Napustiti svoju zemlju i ljude za koje si vezan od djetinjstva nikako nije laka odluka. Za supružnike Jelenu i Šimu Čerinu, koji su prije četiri desetljeća otišli u Australiju, Hrvatska nikada nije bila samo mjesto iz kojeg su otišli u svijet. I premda su "down under", u Canberri, stvorili obitelj i izgradili svoj drugi dom, veza sa starim krajem ostala je čvrsta. Jelena svoje korijene vuče iz Cetingrada, dok je Šime rodom iz Podgrađa pokraj Benkovca. Između rodnog kraja i nove domovine, između dviju zemalja i dviju obiteljskih priča nastao je i projekt kojeg su nazvali "Između dva doma/Between Two Homes".

Umjesto da o toj povezanosti samo govore, u Jeleninoj glavi se rodila ideja da te svoje dvije pripadnosti obilježe na poseban način. Odlučili su svoju prvu i pravu domovinu bolje upoznati tako što će je propješačiti uzduž i poprijeko.

Jelena i Šime iskusni su dugoprugaši i planinari, zaljubljenici u prirodu. Iza sebe već imaju zahtjevnu rutu Via Adriaticu od Kamenjaka do Prevlake, Put Oluje u dalmatinskom zaleđu, a zajedno su prešli i 1.100 kilometara dugu stazu između Melbournea i Sydneya.

Stoga njihov projekt da u dvije faze propješače put od Iloka do Savudrije i sljedeće godine od Savudrije do Prevlake nije bio izazov samo u fizičkom smislu. Hodanje kroz Hrvatsku trebalo im je omogućiti da zemlju iz koje potječu upoznaju dublje, izvan uobičajenih turističkih ruta i poznatih destinacija.

Potpuno drugi način

I tako su, nakon definiranja ciljeva, na ovogodišnji put krenuli 17. kolovoza iz Iloka, prateći prvu dionicu najduže dugolinijske staze u Hrvatskoj, Croatia Long Distance Trail (CLDT), koja se proteže na oko 1.200 kilometara do krajnje zapadne točke Hrvatske, svjetionika u Savudriji. Brojni kilometri i oko milijun i pol učinjenih koraka od početka su bili tek okvir cijele priče.

Ono što su željeli osjetiti nalazilo se uz put, u ljudima koje su susretali, mjestima kroz koja su prolazili i životnim pričama na različite načine povezanim s odlascima iz Hrvatske i životom izvan domovine. Upravo je bilježenje tih priča od početka bilo važan dio njihove ideje o putovanju. Jelena je još prije polaska govorila o želji da kroz susrete pokušaju razumjeti sudbine obitelji koje su se desetljećima dijelile između Hrvatske i drugih zemalja.

No, kako danas kaže Jelena, ideja za projektom "Između dva doma" nije nastala odjednom niti je od početka imala precizno zacrtan oblik.

- Ideja je nastajala polako, iz našeg vlastitog života između Hrvatske i Australije. Šime i ja već desetljećima živimo u Australiji, ali Hrvatska nikada nije prestala biti naš dom. S godinama smo sve više osjećali koliko je važno sačuvati priče ljudi koji su otišli, ali i onih koji su ostali, kaže Jelena.

U jednom trenutku ta se osobna potreba pretvorila u konkretnu ideju. Nisu željeli govoriti samo o vlastitom iskustvu, nego kroz putovanje otvoriti prostor i za iskustva drugih ljudi.

- Željeli smo povezati ta dva svijeta - Hrvatsku i hrvatsko iseljeništvo kroz obične ljude i njihove životne priče. Hodanje Croatia Long Distance Trailom dalo nam je priliku da te priče povežemo, mjesto po mjesto, od čovjeka do čovjeka, objašnjava.

Odabir hodanja nije bio slučajan. Za Čerine je ono već godinama dio života.

- Hrvatska se hodajući upoznaje na potpuno drugi način. Kada prolazite automobilom, kroz neko mjesto prođete za nekoliko minuta. Pješice imate vremena primijetiti ono što biste inače možda propustili, poput otvorenog prozora, stare kuće, čovjeka u vrtu, crkvu, napušteno selo, šumu ili polje. Možete zastati, razgovarati s ljudima i doživjeti prostor na jedan sasvim drugačiji način, kaže Jelena.

Upravo se ta razlika pokazala važnom tijekom 52 dana na stazi. Hrvatsku nisu gledali kroz turističke destinacije, nego kroz niz manjih mjesta, krajolika i svakodnevnih prizora koji često ostaju izvan glavnih ruta. Od slavonskih ravnica i baranjskih pejzaža do planinskih predjela središnje Hrvatske i Gorskog kotara, a potom i istarskih sela i putova, mijenjali su se teren i krajolik, ali i ljudi koje su susretali.

Različita lica Hrvatske

- Hodanje je već godinama veliki dio našeg života. Ali ovoga puta kilometri nisu bili najvažniji. Pješačenje nam je omogućilo da Hrvatsku ne samo vidimo nego da je osjetimo, kaže Jelena.

U toj rečenici zapravo je sadržan i razlog zbog kojeg su odabrali upravo CLDT. Ruta im je dala osnovni smjer, ali nije određivala ono što će putem pronaći.

- Imali smo ideju, cilj i smjer, ali nismo mogli znati što će nam hod donijeti. Možete isplanirati kilometre, smještaj i opremu, ali ne možete isplanirati ljude. Upravo su ljudi postali najljepši dio cijelog projekta, kaže Jelena.

Svaki novi susret donosio je nešto osobno, a putovanje je postupno postajalo više od fizičkog prelaska Hrvatske.

- Projekt je putem rastao zajedno s nama. Svaki susret, svaka priča i svaka pružena ruka dodavali su mu nešto što na početku nismo mogli predvidjeti, kaže Jelena.

Nisu, dodaje, krenuli kako bi nešto dobili za sebe.

- Željeli smo nešto ostaviti. Željeli smo sačuvati priče koje bi možda jednoga dana nestale zajedno s ljudima koji ih nose. Priče o odlascima, povratcima, obiteljima koje su ostale razdvojene kontinentima, ali i o ljudima koji nikada nisu napustili Hrvatsku, kaže.

U tome je i šira ideja projekta. Ono što su putem snimali, zapisivali i slušali jednog dana žele urediti i sačuvati u obliku knjige, kako bi priče koje su im ljudi povjerili ostale dostupne i nakon što njihovo hodanje završi.

- Ako jednoga dana naša djeca, unuci ili neki mladi Hrvat u Australiji pročitaju te priče i požele saznati više o tome odakle dolaze njihovi roditelji, bake i djedovi, onda je ovaj projekt imao smisla, kaže Jelena.

Takav način putovanja pokazao im je i različita lica Hrvatske. Vidjeli su mjesta puna života, ali i ona u kojima su ostale prazne kuće i malo stanovnika.

- Vidjeli smo i ljepotu i probleme, sela puna života, ali i napuštene kuće i mjesta u kojima je ostalo vrlo malo ljudi, kaže Jelena.

Za njih je to bio i susret s današnjom Hrvatskom, a ne samo s onom koju su desetljećima nosili u vlastitim sjećanjima.

- Kada živite u iseljeništvu, Hrvatsku često nosite u sebi kroz uspomene. Ovaj put nam je omogućio da je upoznamo onakvu stvarnu, nesavršenu, prekrasnu i živu.

Objašnjava i zašto im je tijekom puta bilo važno zastati, razgovarati i saslušati ljude. Neke su susrete planirali, mnogi su se dogodili spontano, a znali su im pomagati i potpuni neznanci.

- Znali smo da u Hrvatskoj ima dobrih ljudi, ali količina dobrote koju smo doživjeli teško se može opisati. Ljudi koji nas nikada prije nisu vidjeli otvarali su nam vrata svojih domova, donosili hranu, vozili nas, čekali na stazi, hodali s nama ili jednostavno prišli i rekli: 'Pratimo vas.'

Prvi obrisi mora

Takvi su se susreti ponavljali duž cijele rute.

- To su male stvari koje možda nekome izgledaju nevažne, ali nakon deset sati hodanja jedna kava, komad domaćeg kruha ili nekoliko toplih riječi mogu značiti cijeli svijet, kaže Jelena.

I kada je bilo teško, put je išao dalje.

Ipak, iza priče o susretima i ljudima ostao je i ozbiljan fizički napor. Više od 1.200 kilometara u 52 dana značilo je svakodnevno hodanje, dionice različite težine i malo prostora za odmor.

- Fizički je bilo teških dana. Dugi kilometri, usponi, kiša, hladnoća, vrućina, zarasle staze i umor koji se iz dana u dan skuplja, kaže Jelena.

Najveći izazov, međutim, nije nužno bio jedan uspon ili jedna duga etapa.

- Možda je najteže bilo svako jutro ponovno staviti ruksak na leđa bez obzira na to kako se tijelo osjećalo. Nema puno pregovaranja sa samim sobom. Znaš da put ide dalje.

Unatoč tome, nije bilo trenutka kada su ozbiljno pomislili odustati.

- I kad je bilo malo teže, uvijek smo govorili da mi to možemo. Jer ovo radimo iz ljubavi, zato što volimo svoju zemlju i želimo je bolje upoznati, rekla je Jelena.

Među brojnim danima i dionicama ipak su ostali trenuci koji su se posebno izdvojili. Jedan od njih dogodio se nakon 46 dana hodanja, kada su se sa Snježnika pred njima prvi put otvorili obrisi mora.

Nakon tjedana provedenih u kontinentalnom dijelu Hrvatske, taj pogled označio je ulazak u završni dio prve etape. Preko Rata, Rimske ceste i Platka nastavili su prema Istri, a krajolik se ponovno mijenjao kako su se približavali zapadnoj obali.

Do Savudrije ih je tada čekao još dio puta, prošli su kroz Grožnjan, Triban, Buje i Kaldaniju. Kako su se približavali cilju, tako se povećavao i broj ljudi koji su im se pridruživali.

Zajedničko poglavlje

Uz Trail Angela Marka Majića posljednje kilometre hodali su Šimin brat Brane te prijatelji Žarko Cvetković, Ivica Vuković i Darko Čerčo. Na završnici su im se pridružili i prijatelji iz Slovenije, Slavka i Jože, a stigli su i članovi Šimine obitelji iz Hrvatske i dio Jelenine obitelji koji je doputovao iz Australije.

- To nam je bilo posebno emotivno. Od samog početka ovaj projekt nije bio samo Šimin i moj. Naša obitelj bila je uz nas na različite načine, a neki su čak doputovali iz Australije kako bi hodali s nama i bili dio ove priče.

Kada na završnim kilometrima pogledate oko sebe i vidite svoju obitelj, prijatelje i ljude koji su vam tijekom puta postali prijatelji, shvatite da više ne završavate samo jednu stazu. Završavate jedno zajedničko poglavlje, kaže Jelena.

I Šimi je završetak donio poseban osjećaj.

- Srce mi je puno i ponosan sam na sve što smo ja i supruga napravili. Ovo je prije svega bila njezina ideja, a mene nije trebalo puno nagovarati da joj se pridružim, rekao je Šime.

Nakon svega što se događalo duž rute, cilj je zato bio više od označene završne točke.

- Teško je izdvojiti samo jedan trenutak iz 52 dana. Bilo ih je toliko, Ilok i prvi koraci, Vukovar, ljudi koji su nas čekali putem, Marija Bistrica, dolazak u Zagreb, Žumberak, prelazak tisućitog kilometra, ljudi koji su dolazili samo da bi jedan dan hodali s nama…

Ipak, posljednji kilometri prema Savudriji zauzeli su posebno mjesto.

- Sigurno ćemo ih zauvijek pamtiti. Tada shvatiš da ono što je prije 52 dana izgledalo tako daleko odjednom postaje stvarnost. U isto vrijeme želiš doći do kraja i ne želiš da završi, rekli su zajedno Jelena i Šime.