Rano proljeće, novi kratki film osječkog redatelja Zvonimira Jurića, intimna je priča o Biserki, agronomkinji u svojim pedesetima koja se vratila u očevu kuću i polako dijeli ono što je ostalo od njezina prijašnjeg života: alat, odjeću i predmete koji su nekoć pripadali nekome drugome. Jednog poslijepodneva u kuću, koja je sada na prodaju, nenajavljeno stiže mladi par s malenom kćeri. Dok obilaze sobe i s nadom zamišljaju svoju budućnost, Biserka se smješka do trenutka kada to više ne može. Sniman u Baranji, film jednom tihom pričom i odličnom izvedbom Arete Ćurković govori o gubitku.

Svoju osječku premijeru "Rano proljeće" ima na 11. Filmskoj RUNDI u okviru programa Osječka RUNDA, a s Jurićem smo razgovarali o njegovu odnosu prema Osijeku i osječkoj filmskoj sceni, snimanju u Baranji, suradnji s Aretom Ćurković i o tome što mu pruža kratka forma odnosno oduzima te o važnosti nastavka stvaranja u hrvatskoj filmskoj industriji.

Rođeni ste u Osijeku i grad se provlači vašim radom još od studentskog filma "Nebo ispod Osijeka". Kakav vam je danas odnos prema Osijeku i kakav je osjećaj ondje prikazivati svoj film?

- Poput odnosa u nekom dugom braku svađam se s Osijekom, zatim mirim, i tako stalno, a kako smo već dugo u tome, našli smo u tome i neki suživot. Olakšava i to da se ne viđamo baš svaki dan jer živim u Zagrebu. Shvatio sam s vremenom da ćemo do kraja našeg odnosa uvijek biti povezani.

Kako gledate na današnju osječku filmsku scenu? Ima li Osijek svoje filmaše i svoj filmski izraz ili autori i dalje moraju otići da bi radili?

- Mislim da je osnivanje Kino kluba Osijek i postojanje RUNDE doista golema stvar za sve mlade iz Slavonije i Baranje koji se žele baviti filmom. I Kino klub i RUNDA mjesto su okupljanja filmskim entuzijastima gdje se druže, izmjenjuju ideje, organiziraju i surađuju na filmovima koje rade. To je nešto dragocjeno. I važno za samopouzdanje. Mislim da će se to tijekom nadolazećih godina osjetiti u količini i kvaliteti filmova koji će dolaziti iz Slavonije i Baranje; zapravo to se već počelo odvijati. Ovo je malena zemlja s nejakom filmskom industrijom, ali ona ipak postoji, stoga je gotovo sve u vezi s njom centralizirano u Zagrebu. Nije neobično da želite otići u veći grad jer je više prilika za pronalaženje posla u svijetu filma ili studija.

Rano proljeće

PRESS

Vaš novi dugometražni film "Male stvari" nedavno je imao premijeru u Puli, a na RUNDI gledamo kratki film "Rano proljeće". Oba se na svoj način bave imovinom, poput filma "Koke", koji je također u programu ovogodišnje Revije. Zašto je ta tema danas toliko prisutna u hrvatskom filmu?

- Motiv imovine u filmu "Male stvari" zapravo je place holder, njegova jedina zadaća u tom filmu bila je pomoći mi da u što kraćem vremenu diferenciram likove unutar obitelji koju prati radnja filma. Za sve druge moguće implikacije poput motiva imovine, recimo neke društvene ili socijalne, nisam bio zainteresiran. Hoću reći, umjesto motiva imovine mogao je biti neki drugi motiv koji bi mi pomogao prikazati različite karaktere dviju sestara, dva brata i njihova oca. Što se tiče imovine u "Ranom proljeću", priznajem da nisam imao nikakve dublje namjere s tim, tj. s motivom kuće koju Aretin lik prodaje. Ona prodaje vlastitu kuću na selu jer je povezuje s nekim strašnim gubitkom koji je doživjela, ali film ne govori o kakvom je gubitku riječ. Sasvim je u redu da ljudi koji gledaju film upišu nešto drugo što autor ili autorica nije imao ili imala u primisli.

Koliko "Rano proljeće" crpi iz vašeg osobnog iskustva? S obzirom na to da je i sniman u Baranji, vidite li ga kao film o Slavoniji koja se prazni, o iseljavanju i onome što ostaje iza onih koji odu?

- To je zapravo film o intimi jednog ženskog lika koji se bori s nekim teškim gubitkom. U tom smislu nisam imao na pameti neki društveni komentar. Bavio sam se intimom lika, tj. onim privatnim. Ne i društvenim. Lik koji igra Areta nije se odselio iz kuće i došao živjeti kod Oca jer nema novca za život u toj velikoj kući na selu ili zato što ne može naći posao koji bi joj pomogao da se samoostvari i stekne autonomiju i samostalnost, već zato što joj se dogodilo nešto strašno na privatnom planu. Film sugerira što bi to moglo biti.      

Kakav je bio proces rada na "Ranom proljeću"? Koliko dugo ste radili na njemu i jeste li nailazili na neke izazove u stvaranju?

- Film je dugo nastajao. Prvo je bio zamišljen film o lovokradici u Kopačkom ritu, no to je propalo. Kako sam prijatelj s Aretom, došao sam na ideju u kojoj bi njezin lik (koji bi ona igrala) nosio novu priču. I to sam snimio. Ako je bilo većih izazova, onda ih je bilo ponajviše u tome kako se s jedne priče (one koja se odvijala u Kopačkom ritu), na koju ste potrošili neko vrijeme istražujući i pišući je, mentalno prebaciti na drugu. No to je proces koji prolaze manje-više svi filmaši. To je posao drukčiji od onog kada pišete knjigu ili slikate; ovisite o gomili stvari na koje često nemate utjecaj i morate napustiti nešto na čemu ste radili. To je ponekad bolno, ali se s vremenom naviknete.      

Kako je bilo raditi s Aretom Ćurković? Što je donijela ulozi, a što niste mogli predvidjeti dok ste pisali scenarij?

- Areta je profesionalka u najboljem smislu te riječi. Predana glumačkom poslu, spremna, solidarna, otvorena za razgovor. Upravo ona vrsta suradnika kojeg želite imati kada radite film. Pritom je i izvrsna glumica, koja ima osjećaj za ono što je istina u nekoj izvedbi, a što nije. Reći će vam ako uoči da nešto ide u krivom smjeru. To je zato što joj je stalo. U to se uvijek možete pouzdati kada radite s njom. Hvala također i ostalim glumcima: Ivici, Riti i Miri, Matei i Antoniju; maksimalno su mi olakšali posao.      

Iza vas je nekoliko dugometražnih filmova, a na Rundu dolazite s kratkim. Što vam omogućuje kratka forma, a dugometražni film ne može i obrnuto?

- Zamislite da radite nešto u životu, bilo koju aktivnost, a da za to nemate sve vrijeme svijeta, već neko kraće. Prostor za pogrešku je smanjen, tj. ograničen. Tako je to i s kratkim filmom. Slabu scenu, slabu glumačku izvedbu ili režijsku nespretnost lakše je podnijeti u dugom filmu jer imate dovoljno vremena ispraviti taj gorak dojam drugim (boljim) scenama dok se u kratkom filmu to bolnije osjeti. Možda je još bolja usporedba s atletikom: pogreška u trci na 100 metara gotovo sigurno će vas stajati plasmana, ali možda neće u utrci na 800 metara. Kratki film traži izrazitu fokusiranost, preciznost u promišljanju dramaturgije, rada s glumcima ili naturščicima te na vizualnom planu u smislu režije i likovnosti.

Za kraj, što biste voljeli češće viđati u filmovima koji će se snimati u Slavoniji i Baranji?

- Uh, najvažnije je da ljudi rade filmove. Taj rad, točnije neki novi snimljeni film uvijek će donijeti nešto što će utjecati na druge filmove koji će se snimati u budućnosti. Pišem riječ utjecati u smislu da kao filmaš imate neku svjesnu ili nesvjesnu reakciju na tuđi film koji ste pogledali: sviđa mi se/ne sviđa mi se/dosadno je/glupo je/izuzetno je/mogu bolje od toga/mogu kopirati/mogu drukčije/mogu na svoj način/ili samo mogu jer želim raditi filmove. Svaki film, bio on dugi ili kratki, kamen je bačen u vodu, koji proizvodi valove koji se sve više šire i zatim završavaju na obali. Tu obalu predstavljaju drugi filmaši s novim idejama. Mislim da je važno imati sinergiju koja se stvara količinom snimljenih filmova u Slavoniji i Baranji i ljudi koji rade na njima. Iz toga će, vjerujem, izlaziti zanimljiva, svježa, drukčija, hrabra, provocirajuća djela. Teško je stvarati u pustinji i samoći.