Robert Knjaz redatelj je i jedan od scenarista novog igrano-dokumentarnog serijala “Kako preživjeti u Hrvatskoj”, koji u ponedjeljak, 28. rujna, stiže u program HRT-a, a već je dostupan na HRTi. Serija je utemeljena na knjizi američkog autora Codyja McClaina Browna “Propuh, papuče i punica” i donosi njegov duhovit pogled na razlike između američkog i hrvatskog načina života.

“Kako preživjeti u Hrvatskoj” vaš je prvi igrani serijal, koji ipak ima i vaš prepoznatljiv dokumentaristički dio. Kako ste i zašto taj projekt zamislili baš u tom formatu?

- Kao što slikara prepoznate po potezu kista, i meni je najteže pobjeći od sebe, a kako je ovdje riječ o stvarnom životu Amerikanca Codyja u Hrvatskoj, idealno je bilo da ubacim dokumentarne dijelove. Naročito jer je svaka epizoda njegov pogled na hrvatske običaje, pa sam ubacio ankete s našim ljudima da vidimo i drugu stranu, što o tome mislimo mi iz Hrvatske. Tako da je serija igrano-dokumentarna i gledat ćete zabavni dijalog stranca i nas domaćih.

Za serijal potpisujete režiju i jedan ste od scenarista, uz Amerikanca Codyja McClaina Browna, koji je također jedan od autora i glavni glumac. Kako je i kada došlo do vaše suradnje s Codyjem?

- Cody je poznat po svojoj hit-knjizi “Propuh, papuče i punica” iz 2014. i glavni je scenarist, jer ovo je serija o njegovom životu, ja sam samo pokušao njegov tekst što više približiti svojem poimanju TV serije koju bih i sam rado gledao. Koliko smo obojica uspjela, procijenit će gledatelji, ali ovo nam je obojici prvi put u igranom i sigurno možemo još bolje. A upoznali smo se na snimanju mog serijala “Najveće svjetske fešte” na Tomatini, španjolskom gađanju trulim rajčicama. Tamo je bio naš gost i onda smo shvatili da bismo mogli zajedno nešto i snimiti, pa me on strpljivo čekao do 2025., kad nam je pilot prošao na natječaju HRT-a.

Otkud je, i od koga, uopće potekla ideja za serijal ove tematike i formata?

- Cody je prvo pisao zabavan blog, koji je postao knjiga, o svojoj borbi kako preživjeti u Hrvatskoj sa svim našim običajima, koji su Amerikancima i neobični i smiješni. Poput sjedenja na kavi satima, štovanja juhe kao sveca zaštitnika jela, straha od propuha itd., što smo pretočili u 12 epizoda po 26 minuta i svaka je nova tema i novi hrvatski običaj. Znači, ideja i tematika su došli od Codyja, a format od mene magarca.

Cody, iako nema glumačkog iskustva, ima glavnu ulogu u igranom dijelu. Meni se čini kao prirodni glumac. Što vi kažete, kako se snašao u toj novoj ulozi?

- Uh, to nam je bio jedan od najvećih strahova, ali kako Cody kroz svaku epizodu ima svoje stand-up monologe okrenut gledateljima, prirodno je bilo da on glumi samog sebe. Zato smo morali odbiti i Georga Clooneya i Rickyja Gervaisa. A Cody u ulozi samog sebe nekako mi je životniji, jer njegov je život na ekranu. Uostalom, ti Amerikanci su stvarno rođeni za šoubiznis i Cody se snašao bolje nego što smo svi mi, uključujući i njega, očekivali. Iako na početku svake epizode naglasimo da nije glumac, nego samo Amerikanac, hrvatski zet.

Hrvatski zet Cody u serijalu na zabavan način govori o prepoznatljivim hrvatskim manama i vrlinama. To je nešto u čemu se svi prepoznajemo, a opet često zanemarujemo, bez obzira na to bilo to pozitivno i negativno. Što biste željeli da gledatelji dobiju i možda nauče iz ove emisije?

- Zabavno je podsjetiti se što nas to čini stanovnicima ovih krajeva i Hrvatima, jer često to podrazumijevamo i nismo svjesni da je to zapravo naša vrijednost i da smo po tome originalni i nekome simpatični. Zanimljivo je vidjeti kako to utječe na ljude sa strane, konkretno na Codyja iz Oklahome. Serija je optimistična i vesela i nekako se nakon gledanja osjećaš bolje u vlastitoj koži baš takav kakav ili kakva jesi. I to je možda najvrednije, jer prečesto smo nezadovoljni svojim životom, iako bi mnogi iz drugih država svijeta sve dali da su na našem mjestu.

Što vi najteže “preživljavate” u Hrvatskoj?

- Kao i sve u Hrvatskoj, smeta mi kad pojedinci ili interesne grupe uništavaju našu zemljicu, a adekvatne kazne od pravosuđe nema. Možda i zbog toga previše je negative svuda oko nas... Nekako smo grintavi i sve nam smeta, a usprkos svemu živimo bolje od mnogih diljem planeta. Sigurno nam je bolje nego cijeloj Africi, većini Azije i Južne Amerike, pa čak i u SAD-u, gdje je na milijune beskućnika. Naravno, to ništa ne znači ako imaš hrvatsku penziju i manje od 500 eura, a lopine slobodno šetaju, ali ovdje još uvijek ima ljudske solidarnosti i empatije, pomoći obitelji i prijatelja, a vani su to mnogi davno zaboravili. Znači, kod nas nije idealno, ali još uvijek smo u svjetskom vrhu po kvaliteti života.

Je li vas Codyjeva američka perspektiva možda potaknula da usvojite neke američke navike koje su nama u Hrvatskoj neobične i čudne?

- Ha-ha-ha, nije, ali mi smo već davno usvojili američke navike, prije svega jezik, glazbu i filmove, pa onda hamburgere i još puno toga. Koliko samo trendova iz SAD-a dolazi k nama, preko medija i društvenih mreža... Ali svatko bira što mu odgovara.

Koja je vaša omiljena hrvatska navika, a koja omiljena ili neomiljena ovisnost?

- Volim našu gostoljubivost kad dođu gosti, to je na Zapadu rijetkost. Cody se šali kako je kod nas “dovoljno” tek kad gosti odu i ostane nepojedene hrane jer je to znak da je svega bilo dovoljno, a domaćin te u SAD-u ponudi jednom pizzom na pet ljudi jer je dovoljno da ne umreš od gladi. Volim i naše međuljudske odnose jer još uvijek imamo vremena za obitelj i jedni za druge, a vani se to ugovara mjesecima unaprijed. Ma, ima toga još puno, Cody mi je pomogao da shvatim koliko mi je lijepo u Hrvatskoj iako i život u SAD-u ima svoje prednosti, posebno izvan užurbanih gradova.

Serijal je nakon svečanog predstavljanja stigao na HRTi. Kakve su prve reakcije gledatelja?

- Većini je super, a neki su očekivali da će biti više u stilu mojih emisija, ali ovo je sasvim druga priča jer glavna je radnja Codyjev život. Meni se sviđa, a vi možete pogledati osam epizoda, od ponedjeljka idu još 4. Na HTV1 emitiranje svih 12 epizoda počinje 28. rujna u 21 sat.

Razmišljate li možda već i o drugoj sezoni?

- Voljeli bismo, tema ima još masu, sad smo vidjeli što i kako možemo popraviti i jedva čekamo šansu da to i napravimo. n