Vinkovčani već nekoliko dana, od kada su doznali da je umro njihov slavni sugrađanin Goran Bare, odaju počast paljenjem lampiona ispred “engleske” telefonske govornice na Trgu bana Šokčevića, Najmanje galerije na svijetu, u kojoj je već tri tjedna izložba osječke mlade umjetnice Mile Lončar, koja je izradila Baretovu lutku.

Slušaonica i Open Mic

- Nismo mislili da će se izložba Mile Lončar koja je izložila lutku Gorana Bareta u Telephone Galeriji pretvoriti u mjesto posljednjeg pozdrava. A posebno nas je dirnuo svojevrsni povratak, s obzirom da ga je na istoj lokaciji 1998. fotografirao vinkovački fotograf Dražen Bota. Bila nam je velika želja dovesti Bareta i Majke u Lapidarij GMVk na jedan intimni unplugged koncert, ali taj se koncert na žalost neće dogoditi. Kao mjesto koje čuva priče, svakako ćemo nastojati sačuvati barem dio priče o najznačajnijem glazbeniku iz Vinkovaca – objavio je na svom FB profilu Gradski muzej Vinkovci.

U Rock baru Walkowu u nedjelju od 15 sati “do fajrunta” organizirali su posebnu Slušaonicu i Open Mic Goranu Baretu u čast, gledali su legendarne spotove, slušali Baretove albume i družili se uz pjesme koje su obilježile njihove živote.

“Ponesite lampione da zasvijetle u njegovu čast i gitare da zajedno zasviramo i zapjevamo čovjeku koji je u svima nama ostavio neizbrisiv trag”, napisali su u pozivu iz Walkowa.

Na svom se FB-u od svog susjeda i prijatelja oprostio i umirovljeni policajac Stipo Stanković. Kako svi u regiji pišu o rock-legendi, frontmenu Majki, pjesniku i glazbenoj ikoni, on ga pamti iz vremena kada još nije bio ništa od toga.

- Pamtim ga jednostavno kao Gorana, dječaka koji je iz sela Nijemci doselio u našu ulicu, nekada Maršala Tita, a danas Genscherovu u Vinkovcima. Bili smo isto godište. Punih osam godina dijelili smo školsku klupu u našoj OŠ Ivana Mažuranića. Zajedno smo izgurali svih osam razreda. Odrastali smo zajedno, dijelili prve dječačke pustolovine, nestašluke i prijateljstva. Dane smo provodili na livadi pokraj PIK-ove mehaničke radionice, igrajući nogomet. Sjećam se i kako sam ga prvi put poveo u grad. Bio sam mu svojevrsna zaštita jer sam dobro poznavao ulice, kvartove i njihove nepisane zakone. Jedna mi je uspomena posebno ostala urezana. Na rođendanu kod Marije Dokljaš u Lapovcima Goran je bio najviši među nama, ali nekako uvijek u svom svijetu. Lokalni dečki pokušali su izazvati sukob, pa su se okomili na mene, najmanjeg u društvu. Nisu znali da sam navikao braniti svoju ekipu iz ulice. Nakon što sam se sam obračunao s njima, Goran je kroz smijeh i olakšanje izgovorio rečenicu koju nikada nisam zaboravio: “Uvijek napadaju najmanjeg.” - sjeća se Stipe Stanković, dodajući kako su se posljednji put vidjeli u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, dok je kao policijski službenik sudjelovao u osiguranju posjeta pape Benedikta XVI. I tada ga je oslovio s Gorane (a ne s Bare, kao svi) i na to se Bare okrenuo i ugledao prijatelja iz djetinjstva i sreći nije bilo kraja.

Svaki tekst

Profesor emeritus Goran Rem nekada je bio Baretov fan i pratio ga je na koncertima ma gdje oni bili.

- Prošle godine, na Danima Frane Petrića, najsnažnijem okupljanju filozofa iz regije, ali i SAD-a, Kanade, Velike Britanije itd., skupna je radna tema Budućnost, a ja pred 70 kolega izlažem naslov “Ja sam budućnost”, gdje cijelu Baretovu pjesmu otvaram. Naime, Bare uvijek piše iz lajferskog španunga, iz onoga arsenala mišljenja koji je moćno postavio Tin Ujević i Bare mu je najbliži nastavak ili odgovor u hrvatskom jeziku uopće, a da zapravo tom istinom i životom odbacuje ikakvu dimenziju Imanja ičega, samo se ima biti, misli Baretov svaki tekst, “samo ovu jaknu i ples za koncert, ništa više”, no nažalost Bare je tu bio radikalan, iako je i 62 u njegovu životu čudo koje se desilo... Puno, puno koncerata, a prije 7-8 godina u Slavonskom Brodu, prijatelj Slade i ja smo riskirali doći i na CMC festival, nekako oko 3 u noći kreću Bare i Majke i nakon 3-4 pjesme ih zaustavlja galamom neka skupina koja skandira da hoće pjesmu “Hajde da se drogiramo”, iz njegova eksperimenta s izrugivanjem turbofolku, s nizom pjesama nazvanih Hali Gali Halid, koje su im zamalo ukrale punkersku dušu i blues-punkersku publiku... Bare prekida koncert i kaže: “Ne, ne, ne, to je bila greška, nema izrugivanja turbofolku jer to je prejaka želatina koja te proguta i izgubiš rockandroll, a još veća greška je bila što sam bio na drogama, sad sam bolestan – zauvijek” - prisjeća se Goran Rem dodajući kako na zadnja dva Baretova koncerta u Osijeku dolazi posljednji Mohikanac free lance rock-kritičarske scene Gregor Bauman, koji inače ima bibliografiju, tj. intervjugrafiju od 997 razgovora sa svjetskim rockerima, i u knjizi “Zapozorje” bira samo 50 najsvjetskijih, gdje je samo jedan razgovor s nekim iz južnoslavenskih područja - s Goranom Baretom.