Dosad smo Lelu Kaplowitz ponajprije slušali u jazzu, no nedavno objavljeni album “The Journey” donio je novi smjer njezina autorskog izraza. To izdanje, snažno ukorijenjeno u bluesu, ne govori toliko o odredištu koliko o samom putu i potrebi da vjerujemo životu, čak i kada ne znamo kamo nas vodi. Tekst za istoimeni singl cijenjena je hrvatska vokalistica napisala prije dva i pol desetljeća, a što nam je o svemu ispričala, donosimo u nastavku.

Kad ste sada “The Journey” ponovno uzeli u ruke, jeste li u njezinim riječima prepoznali sebe od prije 25 godina ili vam je zvučala kao pjesma koju ste napisali za ovu fazu života?

- Imam osjećaj da je za mene osobno ova pjesma bezvremenska i da će mi dobro doći kao podsjetnik i u budućnosti - da uvijek postoji neka nit vodilja, unutarnje svjetlo, luč koja mi obasjava put i daje podršku na mom životnom putovanju. Ta mi je pjesma posebno važna jer na neki nevjerojatan način povezuje početak mog umjetničkog puta s onim gdje se nalazim danas. Tekst sam napisala neposredno prije svog odlaska u Ameriku. Tada nisam mogla znati kamo će me život odvesti, koje ću ljude upoznati, kroz koje ću gradove i pozornice proći, što ću izgubiti i pronaći niti da će se ta ista pjesma gotovo tri desetljeća poslije vratiti u moj život i postati naslovna pjesma mog desetog albuma. Zato mi se danas čini kao da je ta pjesma cijelo vrijeme čekala svoj trenutak.

PRESS

Blues, soul i gospel otvaraju vam prostor za vrlo osobne teme - ljubav, gubitak, bol, iscjeljenje, prihvaćanje. Je li vam kroz takvu glazbu bilo lakše reći neke stvari nego što bi vam bilo kroz klasičniji jazz?

- Kroz svoj jazz-opus svjesno sam birala teme koje su u meni budile motivaciju i optimizam te me inspirirale na svjesno promišljanje o životu i svemu što me okružuje. Nisam željela stavljati u eter “tužnu” glazbu, iako razumijem da se ljudi često upravo s “težim” temama lakše poistovjete. Moja je niša, svjesno ili podsvjesno, uvijek pripadala onim pojedincima koji biraju aktivno sudjelovati u stvaranju vlastitog života, bez obzira na okolnosti. Moj osobni drive prema osjećaju lakoće, prema going with the flow, prihvaćanju, dopuštanju, opuštanju i otpuštanju stvarao je moj mali ružičasti balon sreće u kojem sam se osjećala sigurno i podržano. Sada, kroz nešto siroviji oblik izražavanja, otvorile su se i neke druge teme – od bunta prema sustavu u kojem živimo, ali i prema toj sporoj promjeni svijeta nabolje. O tome npr. govori pjesma “Dosta”. Na albumu su i dvije pjesme posvećene dragim ljudima koji više nisu s nama. Jedna je posvećena mom dragom prijatelju i gitaristu Dumi (“Duma’s Blues”), a druga mom neprežaljenom psu Zenu (“Zig Zag Zen”). Kroz te pjesme dijelim gubitak, ljubav i ono iscjeljenje koje dolazi samim puštanjem emocije u eter. Ipak, kroz sve to i dalje postoji ona moja neumoljiva nit optimizma i motivacije.

Kad danas pogledate vlastiti “journey”, od odlaska u Ameriku do desetog albuma i brojnih pozornica na kojima ste nastupali, postoji li nešto što biste voljeli da ste tada, prije četvrt stoljeća, mogli reći mlađoj Leli?

- Ovo je izvrsno pitanje. Definitivno bih voljela reći toj mlađoj sebi: “Sve je u redu. Voli se. Prihvaćaj se kroz sve svoje različite faze života i vjeruj da je sve upravo onako kako treba biti za tvoje najviše dobro.” Upravo je spot za “The Journey” osmišljen uz tu ideju, kao svojevrsni povratak u prošlost i susret s mlađom sobom - s onom iskrom energije, ljubavi, prihvaćanja i kreativnosti na koju ponekad zaboravim tijekom uzburkanih životnih putešestvija. Mislim da nam se svima ponekad dogodi da, dok pokušavamo stići nekamo, zaboravimo onu osobu koja nas je uopće pokrenula na put. “The Journey” je za mene i podsjetnik upravo na nju.

Koliko vam je važno da ljudi s kojima snimate ne budu samo vrhunski instrumentalisti nego i glazbenici s kojima možete izgraditi međusobno povjerenje i ostvariti “kemiju”?

- Što sam zrelija, ta kemija među glazbenicima s kojima surađujem postaje mi sve važnija. Zanimljiv je i pomalo intuitivan način na koji sam okupila ekipu za ovaj album. Janko Novoselić izvrstan je bubnjar koji se snalazi kao riba u vodi, bez obzira na to o kojem je žanru riječ. On je bio moj prvi odabir. Što se basista tiče, željela sam imati zvuk kontrabasa kako bismo u cijelu priču unijeli dašak starog bluesa. Dugo smo suprug Joe i ja razmišljali tko bi nam taj zvuk mogao pružiti, a onda mi se, dok sam se u jednoj kratkoj meditaciji fokusirala upravo na taj zvuk koji sam čula u svojim skladbama, pojavio lik našeg vrhunskog kontrabasista Jurice Štelme. Bila sam jako sretna kada je pristao na suradnju. Rock-blues gitaru svira Yogi Lonich, s kojim smo već ranije surađivali. Tomislavu Golubanu sam prije puno godina gostovala na albumu zagorskog bluesa, pa mi je bilo posebno drago što smo sada ponovno spojili svoje glazbene puteve. Nova suradnja ostvarila se i s istinskim majstorom usne harmonike, našim skoro susjedom - Krešom Oremušem. Moram priznati da se jako veselim probama i svim koncertima koji slijede. Ovi dečki uistinu fino gruvaju, imam osjećaj da nas čeka jedna fantastična glazbena priča.

Melani Krog

Na novom se albumu puno govori o prihvaćanju i ponovnom pronalaženju sebe. Mislite li da čovjek sebe zapravo jednom pronađe ili je to nešto što se mora raditi iznova, u različitim životnim razdobljima?

- Mislim da je za mene osobno odgovor ovaj drugi - da sebe cijeli život ponovno pronalazimo, čemu me je možda najviše naučilo roditeljstvo. Kad sam bila jako mlada, mislila sam da će jednom doći trenutak kada ću sve posložiti. Kad budem znala ovo, kad riješim ono, kad budem imala kuću, auto, posao koji volim, kad budem živjela kako želim napokon ću biti mirna i sve će biti na svom mjestu. I onda sam postala majka i rođenjem svoje kćeri Lucije shvatila da ništa u životu nije baš tako jednostavno ni konačno. Gledajući kako raste jedno malo biće i mijenja se iz dana u dan, shvatila sam da se i mi cijelo vrijeme mijenjamo. Upravo se privikneš na jednu fazu, pomisliš da si nešto razumio i naučio, a onda se sve ponovno promijeni i život te pozove na neku novu razinu. Meni je upravo ovo razdoblje života jedno od takvih. Ulazim u neku zreliju dob i osjećam da se to jako oslikava u svemu što radim, a posebno u glazbi. Sretna sam što danas mogu tako svjesno promatrati sebe, ljude oko sebe i ono što se događa u meni, to mi daje jedan veliki mir. I sretna sam što imam divne ljude oko sebe. Možda sam tek sada, nakon svih ovih godina, doista shvatila ono što cijeli život slušamo: da smisao života nije u tome da stignemo do nekog konačnog cilja, nego da budemo prisutni u samom putovanju, o čemu govori i moj novi album.