Zadarska pjevačica Elena Stella nedavno je objavila svoje prvo diskografsko izdanje, studijski album “Mačak u vreći” ostvaren u suradnji sa sekstetom klavirista Ante Jeličića. Projekt je rezultat dugogodišnje suradnje i razumijevanja te označava novo poglavlje njihovog zajedničkog autorskog djelovanja, a album spaja osebujan jazz-izraz i snažan interpretativni identitet. Kroz osam autorskih skladbi istražuje širok spektar tema, od intimnih emocija i osobnih refleksija do suvremenih društvenih motiva te univerzalnih pitanja o čovjeku i vremenu u kojem živimo. Više o ovom izdanju saznali smo u kraćem razgovoru s Elenom Stellom.

Vaš debitantski album zove se “Mačak u vreći”. Je li to pomalo ironičan komentar na život, na umjetnost ili na činjenicu da ni sami ponekad ne znamo što se krije u nama dok se ne usudimo nešto napraviti?

- Zanimljivo je koliko se različitih značenja može iščitati iz jednog tako poznatog izraza. U njemu svakako ima ironije, ali i nešto vrlo životno. Mi zapravo jako malo toga možemo unaprijed znati, koliko god pokušavali sve isplanirati i držati pod kontrolom. To vrijedi i za život i za kreativan rad. Ulazimo u različita iskustva s određenim očekivanjima, a onda se često dogodi nešto sasvim drugo. U stvaranju mi je upravo taj element neizvjesnosti zanimljiv i istovremeno zastrašujući. Možda je “Mačak u vreći” u tom smislu i podsjetnik da ne trebamo znati što nas čeka da bismo se usudili nešto napraviti.

FILIP BRALA

Na albumu spajate suvremeni jazz s tekstovima na hrvatskom jeziku. U vremenu u kojem se glazba često oblikuje prema algoritmima, kratkim formatima i očekivanjima publike, koliko je važno zadržati pravo na vlastiti, pa i zahtjevniji umjetnički izraz?

- Mislim da je to pitanje prije svega osobnog izbora i odnosa prema onome što radiš. Nemam ništa protiv novih tehnologija, društvenih mreža ili kratkih formata. Problem nastaje kada ti alati počnu određivati sam sadržaj onoga što stvaramo. Danas se jako puno govori o tome što publika želi, što prolazi, koliko nešto treba trajati i kako zadržati nečiju pozornost. Pritom se sve rjeđe postavlja pitanje: ima li ono što nudimo uopće neku vrijednost izvan tih mjerila? Ne mislim da glazba mora biti kompleksna da bi bila kvalitetna, kao što ne mislim ni da je jednostavnost njezin nedostatak. Ali smatram da bi osoba koja nešto stvara trebala imati slobodu odabrati vlastiti izraz, bez stalnog razmišljanja o tome hoće li se on uklopiti u očekivanja tržišta.

U vašim se tekstovima isprepleću osobna iskustva, dvojbe i društveni motivi. Postoji li nešto što danas lakše možete izgovoriti kroz pjesmu nego u svakodnevnom razgovoru?

- Pisanje mi omogućuje jednu vrstu odmaka koju u svakodnevnoj komunikaciji nemamo uvijek. U razgovoru često reagiramo neposredno, a pisanju se možemo vraćati, propitivati vlastitu misao i pokušati je izraziti preciznije. Ne bih rekla da kroz pjesmu nužno lakše govorim o stvarima o kojima inače ne mogu razgovarati. Više je riječ o tome da mi pisanje dopušta drugačiji način izražavanja. Netko će u onom što sam napisala prepoznati nešto sasvim drugo od onoga o čemu sam razmišljala dok sam ga pisala. Upravo mi je ta mogućnost različitih tumačenja odlična.

Pjesme s albuma nastajale su godinama. Jesu li vam se tijekom tog vremena promijenila značenja koja im pridajete ili ste se, vraćajući im se, ponekad susreli s nekom starijom verzijom sebe koju više ne biste prepoznali?

- Naravno da se naš odnos prema vlastitim riječima s vremenom mijenja. Album smo radili jako dugo, a objavljen je nakon skoro deset godina. Neke stvari možda danas ne bih napisala na isti način, ali ne osjećam uvijek potrebu mijenjati ih ili naknadno prilagođavati onome što sam u međuvremenu postala. Sve ovisi o tome kakva sam taj dan. Uostalom, ne vjerujem da postoji neka konačna verzija nas samih.

FILIP BRALA

S pijanistom i skladateljem Antom Jeličićem dijelite dugogodišnju suradnju i sličan senzibilitet. Koliko je u kreativnom partnerstvu važno pronaći osobu koja vas ne pokušava mijenjati, nego vam omogućuje da budete još više ono što jeste?

- Mislim da konstruktivan kreativni odnos ne podrazumijeva samo međusobno razumijevanje i podršku. Jednako je važno da postoji prostor za neslaganje, propitivanje i različite perspektive. Ante i ja surađujemo već dugi niz godina i mislim da se kroz zajednički rad razvilo određeno povjerenje koje nam omogućuje da budemo slobodni u vlastitom izrazu. Ali ne mislim da je svrha kreativnog partnerstva da nas druga osoba uvijek potvrđuje u onome što već jesmo. Ponekad nas upravo tuđa perspektiva potakne da preispitamo nešto što smo smatrali potpuno jasnim. Važno je samo da u tom procesu nitko ne izgubi vlastiti identitet.

U glazbi se često govori o pronalaženju vlastitog glasa. Je li teže pronaći ga ili ostati mu vjeran kada shvatite da bi vam neki drugi, komercijalno prihvatljiviji put možda donio veću vidljivost?

- Nisam sigurna da je vlastiti glas nešto što jednom pronađemo i onda ga nastojimo zadržati nepromijenjenim do kraja života. Mislim da se on razvija zajedno s nama, s našim iskustvima, interesima i promjenama kroz koje prolazimo. Što se tiče komercijalnog uspjeha, ne mislim da su umjetnička vrijednost i popularnost nužno suprotstavljene stvari. Postoji mnogo kvalitetne glazbe koja je istovremeno i vrlo popularna. Pitanje je samo koliko smo spremni prilagođavati vlastite odluke nečemu što pretpostavljamo da će biti prihvaćeno. Nikad nisam učinila nešto iz potrebe da se nekome svidim, bar što se glazbe tiče. To ne znači da mi nije stalo do publike, nego da ne želim vlastiti rad temeljiti na pretpostavkama o tome što bi netko drugi želio čuti.

Nakon albuma kojim ste jasno pokazali vlastiti autorski smjer, što biste voljeli da publika prvo prepozna u vašoj sljedećoj glazbenoj fazi: nešto novo u zvuku ili još iskreniji susret s onim što već jeste?

- Ne bih željela unaprijed određivati što bi publika trebala prepoznati u našoj glazbi. Mislim da su takva očekivanja pomalo besmislena jer svatko od nas glazbu doživljava kroz vlastito iskustvo, senzibilitet i način razmišljanja. Ne mogu, niti želim upravljati time što će netko u mojim pjesmama pronaći. Slično razmišljam i o vlastitom razvoju. Ne osjećam potrebu unaprijed definirati hoće li sljedeće što napravim biti drugačije ili će biti nastavak onoga što već radim. Ako se promjena dogodi, voljela bih da bude prirodna posljedica mog interesa i razvoja, a ne rezultat potrebe da stalno nudim nešto novo. Mislim da je dovoljno ostati otvoren, znatiželjan i dopustiti sebi da se mijenjaš. Sve ostalo, uključujući i način na koji će publika to doživjeti, radije bih ostavila bez očekivanja.