Marija Borić Jerneić: Gluma je moj poziv i moj posao, zahvalna sam da mogu i imam prilike raditi
I kazalište i televizija meni daju mogućnost da se razvijam i radim na sebi svakodnevno i da nemam priliku stati ni u jednom trenu
Marija Borić Jerneić godinama je bila jedno od poznatih lica domaćih televizijskih serija, a nakon duže pauze vratila se pred kamere u RTL-ovim “Divljim pčelama”. U međuvremenu se posvetila obitelji, kazalištu i mirnijem životu u Zagorju, daleko od svakodnevnog televizijskog ritma. Danas ponovo uživa u glumačkom poslu, a u seriji utjelovljuje Karmelu Poljak, lik koji joj je donio novi susret s televizijskom publikom.
- Nisam imala tremu stati pred kamere. Bez obzira na to što nisam snimala 13 godina, itekako sam radila u kazalištu sve to vrijeme. Gluma je moj poziv i moj posao za koji sam se školovala i zahvalna sam da mogu i imam prilike raditi. Imala sam strah od toga hoću li svladati dijalekt koji nije moj materinji, no nakon godinu dana rada na seriji “Divlje pčele” zadovoljstvo je sada utoliko veće koliko je strah na početku bio snažan - kaže Marija i dodaje da se njezin odnos prema poslu nije promijenio.
Svakom zadatku pristupa ozbiljno i bez zadrške i radi najbolje što zna u zadanim okolnostima i unutar vlastitih sposobnosti.
- Moja djevojačka maštanja da radim u Zagrebu, a živim na selu ostvarila su se i na tome sam iskreno zahvalna. Obitelj i djeca šlag su na torti koju svakodnevno konzumiram, ma koliko nekad logistički bilo teško. Isto tako, i moj muž i ja svoje zadatke izvršavamo najbolje što znamo i možemo i time pokušavamo djeci biti primjer kako hodati kroz život - kaže Marija.
Glumica ističe da je lik Karmele, koju glumi u seriji “Divlje pčele”, izrazito zahtjevna uloga. Jako je sretna što je dobila ulogu i što joj daje život već drugu sezonu. Naglašava da je Karmela dosta drukčija od nje same i sretna je što Karmela potiče puno dobrih reakcija kod ljudi. Marija kaže da je serija “Divlje pčele” najdraži televizijski projekt na kojem je radila. Iako je atmosfera na setu radna, u glumačkoj sobi je odlična i kolege s kojima svakodnevno surađuje i s kojima dijeli kadar baš su joj prirasle srcu, a ne nedostaje ni smijeha na setu.
- Evo, neki dan sam na snimaju osjetila da ću prasnuti u smijeh jer su dečki, Matija Kačan i Antonio Scarpa, na probi stalno zbijali šale i nešto dodavali i u snimanju sam iskreno mislila da neću izdržati. Uspjela sam se održati i sve je bilo dobro. Ali to su trenuci u kojima baš jako uživam i to je nešto što sa sobom nosimo dalje. Baš jako volim snimati scene u Kavani, to uvijek bude urnebes, ali kad se upale kamere, mi budemo na visini zadatka i sve se riješi i bolje nego što je zamišljeno. Jako volim, i to me najviše ispunjava, kad imam snažne emotivne scene koje igram s curama, savršenom Anom Marijom Veselčić, izvrsnom Monikom Vuco Carev, predivnom Julijom Antonijom Blaće, mojom simpatijom Lidijom Kordić, s Jelenom Perčin, od koje dandanas učim. Scene koje sam imala s mojom suputnicom i supatnicom Arijom Rizvić zauvijek će ostati zapisane u mom srcu - kaže ona.
Iako su je “Divlje pčele” vratile na televizijske ekrane, Marija je cijelo vrijeme ostala aktivna i u kazalištu. Oba medija, ističe, pružaju joj mogućnost da se bavi poslom koji je željela raditi odmalena.
- I kazalište i televizija meni daju mogućnost da radim posao koji sam htjela raditi otkad znam za sebe. Da se razvijam i radim na sebi svakodnevno i da nemam priliku stati ni u jednom trenu - kaže glumica.
Marija ističe kako je za uspješno usklađivanje glumačkog posla i obiteljskog života najvažnija podrška najbližih. Prije prihvaćanja angažmana u “Divljim pčelama” znala je da će joj trebati pomoć, a suprug Branimir, majka Nada, sestre Kata i Janja te nećakinje Ana i Dora odmah su joj poručili da prihvati ulogu i da će biti uz nju.
- Posao i obiteljski život mogu funkcionirati jedino ako doma imate podršku. Prije prihvaćanja angažmana moj muž Branimir rekao je da ja to obavezno moram raditi i da se ne brinem, da će doma sve biti dobro - kaže glumica, dodajući kako joj obitelj doista uskače kad god je potrebno.
- Oni su stvarno tu i uvijek nam uskaču i iskreno ne bi bilo moguće raditi ovakav projekt da nemam svoje malo pleme - priznaje.
Zahvalna je i svom kazalištu te ravnateljici gospođi Cetinski, koji su joj omogućili snimanje. Koliko joj znači i podrška djece, pokazala je nedavna anegdota iz restorana, kada je njezin sin upitao konobara gleda li “Divlje pčele”. Nakon što ga je upozorila da to ne treba činiti, odgovorio joj je: “Mama, ja sam samo ponosan zbog tebe i zato sam ga to pitao.”
- To je lijep osjećaj. Obiteljski život i posao moraju se moći uskladiti, ja sam po tom pitanju zahvalna i ispunjena - zaključuje.
Marija je inače rodom iz Stubaka, a za vrijeme studija i na početku karijere živjela je u Zagrebu. Kako kaže, kući se vratila jer je morala napraviti filtar.
- Pedeset kilometara udaljenosti odličan je filtar, i tada, kad se odmaknete, doista vidite koji su vam to ljudi s kojima ćete nastaviti kroz život. Meni je Zagorje dalo Branimira, obitelj koju smo mi zasnovali i mir. Mi danas živimo u malom selu kraj Zaboka i život u maloj sredini se iskreno ne da mjeriti sa životom u gradu. Tako je meni, nekome drugome ne. Ja sam o ovome maštala i to sada imamo - kaže.