Pri kraju najvatrenijeg toplinskog udara ljeta 2024., kada temperaturne karte diljem Europe izgledaju onako kako UN-ov Međunarodni panel o klimatskim promjenama - IPCC, ali i većina znanstvenika predviđaju posljednjih tridesetak godina, možda je vrijeme da postavimo načelna pitanja.

Iako je evidentno da se klima promijenila, da se bioraznolikost smanjila, kao i poljoprivredna proizvodnja, ali i da su populacije brojnih kukaca i insekata te ugroženih ptica selica još manje, a s obzirom na slična upozorenja od prije desetak godina, politički dokumenti svojim sadržajem ne prate apele znanstvenika, te strategije zaostaju za klimatskim promjenama.

Štoviše, Zeleni plan EU gotovo je pao, zbog rasta radikalne desnice diljem Europe i njezina negiranja klimatskih promjena. Pad je spriječen tek udruživanjem snaga ljevice i "obične" desnice ovjekovječenim glasanjem lijevog dijela europskog parlamenta za pučanku, novu/staru predsjednicu EK-a Ursulu von der Leyen.

Zeleni plan EU-a već jest preskup kompromis znanosti, politike i industrije, omeđen imperativom daljnjeg ekonomskog rasta pod cijenu ekološke štete. Požari podmetnuti s ciljem prenamjene poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, odobravanje gradnje novih malih hidroelektrana, koje su male učinkovitosti, a velike ekološke štete, tek su dva trenutno medijski aktivna primjera imperativa ekonomskog rasta nad očuvanjem okoliša.

Rijeka Una

Ta dva jednostavna, a velika primjera pokazuju nam kako postupamo prema resursima, dok je, tobože, Zeleni plan trebao biti sveobuhvatna strategija implementacije klimatskih kriterija u sve aspekte zakonske društvene organizacije.

Tu je i problem sa strujom, koji se dobro povezuje s izgradnjom male hidroelektrane na Uni. U lipnju je bilo problema s dalekovodom u Crnoj Gori, zbog čega je gotovo cijela Dalmacija ostala bez struje. Takav nestanak struje također nije potaknuo veću raspravu o potrebi za solarizacijom - makar Dalmacije, ako ne već cijele Hrvatske.

Klimatske promjene oku su vidljive - ne samo kao tropska temperatura Jadranskog mora, kao redukcije vode u selima, nestanci struje u gradovima, poremećena mesna i poljoprivredna industrija nego i kao sve veći i veći troškovi iznenadnih prirodnih katastrofa.

Što nam onda znače polovične klimatske mjere kao što je kompletan sustav "zaštite" pokrivene programom Natura 2000? Isti program omogućava izgradnju neefikasne i privatne hidroelektrane na jednom od nekoliko netaknutih bisera koji su nam ostali – rijeci Uni, čije vrelo natapa gotovo cijelu zapadnu granicu BiH s Hrvatskom.

Što nam znači i Zeleni plan, koji se iz godine u godinu reducira u svojoj snazi i opsegu? Jer, kada čuvamo vrelo Une od još jedne male hidroelektrane, čuvamo zapravo cijelo društvo. Čuvamo planet. Prve linije klimatske borbe vode se na vrelu Une, a tih dvadesetak stalnih ljudi trenutno čuva interese svih nas u Hrvatskoj i BiH. Oni čuvaju budućnost sve naše djece. Tih dvadesetak ljudi brani život i budućnost milijuna ljudi.

Posljedice devastacije vrela Une nećemo vidjeti u Hrvatskoj, nego u BiH. A klimatske promjene, kao što su već pokazale, ne poznaju nacionalne granice.