Svijet se ovih dana prisjeća nuklearne katastrofe koja se 26. travnja 1986. godine, sat i pol poslije ponoći dogodila u ukrajinskoj nuklearnoj elektrani Černobil, čije su posljedice tada uznemirile i zabrinule prije svih građane Europe, ali i cijeloga svijeta.

Podsjetimo samo da je prije 35 godina zbog kombinacije lošije izvedbe nuklearnog reaktora i ljudske pogreške došlo do eksplozije četvrtog reaktora nuklearke, izbacujući pri tome u atmosferu radioaktivne čestice. Nošen vjetrom radioaktivni oblak u samo dva dana kontaminirao je gotovo dvije trećine površine Europe, krećući se prema zapadu i stvarajući radijaciju i nekoliko puta veću od dopuštene. Zabrinutost je dodatno povećala i činjenica da vlasti tadašnjeg SSSR-a nisu odmah željele priznati havariju nuklearke, nego su to učinile tek tri dana poslije, nakon što su skandinavski stručnjaci upozoravali svoje građane na povećanu radijaciju i opasnosti koje nosi duža izloženost kontaminaciji.

I naša tadašnja država nije promptno reagirala, uostalom kao i sve druge istočnoeuropske države te su domaći mediji vijest o havariji ukrajinske nuklearke objavile 29. travnja, a na ozbiljnost situacije jedina je upozorila tadašnja voditeljica Laboratorija za radiaktivnost biosfere Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu dr. Alice Bauman, što tadašnjoj vlasti nije baš dobro sjelo zbog navodnog stvaranja atmosfere straha i panike kod građana. Bilo je to vrijeme priprema za Praznik rada i stanovnici Jugoslavije tada su više pozornosti posvećivali produženom vikendu, nego što su ih zabrinjavale vijesti o "opasnostima koje se nalaze u atmosferi, a dolaze iz nama daleke Rusije". Praznik rada i još produženi vikend tada je bila prilika za velika obiteljska druženja i masovna okupljanja na otvorenome. Stoga su upozorenja na povećanu radijaciju i kisele kiše mnogima bile u drugom planu. No, ipak taj kraj travnja i početak svibnja 1986. godine generacijama Slavonaca i Baranjaca rođenih 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća ostao je urezan u pamćenje. Većina i sada dobro znaju gdje ih je zatekla vijest, s kim su bili, i kako su na nju reagirali. Naš sugrađanin Alen Prnjat, iako je tada imao samo 12 godina, sjeća se kako je cijela obitelj bila okupljena u vikendici kod tetka u Aljmašu.

- Bilo je mnogo odraslih i djece, sjećam se samo da je iz meni tada nepoznatih razloga odjednom nastala panika i strka. Morali smo se brzo pokupiti, spremiti svak‘ svoje stvari u auto i ravno kući. Sjećam se da su odrasli tada vrlo ozbiljno pričali o nečemu o čemu pojma nisam imao, a još me više pogodilo što smo povratkom u Osijek morali ostajati u kući. Mora da sam ipak tamo negdje u Aljmašu, ili tih dana negdje pokisao, pa je i to razlog što nikada nisam narastao – našalio se na svoj račun Alen Prnjat.

Baranjski keramičar Daniel Astaloš, u to vrijeme zagrebački student, jedva je dočekao da produženi vikend provede s društvom u vikendici na Puškašu.

- Ta četiri dana miješalo se lijepo vrijeme, pa malo kiše, možda je bila i kisela, ali tih se detalja baš i ne sjećam, no ništa nas nije spriječilo da uživamo. Možda smo o tome i čuli negdje nešto na radiju, no tada tome nismo pridavali veći značaj. Kupali smo se, pecali i zabavljali se kao i svaki drugi dan. Tek kada je vikend završen i kada smo se vratili svojim kućama, doznali smo što se zapravo događalo – priča Daniel, dodajući kako naše generacije to nisu shvaćale odveć ozbiljno. Razlog tome bio je sigurno i sam pristup tadašnjeg jugoslavenskog vodstva koje je o tome izvještavalo prilično suzdržano. Izvješća su se svodila na puke obavijesti i eventualno upozorenje da baš nije dobro dugotrajno boraviti na otvorenom.

- Taj černobilski 1. maj proveo sam pod šatorom u Velikoj. Pokisli smo nekoliko puta, pili vodu iz potoka i tek po povratku čuli za havariju. Blaženo vrijeme bez mobitela - konstatira Zoran Jaćimović, urednik internetskog izdanja Glasa Slavonije.

No, ne sjećaju se černobilske katastrofe svi samo po lijepim izletničkim danima. Glasov novinar Dario Kuštro tih je dana bio na služenju redovnog vojnog roka JNA u Beogradu.

- Sjećam se da smo tih dana dobili viši stupanj pripravnosti, no nismo zbog toga imali nekih dodatnih specijalnih aktivnosti vezanih uz ono "atomski slijeva". Čini mi se da smo tada imali i zabranu izlaska iz kruga vojarne - sjeća se Dario.

Pouka iz Černobila nije zaboravljena, a ona je vjerojatno i jedan od razloga zašto Osječani s posebnom pozornošću prate svaku informaciju iz mnogo bliže nuklearke od uništene ukrajinske, one smještene na Dunavu, pokraj mađarskog grada Paksa, udaljene samo 120 kilometara zračne linije od najvećeg slavonskog grada.

{embed_infobox_gray}266833{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}266834{/embed_infobox_gray}