Zvjezdan Ružić dolazi u HNK u Osijeku s projektom "A Storm in a Teacup – Piano Reflections". Koncert će se održati u petak, 16. listopada 2026., u 19 sati.

Riječ je o koncertnom predstavljanju albuma filmske glazbe "A Storm in a Teacup", oblikovanom kao audiovizualno iskustvo u kojem se klavirska izvedba povezuje sa svjetlom, projekcijama i vizualnim elementima. Umjesto klasičnog koncertnog formata, program gradi doživljaj filma koji nastaje uživo pred publikom. Veliki filmski ekran, umjetničke projekcije i kamera koja iz neposredne blizine prati izvođača dio su koncertne dramaturgije. U HNK-u Osijek publika će imati priliku doživjeti Ružićev glazbeni svijet kao cjelovito putovanje između koncerta i filma. Ulaznice su u prodaji u sustavu Eventim.

Veliku hrvatsku turneju otvorili ste koncertom u Splitu. Što ste o programu, sebi i publici saznali tek kada ste ga prvi put izveli kao cjelovitu koncertnu priču?

- Nije to bio prvi koncert albuma "A Storm in a Teacup". Program sam već izveo na Velikoj ljetnoj pozornici u Opatiji, u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog i u još nekoliko dvorana. Ali u Splitu je prvi put izveden program Piano Reflections u punoj koncertnoj produkciji. Ljudi su mi nakon koncerta prilazili i govorili: "Odveo si nas u trans i držao nas u njemu punih 75 minuta. Nestvarno." Takva je bila atmosfera, a upravo su mi takve reakcije najveća nagrada. Da zajedno nestanemo, utopimo se u emociji, u glazbi. Da nas ona odvede na putovanje duša, daleko od stolica, od mog klavira, od svih tih reflektora. Da svatko kroz moju glazbu pronađe odgovore za svoj put, nadu, utjehu, snagu. Bilo je doista magično u Splitu.

Nakon splitskog koncerta publika je govorila o vlastitim slikama, filmovima i svjetovima koje je stvarala slušajući vaše skladbe. Koliko vam je važno da glazba publici ne nameće značenje, nego joj ostavi prostor za osobno iskustvo?

- Duboko vjerujem da sve oluje imaju sličan okus. Iako tekstovi na ekranu prenose dijelove mog intimnog dnevnika, mojih priča, svatko u publici u njima će pronaći komadiće svoje oluje. Vjerujem da nam je to u prirodi, da reflektiramo i osjećamo kroz ono što nosimo u sebi. Zato se ne bojim s publikom dijeliti svoju istinu, pa ni svoju bol. Jer možda će baš moja istina nekome biti utjeha. Nekome će potaknuti spoznaju, nadu, vjeru. A netko će uz nju dobiti snagu za ono što upravo prolazi.

Može li skladba nakon susreta s publikom za autora dobiti novo značenje, koje nije imala u trenutku nastanka?

- Svaka moja skladba za mene ima duboko značenje. Ni jedna nije nastala bez slike, tona, okusa, mirisa, emocije. Bez slika iz mog stvarnog života. Svaka nosi pečat trenutka u kojem je nastala i to ostaje, bez obzira na reakciju publike. Ali više sam se puta uvjerio da moje skladbe publici daju hranu za dušu, napajaju je onim što joj treba. Tako će moja skladba Under Big Ben's Chime nekome biti slika Božića proživljenog s dragom osobom. A meni nosi sliku mene i moje bivše djevojke dok smo zajedno sanjali i maštali, vozili se biciklima po Londonu, živjeli ondje i sijali snove. I tako posijali jedan veliki san u kafiću prekoputa Westminsterske palače, dok su u pozadini zvonila zvona Big Bena. Za istu mi je skladbu jedna cura napisala na Instagramu da svake večeri uz nju zaspi. Nisam je pitao koju sliku vidi dok je sluša, ali siguran sam da je to neka njezina priča koju proživljava uz moje melodije.

U Osijek 16. listopada dolazite s programom "A Storm in a Teacup". Kako biste ga opisali nekome tko vas još nikada nije slušao uživo, kao koncert, osobnu ispovijest, filmsko putovanje ili nešto četvrto?

- Nije to klasičan koncert na koji se dolazi diviti tehnici sviranja. Daleko od toga. To je susret. Sa sobom, s istinom, možda i susret duša. Ja sam na pozornici samo umjetnik koji je od Boga primio velik dar, ovu glazbu, i dijeli je bez filtra. Nježno, zahvalno, ponizno. Te večeri nitko se ne divi meni. Svi smo jedno i zajedno se utapamo u glazbu koju dobivamo od neba na dar. I to je to.

Album sadržava čak 33 skladbe. Kako ste među njima odabrali one koje će činiti koncertnu dramaturgiju i po kojem ste osjećaju znali da određena skladba pripada upravo tom dijelu večeri?

- Nije bilo lako. Svaka od te 33 skladbe nosi dio moje priče i kod mene nema manje dragih. Na premijeri u Opatiji pokušao sam odsvirati sve. Koncert je trajao gotovo tri sata i tada mi je bilo jasno da moram birati. Ostalo je 19 skladbi koje zajedno pričaju priču od početka do kraja. Ni one koje ne sviram nisu zaboravljene. Mijenjat ću ih od grada do grada, pa će, tko prati turneju, čuti cijeli album. Snimam samo ono što sam doista proživio, u što vjerujem čitavim bićem. Zato mi je svaka jednako draga.

Vaše skladbe imaju naslove poput "Maze of Illusions", "Lost in the Storm", "My Human Heart", "Rider of Silence" i "Keep Moving". Jesu li ti naslovi nastali prije glazbe ili tek onda kada ste shvatili što vam je pojedina skladba pokušavala reći?

- Album mi je došao na dar, nakon nekoliko godina tišine. Jednog popodneva otvorio se portal na nebu, doslovno ne znam to drukčije opisati. I skladbe su dolazile, jedna za drugom. Ruke su svirale, a ja sam se ježio i plakao od sreće i zahvalnosti. Snimao sam ih na mobitel. Uz svaku su mi kroz glavu prolazile slike, dijelovi mog puta. Čim bih jednu završio, spremio bih je s kratkim opisom tih slika. Poslije sam neke naslove doradio, ali većina ih je ostala upravo iz tih radnih skica.

Koliko su te skladbe autobiografske? Postoje li u njima emocije i iskustva o kojima vam je lakše govoriti glazbom nego riječima?

- Ono najdublje što proživljavam mogu izraziti jedino glazbom. Ona nosi melodiju moje duše. Ove ogoljene tekstove s ekrana, iskreno, ne bih mogao izgovoriti u mikrofon. Toliko je sve na albumu "A Storm in a Teacup", kao i na svakom koncertu, nefiltrirano i iskreno. Ali dobio sam ovu glazbu od Njega na dar, a s njom i odgovornost da više nema skrivanja ni bježanja. Dajem sve što imam, bez straha što će svijet reći. Jer znam da me On čuva, voli i štiti na ovom putu.

Rekli ste da su zametci albuma nastajali u Londonu, uz klavir i mobitel. Što je London otvorio u vama što se možda ne bi otvorilo u poznatom, svakodnevnom okruženju?

- London me vratio meni, resetirao me na tvorničke postavke. Doselio sam se u grad koji mi ne zna ime, u kojem moram objašnjavati tko sam i što sam i što želim i što radim. Dok sam lutao tim ulicama i tražio odgovore za svoj život, nešto sam spoznao. Jednog dana, sjedeći u stanu za klavirom, uzeo sam u ruke staru knjigu s notama. I shvatio da sviram iste note koje sam svirao sa 16 godina. Svirajući sva ta klasična djela, baš kao nekad, nešto se u meni probudilo. Jednako me snažno inspirirao i svaki novi dan u Londonu. A onda je, mjesecima poslije, jednog popodneva samo počela dolaziti. Inspiracija. Ostalo je zapisano na albumu "A Storm in a Teacup". Ništa se od ovoga ne bi dogodilo da se nisam preselio u London. Apsolutno ništa.

Jeste li u tom razdoblju skladali kako biste nešto sačuvali ili kako biste se od nečega oslobodili?

- Ja tih mjeseci uopće nisam skladao. Samo sam tražio odgovore za svoj život. Nisam više znao kamo dalje, što, kako. Izgubio sam kompas. Tri godine vrtio sam se u krug. Nisam se doselio u London da bih skladao, nego da bih pronašao put. A put iz te oluje bio je, naravno – glazba. Ali sve je to trebalo proći da bih se vratio sebi. Na putu prema slobodi i istini nema trikova ni prečaca. Kreneš i hodaš, koliko god bilo teško, koliko god te lomilo sa svih strana. Hodaš i ne gubiš nadu. A On te ionako vodi tim putem. Samo što to u onom tamnom dijelu oluje ne vidiš. Pa se izgubiš. Strepiš. Strahuješ. A poslije shvatiš da je sve to bila samo jedna mala oluja u šalici čaja. O tome priča moj album.

Na albumu ste sami odsvirali sve instrumente. Je li to bila potreba za potpunom umjetničkom kontrolom ili jedini način da se sačuva preciznost unutarnjeg zvuka koji ste već čuli u sebi?

- Glazba je došla kroz klavir. Sa svojim tonskim snimateljem Marinom Kerešom otišao sam u Beč, u veliki studio Yamaha Music Europe, čiji sam ekskluzivni umjetnik, snimiti klavir. Kad sam snimio klavir, nešto me vuklo da odem u crkvu snimati udaraljke – i to orkestralne. Naručio sam cijeli kamion udaraljki iako većinu nikad u životu nisam svirao. Većinu ih nisam znao ni složiti, a kamoli naštimati. Srećom, uz poneki YouTube tutorijal sve sam uspio posložiti i rasporediti po crkvi. Marinu sam točno nacrtao kako želim da snimi zvuk, s kojih udaljenosti, kakvu dubinu želim dobiti. Marin je slijedio moju viziju i sjajno odradio čitav proces snimanja. Snimao sam udaraljku po udaraljku, a onda me vuklo da snimim mellotron, i to onaj analogni, kakvim su se koristili Beatlesi. I gitarska pojačala. I to smo dovezli u crkvu. Onda sam u nekim skladbama čuo harmoniku. Nabavio sam nekoliko harmonika i počeoo snimati. Odjednom je svaka skladba dobila harmoniku. Zatim crkvene orgulje, pa dodatne udaraljke, pa zborske dionice. Marimba, vibrafon, cjevasta zvona... Samo su dolazili, instrument po instrument, crkva po crkva. Tri crkve, dvije glazbene škole i veliki studio u Beču. Eto, tako je to išlo. Glazba je pokazivala put, a ja sam je samo slijedio. Nikakve skice, note, plan. Ništa. Samo intuicija i igra. Cilj nije bio savršenstvo. Ovaj album moje je iscjeljenje. Sve ostalo, priznanje publike i svijeta, samo je dodatna nagrada. Najveća je nagrada to što sam se ovim albumom izrazio kao nikad dosad i pokazao svijetu sve svoje boje i nijanse. I što sam sve to uspio osloboditi, bez straha što će svijet reći.

Kada sami stvarate tako slojevit glazbeni svijet, gdje završava disciplina obrazovanog glazbenika, a počinje intuicija čovjeka koji jednostavno mora nešto izraziti?

- Disciplina akademskog glazbenika kod mene ostaje u sobi, uz vježbanje klavira. Jedino tu volim biti discipliniran, paziti na ton, na tehniku. I to mi je važno. Ali puno mi je važnije uvijek biti svjež, autentičan, prisutan u trenutku i izraziti se glazbom. Nekad će to biti nježna dionica, nekad ću poludjeti za klavirom. Nekad ću pratećim glazbenicima reći da idu mimo svoje estetike, jer je moja vizija drukčija. Ne bavim se pravilima struke i ne volim te ladice i ograničenja. Sve dok ne ostvarim viziju koju nosim u glavi, ne odustajem. A znam: ako meni svira u glavi, moguće je to prenijeti svijetu instrumentima. I to je to.

Vaša je virtuoznost vrlo izražena, ali rijetko djeluje kao pokazivanje vještine radi nje same. Kako pronalazite granicu između tehničke složenosti i emocije koja mora ostati razumljiva slušatelju?

- Sve je emocija. Virtuoznost me odavno prestala fascinirati. Mogu ja svirati i virtuozno, i brzo, i avangardno, i na sve načine. I mogu, i znam, i svirao sam kroz život doista široku paletu boja, harmonija, stilova. Ali danas me zanima samo jedno, za tim idem: udah, tišina, dubina, istina, protočnost. Danas slobodu pronalazim u onim malim zastojima u tempu, u mikrodinamici koja mi dočarava još mali milijun emocionalnih nijansi moje duše. U onoj energiji koja ne mora biti nabijanje po instrumentu da bi stvorila naboj u dvorani. Najmanje bi me razveselilo da mi netko priđe i kaže: "Ajme, kako ti prsti lete po klaviru!" Tu sam fazu imao od 12. do 16. godine, kad mi je bilo važno da prsti lete. Danas želim da mi duša leti, da ima slobodu i da tu slobodu živim kroz glazbu. Najveći mi je kompliment kad nakon koncerta vidim suze u očima, kad čujem onaj muk u dvorani, kad osjetim onaj trenutak nježnosti i topline. Kad mi netko kaže: "Hvala ti za ovo. Vratio si me meni." Za mene nema dalje od toga.

U koncertu se koristite i zvukovima kiše, Big Bena te crkvenih i oltarnih zvona. Jesu li oni scenografski elementi ili ravnopravni dijelovi glazbene priče?

- To su atmosfere koje dodatno pojačavaju filmsku sliku koncerta. Ali u prvom planu na svakom mom koncertu uvijek je glazba. Od nje sve kreće i s njom sve završava. Ostalo su mali začini koji pojačavaju doživljaj, ali suptilno, nenametljivo, kako ja volim.

Vaša glazba često se opisuje kao filmska, iako film ne postoji. Vidite li vi tijekom sviranja konkretne prizore i priče ili ih prepuštate publici?

- Ja uvijek vidim prizore u glavi, jer me svaka od tih skladbi vraća u određeni trenutak. Ali nikad se ne zamaram time što će netko u publici vidjeti. Važno mi je samo da na svakom koncertu dam sve što imam, svu ljubav u izvedbu, u glazbu, kako bi publika uz nju mogla proživjeti film svog, a ne mog života.

Što vama znači tišina unutar skladbe? Je li ona samo prostor između dvaju tonova ili ponekad govori više od onoga što odsvirate?

- Tišina je udah, trenutak kontemplacije. Baš kao u životu, u razgovoru. Postoje zastoji, pauze, dinamika. Upravo tako čujem i glazbu: kao život, samo u nekom drugom ritmu, boji, melodiji, obliku.