Osječanka Mia Dimšić ovog je proljeća objavila album "Negdje u ravnici", na kojemu je otpjevala svoje omiljene tamburaške pjesme.

Album donosi 12 poznatih slavonskih pjesama u Mijinu prepoznatljivom, suptilnom i intimnom, izričaju. Ideja projekta bila je približiti te bezvremenske skladbe novoj publici uz minimalistički pristup. Snimanje je realizirano "one take" metodom – uživo u studiju, uz istovremeno muziciranje svih glazbenika. Ovih je dana Mia s bendom uživo predstavila svoj album u Županji.

Zašto naslov "Negdje u ravnici" najbolje opisuje cijeli album?

- Negdje u ravnici je počeo moj život. Negdje u ravnici sam odrasla, zavoljela glazbu i ljude koji su me okruživali, stvorila prve važne uspomene, prvi put iskusila i lijepe i manje lijepe osjećaje koji su me toj glazbi i okrenuli i bez nje jednostavno ne bi bilo ničega. Ujedno je baš ta pjesma za mene posebno važna jer ju je moj današnji najvažniji suradnik Damir Bačić napisao dok se još nismo poznavali i kao članica tamburaškog orkestra sam ju izvodila na festivalu Zlatne žice Slavonije 2012. u Požegi. Kad pogledam unatrag, život mi zapravo često šalje te male znakove kako će se moj put dalje rasplesti i to uvijek bude nešto potpuno neočekivano. "Negdje u ravnici" je tako oda i prošlosti i budućnosti.

GORAN CIZMESIJA

Jesi li imala osjećaj da stvaraš album koji će biti svojevrsno glazbeno pismo Osijeku i Slavoniji?

- Svakako sam od početka imala na umu da želim ljudima koji me prate, a koji ne slušaju ili ne poznaju toliko dobro tamburu, predstaviti našu nevjerojatnu pjesmaricu i pokazati zašto me ta glazba oblikovala i zašto su mi te pjesme tako drage. Bio mi je cilj donijeti ih na neki svoj način, onako kako ih najčešće izvodim sama u svoja četiri zida ili na obiteljskim zabavama gdje su neke od njih odavno evergreeni. U tom smislu je to svakako bilo jedno ljubavno glazbeno pismo i uživala sam stvarajući ga s bendom i suradnicima.

Kako si odabrala pjesme za ovaj album? Imaš li omiljenu?

- Izabrati pjesme nije bilo lako. Ima ih toliko koje smo još mogli i željeli staviti, ali neke mi jednostavno nisu dobro vokalno sjele ili se nešto drugo aranžmanski i tematski nije pogodilo. Vodili smo računa i o tome da jednoliko predstavimo naše autore i obuhvatimo sve koji su na nas izuzetno utjecali, ali i to je bilo teško do kraja obuhvatiti. Jedna od prvih pjesama za koju sam znala da mora biti na albumu, i to već prije puno godina kada smo o njemu prvi put razgovarali, je pjesma "Ošo braca u Englesku" tamburaškog benda Patria, koju je napisao Mario Vestić, u našoj verziji nazvana "Braca rock'n'roll". Pjesma govori o mladom i pomalo neobičnom Braci koji je čitav život govorio da želi otići u Englesku sa svojom gitarom iako mu se cijelo selo smijalo i čudilo, a na kraju je to i učinio. Možda bih izdvojila i "Zid ruši vlaga, a čovjeka tuga" Šime Dominkovića, koju sam prvi put odsvirala na gitari i stavila na YouTube prije desetak godina, na samim počecima, a nedavno sam ju na sličan način izvela na nacionalnoj televiziji, i to mi je bio pravi zatvoreni krug.

Postoji li pjesma koju danas doživljavaš potpuno drukčije nego prije?

- Jedna od pjesama koju se, iskreno, ne bih usudila staviti na album da mi se na njoj u duetu nije pridružio njezin autor i moj prijatelj Mario Vestić je pjesma "Andrija Čordaš", koju u originalu pjeva Stanko Šarić, i ljudi su uz nju posebno vezani. Kad je izišla, bila sam premlada da shvatim njezinu težinu, a od pjesme čije sam se veličine pribojavala, postala mi je, u ovoj našoj verziji, jedna od najdražih na albumu. Doista su potrebne neke godine i nekoliko životnih pljuski da osjetiš da ''nije sretan tko puno ima, sretan je onaj tko malo treba''. Zahvalna sam Mariju što sam imala čast zapjevati ju s njim. Upravo smo ju prvi put izveli zajedno uživo na promociji albuma "Negdje u ravnici", a snimili smo i spot u režiji našeg Borisa Sekulića koji izlazi ovih dana kao sljedeći singl s albuma.

GORAN CIZMESIJA

Što ti danas znači riječ dom?

- Dom je za mene danas prije svega osjećaj. Najsretniji smo i najbogatiji ako u životu imamo te svoje ljude koje zovemo domom i kraj kojih se, gdje god fizički bili, osjećamo kao da smo kod kuće. Oni nam mogu biti obitelj koju smo dobili, obitelj koju smo sami izabrali ili oboje. I možda zvuči jednostavno i lako dostižno, ali takvi su ljudi malobrojni, rijetki i neprocjenjivi.

Danas živiš u Zagrebu. Što si iz Slavonije ponijela sa sobom, a čega si se morala svjesno osloboditi kako bi izgradila vlastiti glazbeni put?

- Ponijela sam melodije koje su mi i danas glavni putokaz dok stvaram, tekstove koji pričaju priče o naizgled malim i običnim ljudima i životima koji su sve samo ne mali i obični, toplinu, otvorenost i vedrinu slavonskih ljudi, borbenost koju stekneš kad dođeš iz manje sredine gdje nije uvijek sve bilo dostupno i vjeru u sebe kakvu stvara samo kuća puna ljubavi dok odrastaš. Zapravo, ponijela sam puno toga. S druge strane, manja sredina gdje su svi međusobno slični može stvoriti i predrasude prema različitostima i osjećaj da smo "ovo mi, a ono su oni". Glazba me odvela na toliko novih mjesta i spojila s toliko novih ljudi da sam se toga u velikoj mjeri oslobodila. Svi smo nevjerojatno slični, gdje god živjeli, kojoj god religiji pripadali, kakve god navike imali. Svi jednako reagiramo na ljubav i strah, svi želimo živjeti mirno uz neke svoje osnovne slobode i ljude koje volimo i uživati u životu, ali ona neka luda i često narcisoidna manjina je nažalost dovoljno glasna da nas ponekad uvjeri da nije tako i da se jedni drugih trebamo plašiti. Zapravo, rekla bih da na nekoj najosnovnijoj razini svi samo želimo biti ono što jesmo, ali to je često prvo što ćemo jedni drugima uskratiti. Morala sam se osloboditi, a i dalje svaki dan na tome radim, i ideje da ti je negdje mjesto i da ne trebaš posezati dalje od toga. Ako je Braca iz malog sela mogao otići u Englesku, a da nije ni znao da za London treba avion, možemo i svi mi.

Je li povratak temama zavičaja došao prirodno ili si ga počela osjećati tek kada si se udaljila od Osijeka?

- Ideja u albumu se rodila dosta davno, dok sam još živjela u Osijeku, ali smo dugo čekali pravi trenutak jer se uvijek nešto drugo događalo i željeli smo se prvo temeljito predstaviti publici kroz autorske pjesme. No svakako bih se složila da s godinama mjesta gdje si odrastao, ljudi koje si volio i pjesme koje si pjevao dobivaju neke nove nijanse i počinjemo ih doživljavati sve emotivnije.

Kad bi morala jednu pjesmu s albuma pokazati nekome tko nikada nije bio u Slavoniji, koju bi odabrala?

- Svakako bih krenula od "Zbog tebe", pjesme koja je za mene ne najljepša tamburaška, nego jedna od najljepših pjesama ikad napisanih, a sadrži možda najmanje riječi.

Što bi voljela da netko iz Zagreba, Splita ili nekog drugog dijela Hrvatske prvo osjeti kada posluša album?

- Voljela bih da pomisle: "Vau, kakvih pjesama ima u Slavoniji i što ta tambura sve može." I da nakon toga i sami počnu istraživati jer je ovo tek jedan mali presjek.

Je li ravnica za tebe više sloboda ili nostalgija?

- Ravnica mi je nekako moje prirodno stanje. Možda sam zato mirne naravi. Ali što duže izbivam iz nje, svakako se sve više budi i nostalgija. O tome me svakako trebate pitati za još kojih deset - dvadeset godina.

Što ti najviše nedostaje kada nisi u Osijeku?

- Obitelj, mamina kuhinja, jednostavnost postojanja, to što se puno više toga stigne u danu, ljudi su manje užurbani, nemam osjećaj da stalno nešto moram i dan kao da duže traje.

Koliko se promijenio tvoj stvaralački proces u odnosu prema početku karijere? Odnosno imaš li sad više slobode, nakon što si se dokazala na sceni?

- Ne znam imam li više slobode, ali si ju više dajem. Rekla bih da sam sada odvažnija u pisanju i manje mozgam što će netko o nečemu misliti i to mi se sviđa. Naravno, uvijek postoji određena doza kompromisa i svjesna sam da glazbu stvaram za publiku i eter, ali baš sam nekako sama sa sobom došla do toga da ako ju istovremeno ne stvaram za sebe, sve to skupa nema smisla. Publika će se zaljubiti u nešto samo ako sam prije svega ja u to zaljubljena – i to mi je nekako sada sveto pravilo. Uvijek je i bilo, barem u teoriji, ali kroz iskustvo se još više iskristaliziralo.

Što slijedi nakon "Negdje u ravnici" – ostaješ li još neko vrijeme u toj ravnici ili već čuješ zvuk nekog novog putovanja?

- Kao i obično, mozak mi ne zna mirovati na jednom mjestu, pa sam se ovoga ljeta sa svojim autorskim timom polako počela baviti i novim autorskim pjesmama. Vjerojatno ćemo s njima krenuti u prvoj polovini sljedeće godine. Drago mi je da smo malo uzeli pauzu s obradama u tom smislu, mislim da nam je svima trebao predah od neprestanog stvaranja i sad se želja pojavila sama, onako prirodno, kako i treba biti.