Nova pjesma klape Sveti Jakov "Tu u zemlji dide" povod je za razgovor o mnogo širem pitanju, o tome koliko nas određuju mjesto iz kojeg dolazimo, obitelj, jezik, običaji i uspomene koje nosimo sa sobom. Iako pjesma polazi iz dalmatinskog podneblja, njezina tema lako pronalazi put do svakoga tko je bar jednom osjetio nostalgiju za svojim krajem ili ljudima koje je ostavio iza sebe. "Tu u zemlji dide" nije samo priča o jednom kraju. To je priča o onome što, bez obzira na to gdje živimo i koliko smo daleko otišli, ostaje dio nas. O tome smo razgovarali s Franom Frletom, voditeljem klape Sveti Jakov i autorom glazbe.

Sve češće čujemo da ljudi odlaze iz svojih mjesta, ali rijetko govorimo o onome što ih cijeli život vuče natrag. Mislite li da čovjek ikada uistinu ode iz svog zavičaja ili ga uvijek nosi sa sobom?

- Ljudi su, nažalost, iz svih dijelova naše lijepe Hrvatske odlazili zbog raznih razloga. Vjerujem da je vrlo malo onih koji su otišli zato što su to doista željeli. Čak mislim da su i oni koji su nekad otišli željni avanture u zrelijim godinama osjetili čežnju za svojim rodnim krajem. U svojoj obitelji imam ljude koji su otišli iz zavičaja i kad sam vidio njihove suze dok su prvi put slušali ovu pjesmu, potpuno mi je postalo jasno da je riječ o onoj neopisivoj toplini koju čovjek osjeti samo u svom domu, u svom kraju, među svojim ljudima.

Živimo u vremenu brzih promjena, a opet se čini da upravo pjesme o domu, obitelji i korijenima najduže ostaju među ljudima. Zašto su nam danas takve teme ponovno postale važne?

- U današnjem svijetu konzumerizma, gdje veliki kapital nastoji čovjeka svesti na mušteriju, a društvene mreže i internetski sadržaji stvaraju bezlično, gotovo univerzalno biće koje govori jednim jezikom, prirodno se javlja svojevrsna samoobrana. Često nismo ni svjesni koliko je naš identitet satkan od jezika kojim govorimo, običaja koje smo živjeli u obitelji ili pjesama koje su pjevale naše bake, none, djedovi i didovi. Tek kada osjetimo da se to polako gubi, postanemo svjesni koliko nam je važno. Upravo zato mislim da takav repertoar treba njegovati, uz posebnu pažnju prema umjetničkoj vrijednosti te kvaliteti glazbe i stihova.

Kao autor, jeste li ikada razmišljali da napišete pjesmu koja će biti hit ili uvijek krećete od emocije, bez razmišljanja o tome kako će je publika prihvatiti?

- Nikada nisam razmišljao o tome da napišem hit. To me ne vodi. Kad pišem pjesmu, najvažnije mi je da sam njome ja zadovoljan. Moram poželjeti slušati tu pjesmu i mora mi se iskreno svidjeti. Ne stvaram glazbu serijski kako bih pogodio tržište, nego nastojim glazbom oslikati stihove koje uglazbljujem.

Koliko vas u pisanju oblikuju razgovori s običnim ljudima? Dogodi li se da jedna rečenica ili nečija životna priča postane sjeme za novu pjesmu?

- Svakako, životne priče čest su izvor inspiracije. Ponekad mi je dovoljan jedan fragment situacije ili emocija koju prepoznam u nekom čovjeku. Važno je biti prisutan i razgovarati s ljudima. Često upravo oni koji nisu iz glazbenog svijeta daju potpuno drukčiji pogled na ono čime se bavimo. Perspektiva publike iznimno mi je važna jer, na kraju krajeva, stvaramo upravo za njih.

Mnogi kažu da danas više nego ikad tražimo osjećaj pripadnosti. Može li glazba, bar na nekoliko minuta, vratiti čovjeka mjestu, ljudima i uspomenama koje je možda davno ostavio iza sebe?

- Glazba ima nevjerojatnu moć, potvrđenu i na znanstvenoj razini, ali i onu jednostavnu, ljudsku, kada probudi emociju u svakome od nas. Mislim da nas može vratiti tamo odakle smo krenuli. Nismo ni svjesni uz koliko smo zvukova odrasli i koliko su oni oblikovali ono što danas jesmo. Tako i glazba, poznate melodije ili one nove, a posebno stihovi, mogu u čovjeku probuditi sasvim nova stanja te ga vratiti u neko drugo vrijeme, mjesto ili životnu situaciju. Prepričao bih jedno iskustvo. Kao tinejdžer nastupio sam u jednom staračkom domu. Istražio sam što bi se tim ljudima moglo svidjeti i pripremio repertoar koji je meni tada bio potpuno nepoznat. Kad sam ga izveo, svojim sam očima gledao kako se njihova lica i pogledi mijenjaju, kao da su se na trenutak pomladili. To je prizor koji nikada neću zaboraviti. Zato mogu reći da je to prava moć glazbe, ponekad snažnija od svih lijekova.

Kada danas pogledate hrvatsku glazbenu scenu, nedostaje li vam pjesama koje će ljudi pjevati i za dvadeset ili trideset godina? Što jednu pjesmu čini bezvremenskom?

- Moj odgovor možda je i suvišan ako zavirite u repertoare svatovskih i drugih zabavljačkih sastava, pa tako i klapa, zborova ili samih izvođača. Novih pjesama u njima gotovo da i nema ili ih je vrlo malo. Nezahvalno je govoriti zašto je to tako, ali mislim da živimo u vremenu golemog šuma zbog enormne količine novog materijala i činjenice da danas praktički svatko može objaviti pjesmu, gotovo sa svog mobitela. Mislim da je proces prihvaćanja novih pjesama jednostavno postao drukčiji. Njihovu će vrijednost pokazati vrijeme. Evo, u Primorju postoji nekoliko pjesama koje na prvu nisu zaživjele, a danas su nezaobilazan dio gotovo svakog repertoara koji sam spomenuo. Živimo u neobičnom vremenu za stvaranje. To ne bi trebalo demotivirati autore, nego ih potaknuti da stvaraju i prepuste vremenu da učini svoje.

Klapska glazba oduvijek je bila glas zajedništva i života običnog čovjeka. Mislite li da i danas ima snagu ispričati suvremene priče ili joj je najveća vrijednost upravo u čuvanju tradicije?

- Rekao bih da je upravo čuvanje tradicije najsuvremenija priča koju danas možemo ispričati. Nadovezao bih se na prethodni odgovor. Po mom mišljenju domoljublje nije zamatanje u zastavu, uzvikivanje parola ili bilo kakvo vulgarno ponašanje koje se pokušava opravdati kao ljubav prema domovini. Domoljublje je svakodnevni rad na očuvanju naše baštine, jezika, običaja, tradicije i glazbe. Naravno da se to može raditi i radi se kroz suvremene oblike izražavanja. Klapsku glazbu ponekad je teže spojiti s najmodernijim oblicima popularne glazbe, koja je često i agresivna, zbog same prirode četveroglasnog pjevanja koje nosi veliku izražajnost i složenost. No to klapu ne sprječava da stvara novi materijal i istodobno čuva baštinu na visokoj umjetničkoj razini, za što danas imamo mnogo lijepih primjera.

Kad biste morali izdvojiti jednu poruku koju biste željeli da ljudi ponesu nakon slušanja "Tu u zemlji dide", koja bi to bila?

- Možda upravo ona koju sam i sam shvatio tek kad sam prvi put pogledao spot. Iako sam stvarao i glazbu i scenarij, tek tada mi je postalo potpuno jasno da su ono što gledamo i slušamo zapravo vrijednosti svih nas: obitelj, zajedništvo i ljubav prema rodnom kraju. Vjerujem da svi to duboko nosimo u sebi, ali nam društvene mreže i svakodnevni sadržaji često odmiču fokus od onoga što jesmo i što smo bili. U dubini bića mislim da svi nosimo ljubav i da nam upravo nje danas najviše nedostaje. Nadam se da će ljudima biti toplo oko srca dok budu gledali ovaj spot jer je u njemu iskrena emocija. Ljudi iz ove klape doista su pravi prijatelji, neki su čak i obitelj. Ne mogu opisati koliko su mene kao voditelja i moju obitelj prihvatili. To je iskreno, do srži, i nadam se da se upravo to osjeti.