Vijesti traže brzinu i preciznost, reportaže vrijeme i strpljenje. Upravo između ta dva svijeta već gotovo dva desetljeća gradi svoj novinarski put Marko Percan. Dugogodišnji HRT-ov novinar iz Pule svakodnevno prati aktualna zbivanja, ali jednaku pažnju posvećuje i temama koje nadilaze dnevni ritam vijesti - malim ljudima, istarskoj povijesti i životu uz more.

Na Hrvatskoj radioteleviziji radite već niz godina. Kada danas pogledate unatrag na svoj novinarski put, što vam je ovaj posao najljepše donio?

- Osjećaj smislenosti, da radim posao koji me ispunjava. Donijelo mi je novinarstvo i puno poznanstava i svagdje otvorena vrata. No mislim da je jako važan taj osjećaj smisla. Naravno da ta ljubav prema poslu ponekad varira, ima tema koje više voliš i koje manje voliš raditi. Uostalom, ljubav uvijek traži davanje i trud, ali zauzvrat daje taj osjećaj smislenosti. Ja je nalazim u određenim temama kojima se u novinarstvu mogu baviti. Kao novinar sam počeo raditi 2007., kao student i honorarac u Glasu Istre. Od tada pa do danas radio sam za portale, specijalizirane časopise, radiopostaje, nezavisne TV produkcije, okušao se i u PR-u, a onda sam se prije osam godina vratio u novinarstvo kao novinar HRT-a.

MILIVOJ MIJOŠEK

Pratimo vas u informativnom programu HRT-a, ali i u emisiji "More", koja ima poseban status među gledateljima. Koliko se razlikuje pristup kada radite kratku informativnu vijest i kada imate vremena ispričati reportažu koja ostaje dugo nakon emitiranja?

- Informativa je limitirana sekundama. Često na terenu kažem sugovorniku da formulira što ima reći u samo petnaestak sekundi, a on često reagira nevjericom. No zapravo je tih 15 sekundi na televiziji jako mnogo. Pokušajte zamisliti da, primjerice, 15 sekundi gledate crni ekran, izgledalo bi vam kao cijela vječnost. Ja u samo dvije minute, koliko iznosi forma za informativu, moram sažeti ponekad i do pet sugovornika, uz moje offove (naraciju). Dakle, informativa traži jednostavne i efektne rečenice. Ono što se kaže na televiziji, ode i ne vraća se, nije kao u tisku, gdje možete čitati jednu rečenicu iznova ako je niste dobro razumjeli. Zato je važno da sve bude kratko i jasno. Reportaža je pak drukčija jer duže traje, primjerice za emisiju "More" traje oko pet minuta. Tu novinar može pokazati više pjesničke slobode, a i reportaža je pomalo ležernija forma, pa dopušta izlazak iz okvira, što volim.

Što je ono što gledatelji možda ne vide, a čini važan dio svakog novinarskog posla?

- Iza svakog televizijskog rada stoji timski rad novinara, snimatelja i montažera. Kada se događa ono što nazivamo "dramom" - policijske akcije, smrtni slučajevi, nesreće, požari, vremenske neprilike, novinar nema puno vremena za pripremu, izjuriš s ekipom na teren, pali se kamera i javljaš se uživo u nacionalni TV program, gdje si izložen pogledima, pohvalama ili kritikama cijele zemlje. To je ponekad pritisak, ali s godinama i iskustvom sve je lakše. Ako pak nema "drame", novinar ima više vremena za dogovaranje terena. No uskladiti sugovornike, vrijeme i rokove, televizijsku ekipu, želje urednika... nije uvijek lako i iza svake pripreme stoji puno dogovora i telefonskih poziva, ponekad ih imam i više od stotinu u danu.

Uz televiziju, uređujete i vodite emisiju "Historia Histriae" na Radiju Pula. Što vas najviše privlači u povijesti?

- Mislim da je povijest loša učiteljica života jer iz nje nismo nikad ništa naučili, ali mislim da je jako dobra storytellerica. Povijest donosi nevjerojatne priče. A svatko je slab na dobru priču. Htio sam studirati arheologiju, ali igrom slučaja upao sam na novinarstvo, koje mi je bilo druga opcija. Danas mi uopće nije žao, dapače, baš mi je drago što je tako ispalo jer mi i novinarstvo dopušta izlete u povijest. Najviše me privlače priče o malim zaboravljenim ljudima koji su se našli u povijesnim vihorima ili okolnostima. Zanima me njihova svakodnevica, strahovi, pogledi na život, sve ono što zaokuplja i nas danas. Kroz priče na koje nailazim ponekad pokušam i sebe zamisliti u određenom povijesnom razdoblju. To je kao neki moj mentalni stroj kojim mogu putovati kroz vrijeme.

MILIVOJ MIJOŠEK

Tijekom godina napravili ste brojne priče iz Istre i susreli različite ljude. Postoji li neka priča ili sugovornik koji vam je posebno ostao u sjećanju i kojem se rado vraćate?

- Da se nadovežem na prošlo pitanje, prije nekoliko godina pronašao sam priču o najsjevernijem hrvatskom grobu. U njemu je, na dalekom arktičkom otoku Jan Mayenu, pokopan mornar Toma Višković iz sela Viškovići, koji je krajem 19. stoljeća umro na polarnoj austrougarskoj ekspediciji. To mi je jako draga priča jer je do tada bila zaboravljena. A inače, snimio sam zaista puno priča o ljudima i mjestima u Istri i svaka mi je draga. Ako baš moram izdvojiti jednog sugovornika kojem sam se rado vraćao, onda bi to bio sad, nažalost, pokojni Puležan, boem, navijač i ribar, legenda Albino Padjen s Verude. S njim sam snimio puno lijepih reportaža. A ako baš moram izdvojiti mjesto, svaka lasta svome jatu leti, pa je onda to svakako Rakalj, koji sam isto puno snimao i koji me uvijek posebno inspirira.

Kao novinar koji svakodnevno prati stvarnost oko sebe, što vas u Istri najviše veseli, a što biste voljeli da se promijeni?

- Kao novinar imam privilegij posjetiti mjesta i ljude koje bih inače teško upoznao i vidio. Najviše me veseli kada vidim nešto autentično. Veseli me svaka vala u kojoj nema beach bara i svaka obala koja nema kamp ili hotel. Zvuči možda banalno da se oduševite kada vidite da netko na selu i dalje ima svinje, krave i kokoši, ali iza tog vanjskog znaka krije se jedan arhaični svijet koji nestaje, krije se zajedništvo obitelji, djeca kakvu ne možete vidjeti u gradu, način razmišljanja vezan uz ono što je iskonski u čovjeku. To se sve rjeđe može vidjeti i doživjeti u Istri. Volio bih da se to promijeni. Da se manje trudimo biti destinacija, kako kaže moj kolega Zvjezdan Strahinja, a više prostor za život i rad nas običnih ljudi.

Kada nema kamera, terena i rokova, kako najradije provodite vrijeme?

- S godinama sam prestao biti čovjek koji partija. Volim mirniju atmosferu u uskom krugu ljudi koji su mi stvarno bliski i s kojima se osjećam dobro. Ne volim ni čuti zvuk mobitela, koji mi unosi nervozu, a volim svoj mir, koji nalazim u Raklju, na moru, u društvu nećaka, obitelji i prijatelja. To mi najbolje napuni baterije.

Uz novinarsku postoji i vaša glazbena strana. Svirate klavir i harmoniku, a jednom ste zasvirali čak i u prilogu koji ste radili. Uspijete li uz dinamičan novinarski ritam pronaći vrijeme za glazbu?

- Meni se doslovno melodije ponekad vuku po glavi cijelog dana. Često nakon napornog dana na terenu navečer sjednem za klavir i odmah je sve nekako laganije. A s obzirom na to da ponekad i gažiram za gušt u kakvom baru, još uvijek znam susresti mlađe ljude koji rijetko gledaju televiziju i koji me uopće ne poznaju kao novinara, nego misle da sam glazbenik.