Gordana Marković predstavlja novu autorsku pjesmu "Mimo nas", pjesmu o potrebi da usporimo, odmaknemo se od svega što nas svakodnevno zaokuplja i pronađemo malo vremena za sebe. Uz pjesmu stiže i videospot snimljen na trajektu, koji potpisuje Josip Ninković.

Na pjesmi je surađivala s Elvisom Stanićem, kojeg je upoznala prije 13 godina na Ljetnoj jazz školi u Grožnjanu. Za "Mimo nas" napravio je akustičan aranžman, koji ostavlja dovoljno prostora tekstu i atmosferi pjesme.

“Mimo nas" počela je nastajati uz jednu sliku gondola u Veneciji. Što vas je u tom prizoru toliko zadržalo da je iz njega nastala pjesma?

- Zapravo me privukla sama ideja plovidbe i taj potpuno drukčiji ritam koji postoji kada si na vodi. Gondole su mi bile posebno zanimljive jer se kreću polako, gotovo nečujno, dok je oko njih grad prepun ljudi, zvukova, turista, razgovora i svega što se događa. Venecija je sama po sebi vrlo intenzivna, a onda imaš taj prizor u kojem netko samo mirno plovi kroz sve to. Iz tog kontrasta krenula mi je ideja za pjesmu. Pomislila sam koliko često i mi tako prolazimo kroz život, samo što smo toliko zaokupljeni bukom oko sebe, obavezama, planovima i svim onim što "moramo" da neke važne stvari prolaze mimo nas. U jednom trenutku ta gondola više nije bila samo gondola, nego mi je postala neka vrsta slike života - ploviš, vrijeme prolazi, kraj tebe se neprestano nešto događa, a pitanje je samo koliko toga zaista vidiš i doživiš. Mislim da mi pjesme često i nastaju na taj način. Ne nužno iz neke velike životne situacije, nego iz vrlo male slike ili trenutka koji mi zbog nekog razloga ostane u glavi i onda se oko njega počne graditi nešto veće.

U pjesmi se bavite usporavanjem i potrebom da se malo odmaknemo od svega. Je li to nešto o čemu danas i sami sve češće razmišljate?

- Da, i rekla bih da o tome razmišljam sve više. Vrlo često me preuzmu obaveze i znam si napuniti dane do te mjere da samo prelazim s jedne stvari na drugu. Pogotovo kada radiš različite poslove i projekte, vrlo lako upadneš u taj način funkcioniranja u kojem je svaki završeni zadatak samo uvod u sljedeći. A s druge strane jako volim svoj mir i tišinu. Volim nekamo otputovati, maknuti se iz svakodnevice ili jednostavno imati dan u kojem ne postoji veliki plan. Volim i onaj luksuz da ne moram stalno gledati koliko je sati i što još danas moram napraviti. Ne bih rekla da sam osoba koja je svladala usporavanje, daleko od toga, ali sve više težim tomu da mi život nije samo niz obavljenih stvari. Važno mi je imati dovoljno vremena posvetiti se ljudima, glazbi ili bilo čemu što radim na pravi način. Mislim da je upravo taj osjećaj u središtu pjesme - nije poanta pobjeći od života i obaveza, nego ne dopustiti da zbog njih propustimo sam život.

“Ploviti se mora" zvuči kao jednostavna rečenica, ali u pjesmi dobiva dosta šire značenje. Što za vas znači ploviti kroz život, prepustiti se ili ipak pokušati odrediti smjer?

- Mislim da je uvijek neka kombinacija jednog i drugog. Ja sam ipak osoba koja voli imati osjećaj da svjesno bira svoj put. Volim znati zašto nešto radim, imati neku ideju kamo želim ići i donositi odluke koje me vode u tom smjeru. Ali što sam starija, to mi je jasnije koliko je iluzorno misliti da možemo sve isplanirati. Nekad napraviš sve "kako treba" i nešto se jednostavno ne dogodi. A nešto drugo, što uopće nisi planirao, pokaže se kao najbolja stvar koja ti se mogla dogoditi. Zato mi "ploviti se mora" znači i prihvaćanje toga da se moraš nastaviti kretati. Nekad znaš točno kamo ideš, nekad promijeniš smjer, a nekad jednostavno neko vrijeme pustiš struju da napravi svoje. Valjda je najvažnije ne izgubiti potpuno osjećaj za ono što ti je bitno dok ploviš.

Za spot ste odabrali trajekt. Što vam putovanje trajektom pruža a što možda ne dobijete u nekom drugom obliku putovanja?

- Obožavam trajekte i općenito putovanje morem. Ima nešto posebno u trenutku kada se kopno počne udaljavati. Kada sjedneš u auto ili avion, najčešće ti je cilj samo što prije stići. Na trajektu ne možeš baš ubrzati stvari. Jednostavno si između dvije točke i putovanje mora trajati koliko traje. Meni je posebno lijep taj trenutak kada iziđeš na palubu. More, vjetar, otoci koji prolaze, ljudi koji se nekako automatski umire i samo gledaju oko sebe. Ima nešto gotovo meditativno u tome. Zato mi se trajekt jako prirodno uklopio u pjesmu. Nije mi bilo važno samo da vizualno imamo more zato što pjesma govori o plovidbi, nego mi je odgovarao upravo taj osjećaj da si nakratko izvan svoje svakodnevice. Nisi još stigao tamo kamo ideš, ali više nisi ni tamo odakle si krenuo. Postoji samo taj prostor između, i meni je to jako lijepa slika.

Pjesma je neko vrijeme čekala u ladici jer prvotno nije prošla na festivalu. Je li vam se ikada dogodilo da tek s vremenskim odmakom shvatite da neka pjesma ipak zaslužuje svoj trenutak?

- "Mimo nas" je zapravo baš takav primjer. Kada nešto napraviš s određenom idejom i očekivanjem, naravno da te razočara kada se to ne dogodi. Odbijanje nikad nije posebno ugodno i ne bih rekla da sam s godinama postala potpuno otporna na njega. Mislim da sam samo naučila malo drukčije gledati na njega. Jedna odluka, jedan festival ili jedan trenutak nisu konačan sud o pjesmi. Nekad se jednostavno stvari ne poklope onda kada si ti zamislio da trebaju. "Mimo nas" zbog toga što tada nije prošla nije meni odjednom postala manje draga niti sam prestala vjerovati u nju. Ostala je neko vrijeme sa strane, ali stalno sam joj se vraćala i znala sam da je želim predstaviti publici. Možda joj je taj odmak čak i koristio, jer sam poslije mogla puno jasnije čuti što želim od nje, bez prvotnog konteksta i očekivanja.

Na "Mimo nas" ponovno ste surađivali s Elvisom Stanićem. Što vam je važno u suradnji s producentom i aranžerom, koliko mu dopuštate da pjesmu odvede u nekom svom smjeru?

- Elvisa sam upoznala prije 13 godina na Ljetnoj jazz školi u Grožnjanu i kada sam razmišljala o tome s kim bih voljela raditi ovu pjesmu, on mi je pao na pamet. Jako mi odgovara način na koji gradi aranžmane - ta prozračnost, akustičnost i osjećaj da svaki instrument ima svoje mjesto i da se sve čuje, a ništa nije tu samo zato da popuni prostor. To mi je za "Mimo nas" bilo jako važno jer nisam željela da pjesma bude pretrpana. Kada nekome povjerim pjesmu, važno mi je objasniti odakle ona dolazi i što mi je u njoj bitno, ali nakon toga želim ostaviti prostor toj osobi. Mislim da najbolje suradnje nastaju upravo onda kada svatko donese nešto svoje. Pjesma ostane moja u smislu teksta, melodije i emocije iz koje je nastala, ali suradnjom dobije nešto što ja sama možda nikada ne bih čula u njoj. Meni je upravo to jedan od najzanimljivijih dijelova cijelog procesa.

Od Augusti i "A strane" do danas prošlo je dosta godina. Kad pogledate taj put, što se najviše promijenilo u vašem odnosu prema glazbi?

- Puno toga, ali možda najviše to što danas imam manje potrebe sve unaprijed definirati. Kada si mlađi i tek gradiš svoj glazbeni put, čini mi se da puno više razmišljaš o tome gdje pripadaš, koji je tvoj zvuk, kako se trebaš predstaviti, što bi trebao biti sljedeći korak. Danas mi je to znatno manje važno. Kroz Auguste, "A stranu", svoje soloalbume, jazz, različite suradnje i nastupe prošla sam stvarno puno različitih glazbenih situacija. I sve su one na neki način ostale dio mene. Danas puno bolje znam što mi odgovara i što mi je prirodno, ali istovremeno osjećam znatno manje potrebe staviti to u neku preciznu ladicu. Promijenio se možda i moj odnos prema uspjehu. Naravno da želim da pjesme dođu do ljudi, da ih radiopostaje puštaju, da imam priliku svirati ih pred publikom. Ali sve mi je važnije i to kako se ja osjećam u cijelom tom procesu. Je li mi pjesma stvarno važna, jesam li zadovoljna onime što smo napravili, veselim li se tomu da je otpjevam. To su mi danas možda čak i važnija pitanja nego prije.

Je li vam prelazak iz dua Auguste u samostalni autorski rad bio prirodan proces ili vam je trebalo vremena da se naviknete na to da iza pjesme stojite potpuno sami?

- Bio je prirodan, ali trebalo mi je neko vrijeme da pronađem sebe u toj novoj situaciji. Kada si dio dua, sve dijeliš - ideje, odluke, odgovornost, nesigurnosti, ali i uzbuđenje kada se dogodi nešto lijepo. Postoji zajednički identitet i stalno imaš nekoga s kim provjeravaš stvari. Kada kreneš samostalno, odjednom je puno više odluka samo na tebi. To s jedne strane može biti zastrašujuće, ali s druge je jako oslobađajuće. Možeš istraživati, pogriješiti, promijeniti mišljenje i ne moraš razmišljati uklapa li se nešto u identitet koji dijeliš s nekim drugim. Mislim da sam kroz samostalni rad postupno otkrivala što je zapravo moj glazbeni prostor. I ne mislim da sam ga jednom pronašla i da će zauvijek ostati isti. Vjerojatno će se mijenjati zajedno sa mnom, što mi je zapravo puno zanimljivije.

Dogodi li vam se da ljudi u vašim pjesmama prepoznaju vlastite priče, iako ste vi krenuli iz nečeg sasvim osobnog?

- Da, i to mi je možda jedna od najljepših stvari koje se mogu dogoditi pjesmi. Dok nešto pišem, naravno da krećem iz svog svijeta – neke slike, osobe, osjećaja ili trenutka koji meni nešto znači. Ali jednom kada pjesma iziđe, više nemaš kontrolu nad time što će ona značiti nekome drugome. Netko u istoj rečenici može prepoznati odnos ili situaciju koja nema nikakve veze s onime o čemu sam ja razmišljala dok sam je pisala. I ne osjećam potrebu ljudima objašnjavati da su pjesmu "krivo" shvatili. Upravo suprotno, mislim da je pjesma napravila ono što treba ako je netko u njoj pronašao nešto svoje. Valjda su emocije puno univerzalnije od konkretnih događaja iz kojih nastaju. Moja priča može biti sasvim specifična, ali osjećaj iza nje često nije samo moj.

Koliko danas razmišljate o tome komu će se pjesma svidjeti dok je pišete? Možete li uopće pisati s publikom na umu?

- Dok pišem, jako malo. Mislim da bih se potpuno blokirala kada bih u tom trenutku razmišljala je li nešto dovoljno radiofonično, je li refren dovoljno brz, hoće li se nekomu svidjeti ili postoji li dio od petnaest sekundi koji bi dobro funkcionirao na društvenim mrežama. Ne kažem da takav način pisanja nije legitiman, postoje ljudi koji fantastično pišu upravo tako, ali meni nije prirodan. U trenutku nastanka pjesma prije svega mora imati smisla meni. Moram vjerovati rečenici koju pjevam. Naravno da poslije, kada pjesmu završiš i odlučiš objaviti, ulazi cijeli jedan drugi svijet. Razmišljaš kako ćeš je predstaviti, kako doći do ljudi, što napraviti za društvene mreže, hoće li je radiopostaje prihvatiti. To je realnost ovog posla. Ali pokušavam taj dio što manje puštati u samu prostoriju u kojoj pjesma nastaje.

Imate iskustvo u jazzu, popu, etnoglazbi, sevdahu, a sudjelovali ste i u programu Ethno Cyprus. Koliko su različiti glazbeni utjecaji oblikovali ono što danas zvuči kao "Gordana Marković"?

- Jako puno, iako mislim da toga često nisi ni svjestan dok se događa. Nikad nisam bila osoba koja sluša samo jednu vrstu glazbe, a ni moj glazbeni put nije bio takav. Jazz mi je dao puno slobode, posebno u interpretaciji, i naučio me slušati druge glazbenike. Pop mi je možda najviše vezan uz moj autorski rad, a etnoglazba i sevdah otvorili su mi jedan drukčiji odnos prema melodiji, tekstu i emociji. Ethno Cyprus bio mi je posebno iskustvo jer se nađeš s glazbenicima iz različitih zemalja, svatko donese nešto iz vlastite tradicije i u vrlo kratkom vremenu svi morate pronaći zajednički jezik. Takve situacije te jako podsjete koliko je glazba istovremeno različita i univerzalna. Ne mogu danas poslušati neku svoju pjesmu i precizno reći: ovo je jazz, ovo je nešto što sam pokupila iz sevdaha, ovo dolazi iz popa. Vjerojatno je poanta upravo u tome da se nakon toliko godina sve to pomiješalo.

Postoji li nešto što danas znate o pisanju pjesama, a prije 10-15 godina niste znali?

- Možda najviše to da ne moraš uvijek toliko intervenirati u pjesmu. Prije sam imala veću potrebu analizirati je li nešto dovoljno dobro, dovoljno pametno, treba li neku rečenicu još doraditi, je li možda prejednostavna. Danas više vjerujem tomu kako nešto osjećam kada prvi put nastane. Naučila sam i da jednostavno nije nužno banalno. Nekad jedna sasvim obična rečenica kaže puno više od nečega što si jako dugo pokušavao učiniti "posebnim". A možda sam najviše naučila da pjesme nemaju pravila. Neke nastanu gotovo odjednom i imaš osjećaj da si ih samo zapisao. S nekima se mučiš mjesecima. Neke nikad ne završiš, a neke ostaviš godinama pa se jednog dana vratiš i shvatiš što im je cijelo vrijeme nedostajalo. Prije bih se možda više brinula oko toga postoji li neki "ispravan" način pisanja. Danas znam da ga nema.

Što je sljedeće, nova pjesma, koncerti, novi album ili još uvijek puštate da se stvari malo događaju same od sebe?

- Voljela bih nastaviti raditi na autorskom materijalu i već imam neke pjesme kojima se želim posvetiti. Ne želim si unaprijed zadati mora li sljedeći korak biti album, nekoliko singlova ili nešto treće - važnije mi je nastaviti stvarati i pustiti pjesme da dobiju svoj prostor kada za to dođe vrijeme. Nadam se i koncertima i što više nastupa. Nastupa zapravo ima, možda nisu uvijek veliki, ali meni je svaki poseban i važan. Jako volim svirati uživo. Jednako mogu uživati na velikoj pozornici i u malom, intimnom nastupu jer svaki prostor i publika donesu neku svoju atmosferu. Voljela bih da u sljedećem razdoblju bude i novih pjesama i što više takvih susreta s publikom.