Osobna imena služe da bi se ljudi razlikovali, ali su i prvi spomenici u kojima se stoljećima odražavaju društvene promjene, pri čemu su muška imena tradicionalnija i podložnija pravilima nasljeđivanja, dok su ženska imena otvorenija za sve češće promjene.

Sukus je to teksta o hrvatskim imenima u društvenom kontekstu jezikoslovca Domagoja Vidovića, objavljena u novom broju časopisa Collegium Antropologicum. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine najčešća muška imena u hrvatskoj populaciji su kršćanska imena Ivan (130.828 osoba), Josip (77.323), Marko (50.393) i Stjepan (45.287), te autohtona imena Tomislav (39.105) i Željko (37.869), a od stranih Mario (32.708), koje je talijanskog podrijetla. Među ženama najčešća su kršćanska imena Marija (126.646 nositeljica), Ana (81.751), Ivana (49.943), Mirjana (29.319) i Katarina (28.618), te autohtona imena Nada (26.660), Dragica (25.952), Ljubica (24.557), Vesna (23.923) i Marina (23.604). Udio autohtonih ženskih imena (Nada, Dragica, Ljubica i Vesna) dvostruko je veći nego muških imena.

Do prve polovine 10. stoljeća Hrvati su nosili gotovo isključivo autohtona imena. Najčešće su se sastojala od dva dijela, od kojih je tvorbeni dio često bio "mir", što znači "veliki, slavni". Primjeri su imena Branimir, Krešimir, Trpimir, Vojnomir, itd. U nizu imena tvorbeni dio bio je "měr", što znači "svijet" kao npr. Gojmer, Putimer ili Črnomer. Također, čest je bio tvorbeni dio "slav", što znači "slavni", kao kod Miroslava, Radoslava, Tomislava, itd. U to doba imena su također potjecala od životinja kao Golub, Grlica, Hlap, Rak i Vuk; od bilja, npr. Bukva, Hrasto i Javor; zanimanja kao npr. Kovač, Pop i Sedlar; ili pak nadimaka, koji danas zvuče egzotično. Za primjere posljednjih Vidović navodi imena Dosro, Grdan, Hrnjak, Klempo, Koljibaba, Krivošija, Poruga, Preljub, Siromah, Ukraden, Vrag, Zlojutro i druga. U srednjem su vijeku, međutim, najčešća imena bila ona s antroponimskom osnovom "Mil" i "Mio" kao Miloš, Milovan; "Rad" kao Radomir; i "Vuk" npr. Vučina. Kada je Hrvatska u 10. stoljeću stekla svojevrsno međunarodno priznanje, hrvatski vladari počeli su dobivati ​​ne samo autohtona nego i kršćanska imena, npr. Mihajlo Krešimir i Stjepan Držislav. Zbog propisa Tridentskog sabora (1545.-1563.) hrvatski autohtoni nazivi počeli su polako nestajati iz upotrebe i ona je sve manja do 19. stoljeća, kada su zbog hrvatskog narodnog preporoda donekle revitalizirani.

Ponekad su stoljeća bila potrebna da promjena zaživi u fondu hrvatskih imena. Društvene promjene ostavile su traga u hrvatskim imenima tijekom vremena, osobito jačanje utjecaja Katoličke Crkve i jačanje nacionalne svijesti, sekularizacija i globalizacija. H{embed_infobox_gray}254067{/embed_infobox_gray}