Ivan Škrabe snimio album s Mehmedom Begićem: Pjevamo unutarnju preriju, a u poeziji je doista sve moguće
Eksperiment je otići iz pop-forme i vidjeti gdje je “south of the border” klasičnog kantautorskog komada
Glazba, poezija, film i književnost susreli su se na neobičnom zajedničkom putovanju hrvatskog kantautora Ivana Škrabe i bosanskohercegovačkog pjesnika Mehmeda Begića, pretočenom u nedavno objavljeni album "Tajni akord". Na granici spoken worda i kantautorske pjesme, uz distorziranu gitaru, zvuk pisaćeg stroja i jazz-trubu, dva autora stvorila su glazbeno-poetski svijet u kojem se stvarnost i fikcija neprestano isprepleću. Zanimljivo je da se Škrabe i Begić, unatoč toj kreativnoj bliskosti, još nisu upoznali uživo. O nastanku albuma, čija je priča zaokružena objavom posljednjeg singla "Gledanje kroz papir", međusobnom prepoznavanju poetika i putovanju na koje pozivaju slušatelja razgovarali smo s Ivanom Škrabom.
Kako je došlo do suradnje s Mehmedom Begićem?
- Meša i ja već smo bili surađivali na albumu Novih odmetnika "Iznad tame (Pjesme za Viktora Haru, 2023.)" i tu se dogodilo međusobno prepoznavanje. Dugo smo željeli nešto zajedno stvoriti, ali tek nakon što smo se dodatno upoznali kroz dijeljenje glazbe, filmova i književnosti, ukazao se "Tajni akord". Mešu još uvijek nisam fizički upoznao, ali znam neke ljude koji su ga navodno vidjeli, ali i to su neki sumnjivi tipovi. Možda je Begić zapravo Čarobnjak iz Oza. (smijeh)
Album je dijelom spoken word, a dijelom vokalno-instrumentalan. Kako ste se odlučili na takav način realizacije materijala?
- Mislim da je ključ svega u već spomenutom međusobnom prepoznavanju poetika. Čitajući Mešinu poeziju i prozu koja se, kad malo zagrebeš u nju, podosta oslanja na pop i rock kulturu, jazz-poetiku i beat-generaciju, kao da sam čuo njegov glas. Hoću reći, atmosfera njegove poezije u meni je stvarala slike i osjetio sam te pjesme kao svoje, a to je bio jedini preduvjet da uopće mogu čitati i s lakoćom iznijeti Mešine tekstove i onda na njih nadovezati svoje već uglazbljene pjesme. Dugo sam kontemplirao o spoken word kantautorskom albumu. Ta me forma privlačila još od djetinjstva, dok sam puno slušao album "An American Prayer" Jima Morrisona. Bitnici su prvi počeli istraživati formu, samo što je njih uglavnom pratio jazz-bend, a kod nas je takve stvari radio Vojo Šindolić. Kris Kristofferson koristi spoken word na prva dva albuma, naprimjer. Drag mi je i Rod McKuen i San Sebastian Strings (Meša misli da je to kičerica). Eksperiment je otići iz zadane pop-forme i vidjeti gdje je "south of the border" čitane poezije i klasičnog kantautorskog komada. Na kraju odeš u Meksiko ili na Zapadnu obalu jazza. Ipak, mi pjevamo unutarnju preriju, a u poeziji je doista sve moguće. Dijelim mišljenje Bekima Sejranovića, koji je u jednom Mešinu predgovoru napisao kako uz Mešine stihove uvijek kao da čuje u pozadini sjetnu jazz-trubu. Sve je to vodilo do trubača, popratnih metlica te zvuka starog pisaćeg stroja.
Na kakvo nas to putovanje "Tajni akord" vodi?
- Na putovanje koje je dijelom stvarnost, dijelom fikcija, a na kojem se susreću svjesni i nesvjesni aspekti bitka, dva života s posvetama junacima iz svijeta filma, glazbe i književnosti. Scenarij je to za film ceste u kojem je dobrodošao svatko tko se osjeća pozvanim.
Koji je to točno tajni akord, što on znači?
- Ako to kažemo, onda više neće biti tajni. (smijeh)
Što vas je inspiriralo za ovaj materijal, ima li tu u zaleđu nekih vaših osobnih glazbenih heroja?
- Mislim da sam na to odgovorio u jednom od prethodnih pitanja, ali mogu još dodati da bi mi bilo drago kad bi slušajući "Tajni akord" slušatelj sam otplovio na neko svoje putovanje.
Tko je sve surađivao s vama dvojicom na albumu?
- Album otvara Meša na pisaćem stroju i ja na distorziranom Gretschu. Na pojedinim pjesmama priključio se Dejan Lapanja na električnoj i akustičnoj gitari te na perkusijama ("Gledanje kroz papir", "Meksiko", "Sedam"). Pjesmu "Starom navikom da lutam" oplemenila je kantautorica Katarina Juvančič svojim vokalom i toplinom. To se sve odvijalo kod Dejana u slovenskom studiju, a koji je ujedno snimio i producirao album te radio miks i master. U zagrebačkom studiju Berka Muratovića snimljene su dvije solo gitare na kojima je briljirao moj dugogodišnji suputnik Ivan Glasnović ("Budni i ludi", "Divljina"). Šećer na kraju albuma ostavili smo virtuoznom trubaču Luki Mrši ("Sedam"), kojeg do samog snimanja u studiju nisam upoznao, ali imao je moje puno povjerenje i jednostavno nas je odveo u drugu dimenziju.