuče neke konotacije iz 1945. ili 1948. godine, ujedinjuje ljude oko istih ciljeva i ulaganja. Puno njih u jednoj stvari koja će onda biti dobra za cijelu regiju, za cijelo selo, za dva-tri sela okolo - slikovit je naš sugovornik.

Kaže da, ako se krene u tu priču, možemo govoriti o ulaganju u navodnjavanje, koje je dugoročno, ali bez kojega nećemo moći.

- Svaka biljka koja vrijedi više novca voli vodu. I to je ono u što trebamo također ići. Međutim, realnost je takva da ti zapravo kilometar autoceste i kilometar vodenog toka plaćaš isto. Autocestu otplatiš za tri do pet godina, a kilometrom vodenog toka za navodnjavanje koristi se nekoliko poljoprivrednika i gdje je tu vraćanje? - podsjeća.

Štetnici prilagodljiviji

Mišljenja je da bi država trebala misliti na dugoročnost poljoprivredne proizvodnje, a ne samo na njezinu ekonomičnost. Drži da smo propustili priliku još 70-ih godina prošlog stoljeća, kada se govorilo da su po cijeloj Slavoniji i Baranji trebale biti kaptaže.

- Postojali su tada već planovi, a u tu je svrhu izgrađeno jezero Borovik kod Đakova. Takvih je jezera trebalo biti po cijelom Papuku, Krndiji, Psunju i Dilju, čijom bi se vodom opskrbljivalo cijelu Slavoniju nizvodno. Može li Hrvatska, treba pitati one koji o tome odlučuju - navodi Stipešević.

Klimatske promjene otežavaju poljoprivrednu proizvodnju u gotovo svakom segmentu, a jedan od najizazovnijih je svakako zaštita bilja. Naime, promjeni agroklimatskih uvjeta proizvodnje mnogo se brže prilagođavaju štetnici nego poljoprivredne kulture, tako da je njihovo suzbijanje iznimno zahtjevno, a ponekad i nemoguće, posebice u svjetlu novih europskih politika, koje diktiraju smanjenje primjene zaštitnih sredstava. Problem je to veći što štetnici ne poznaju granice, pa se kao posljedica globalizacije trgovine, transporta i putovanja danas na Starom kontinentu šire neki novi biljni nametnici i bolesti, koji mogu imati razorne gospodarske i ekološke posljedice. Italija tako još uvijek zbraja goleme štete od epidemije bakterijskog patogena Xylella fastidiosa, koji je u posljednjem desetljeću uništio milijun stabala maslina na jugu zemlje. Upravo u vrijeme godišnjih odmora i turističkih putovanja Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) provodi kampanju #PlantHealth4Life, kojom želi osvijestiti građane Europe kako svatko od nas može pridonijeti u borbi protiv širenja invazivnih štetnika na naše njive, šume i parkove. Tako se u Hrvatskoj borimo s azijskom strizibubom i narančinim trnovitim štitastim moljcem, šimširovim moljcem, došljacima iz Azije, ili hrastovom mrežastom stjenicom iz Sjeverne Amerike.

“Biljke su tihi junaci našeg svakodnevnog života. Biljke čine 80 % hrane koju jedemo, hrana su životinjama koje uzgajamo za vlastitu prehranu i čiste zrak koji udišemo. Međutim, to nije sve: zdrave biljke znače dobar poljoprivredni prinos, što utječe na dostupnost hrane i njezinu cjenovnu pristupačnost. Međutim, mnogi građani još uvijek nisu svjesni važnosti zdravlja bilja", navodi EFSA i upozorava kako se strani biljni štetni organizmi najčešće šire kao "slijepi putnici" na zaraženom bilju ili biljnom materijalu te poziva sve građane da se s godišnjih odmora i turističkih putovanja u egzotične zemlje vrate s biljkama na fotografijama, a ne u koferima. "Štiteći bilje štitimo život" poruka je kampanje #PlantHealth4Life, koja ove godine okuplja partnere iz 26 država članica EU-a, pet zemalja kandidatkinja za članstvo u EU-u i Švicarsku.

Kampanju i ove godine, drugi put zaredom, provodi Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu (HAPIH) u ulozi nacionalnog nositelja u Hrvatskoj.