Elsa Schiaparelli - Kraljica modnog nadrealizma, ali i noćna mora Coco Chanel
Za razliku od mnogih suvremenika, nikad nije željela samo odijevati žene, nego ih iznenaditi
Elsa Schiaparelli bila je dragulj visoke mode. Djevojčica koja je kroz život krenula s jednim dječjim snom iz obiteljskog vrta, vjerujući da može postati lijepa poput cvijeća. Taj dječji san pretvorio se u cjeloživotnu potragu za ljepotom, ali ne onom koja se pokorava pravilima, nego ljepotom koja iznenađuje, provocira i pomiče granice.
Nestašno dijete
Njezino vrijeme u modi trajalo je svega između dva svjetska rata, no ostavilo je trag kakav je malo kojem dizajneru uspjelo ostaviti. Moglo bi se reći da je upravo ona među prvima modu pretvorila u umjetnost, a odjevni predmet u ideju. O tome svjedoče i njezine suradnje s najvećim umjetnicima 20. stoljeća, od Salvadora Dalíja do Jeana Cocteaua i Alberta Giacomettija. Više od pola stoljeća nakon njezine smrti svijet je ponovno otkriva.
Na ovogodišnjem Pariškom tjednu visoke mode u prvom redu sjedila je njezina unuka Marisa Berenson, glumica i ikona svoje generacije. Nije bila ondje samo kao slavna gošća, već kao poveznica s poviješću modne kuće Schiaparelli. Marisa Berenson predstavljala je živu poveznicu sa ženom kakvu je prije gotovo stotinu godina zamišljala Elsa – ženom koja nije bila samo lijepa, nego i duhovita, nadrealna, uznemirujuća i inteligentna.
Dok su se pistom kretali modeli u skulpturalnim siluetama od silikona, lateksa i konzerviranog cvijeća, najviše pozornosti ipak izazvala je haljina koju je nosila Marisa. U elegantnoj crnoj kreaciji ponovno je podsjetila na reviju Christiana Lacroixa iz 2013. godine, kada je, povodom obnove modne kuće, nosila autentičnu arhivsku haljinu svoje bake Else Schiaparelli. I ovaj put njezina je pojava nakratko izbrisala granicu između prošlosti i sadašnjosti. Sve pristune ponovno je odvela u trenutak gdje se prošlost nadovezuje na sadašnjost.
Današnji kreativni direktor Daniel Roseberry nije oživio Schiaparelli tako što je kopirao njezine slavne modele. Uspio je nešto mnogo teže – razumio je njezinu filozofiju. U vremenu u kojem algoritmi proizvode slike savršenstva, a moda sve češće nalikuje beskrajnom nizu gotovo identičnih kolekcija, Roseberry je vratio ideju da couture mora izazivati osjećaj. Njegove kreacije nisu zamišljene da budu samo odjeća, nego iskustvo, baš kao što su to nekada bile i Elsine.
No, da bismo razumjeli zašto Schiaparelli i danas izaziva toliko divljenja, potrebno je vratiti se na početak. U Rim, u palaču Corsini, gdje je 1890. godine rođena djevojčica koja je cijeli život pokušavala pronaći vlastitu ljepotu. Else Schiaparelli rođena je u uglednoj aristokratskoj obitelji, okružena znanstvenicima, knjižnicama i umjetnošću. Otac joj je bio ravnatelj kraljevske knjižnice i profesor orijentalnih jezika, a stric Giovanni Schiaparelli slavni astronom koji je svijet fascinirao istraživanjima Marsa. No iza uglednog obiteljskog imena skrivala se djevojčica koju je majka neprestano uspoređivala sa starijom, ljepšom sestrom. Uvjerena da može procvjetati poput cvijeća u vrtu, sakupila je sjemenke tratinčica, dragoljuba i geranija te ih ugurala u nos, uši i usta. Potom je legla na sunce čekajući da joj lice izraste u cvjetni vrt. Podvrgnuta je hitnoj liječničkoj intervenciji.
Ta gotovo nevjerojatna epizoda kasnije će postati legenda modne povijesti. Više od dječje nestašnosti, bila je nagovještaj dizajnerice koja će cijeli život vjerovati da se stvarnost može izmisliti. Elsa je već tada vjerovala da stvarnost nije nešto što treba prihvatiti, nego nešto što se može izmisliti. Upravo će ta sposobnost da svakodnevicu pretvara u fantaziju obilježiti sve što će kasnije stvarati. Njezina buntovna narav nije se zaustavila na dječjim maštarijama.
Sa samo četrnaest godina objavila je zbirku erotske poezije Arethusa, izazvavši skandal u aristokratskim krugovima. Roditelji su je poslali u strogi samostan u Švicarskoj, uvjereni da će ondje ukrotiti njezin karakter. Elsa je odgovorila štrajkom glađu. Bio je to prvi u nizu trenutaka u kojima će pokazati da ne pristaje na tuđa pravila. Kasnije će isto učiniti i u modi, gdje će cijeli život odbijati ideju da žena mora izgledati onako kako društvo od nje očekuje.
Bijeg od obiteljskih očekivanja vodio ju je najprije u London, gdje se udala za karizmatičnog mistika Williama de Kerlora, čovjeka koji se predstavljao kao prorok i teozof. Brak nije potrajao. Nakon rođenja kćeri Marije Luise, koju su svi zvali Gogo, William je napustio obitelj, a Elsa se našla sama u New Yorku, u gradu koji joj nije dugovao baš ništa. Živjela je u hladnim sobama, prevodila, radila sitne poslove i pokušavala prehraniti sebe i bolesnu kći koja je oboljela od dječje paralize. Bile su to godine čistog preživljavanja, ali i predgovor njezine velike priče. Upravo ondje, na dnu vlastitog života, dogodio se susret koji će sve promijeniti. Preko Gabriële Buffet-Picabije, supruge slikara Francisa Picabije, Elsa ulazi u krug avangardnih umjetnika. Upoznaje Man Raya, Marcela Duchampa i druge predstavnike europske umjetničke scene koji su u New York stigli bježeći od rata ili tražeći novu publiku.
Promatrajući njihovu slobodu stvaranja, shvatila je nešto što će postati temelj njezina rada – umjetnost ne mora živjeti samo na zidovima galerija. Ona može hodati ulicom. Može se odjenuti. Može izazvati osmijeh, nelagodu ili čuđenje. Godine 1922. vraća se u Pariz. Ne donosi sa sobom diplomu modne škole, ne poznaje konstrukciju kroja niti pravila couturea. Donosi samo pogled koji svijet vidi drukčije od drugih. Početak njezine karijere dogodio se gotovo slučajno.
Kod prijateljice je primijetila neobičan pleteni džemper izrađen posebnom tehnikom dvostrukog boda koju je poznavala jedna armenska pletilja. Većina bi na tome zastala. Elsa nije. Sjela je za stol i nacrtala vlastitu verziju – crni pulover s velikom bijelom leptir-mašnom koja nije bila prišivena nego optička varka, utkana u pletivo. Bio je to jedan od prvih uspješnih primjera trompe-l’œila u modi – iluzije koja oko uvjerava da vidi nešto što zapravo ne postoji. Kad se u tom džemperu pojavila na jednom ručku, reakcije su bile trenutačne. Žene su željele znati gdje ga mogu kupiti, a američki kupci iz robne kuće Saks Fifth Avenue odmah su naručili četrdeset primjeraka.
Faktor iznenađenja
Gotovo preko noći Elsa Schiaparelli postala je novo ime pariške mode, a 1927. otvorila je svoju modnu kuću na adresi Place Vendôme 21, na istoj onoj adresi koja će gotovo stoljeće poslije ponovno postati jedno od najuzbudljivijih mjesta pariškog couturea. Za razliku od mnogih suvremenika, Schiaparelli nikada nije željela samo odijevati žene. Htjela ih je iznenaditi. Dok su drugi razmišljali o pravilnim proporcijama, ona je razmišljala o snovima. Umjesto da modu promatra kao pitanje elegancije, promatrala ju je kao produžetak mašte. Nije slučajno što je upravo ona pronašla zajednički jezik s nadrealistima. Salvador Dalí, Jean Cocteau, Man Ray, Alberto Giacometti i Marcel Vertès nisu za nju bili umjetnici koji će ukrasiti njezine kolekcije, nego ravnopravni suradnici u stvaranju nečega posve novoga – mode koja će postati pokretna umjetnost. Iz tih su suradnji nastali komadi koji danas pripadaju povijesti umjetnosti jednako koliko i povijesti mode.
Šešir u obliku ženske cipele. Haljina s golemim jastogom koju je za Wallis Simpson oslikao Dalí. Haljina koja je izgledala kao rastrgana ljudska koža. Gumbi u obliku kukaca, džepovi nalik ladicama pisaćeg stola, nakit koji je izgledao kao da puže po tijelu. Kod Else ništa nije bilo samo ukras. Svaki detalj bio je mala provokacija upućena svijetu koji je očekivao da moda bude poslušna. Nije čudno što je upravo tada započelo jedno od najvećih suparništava u povijesti mode.
Na jednoj strani stajala je Coco Chanel, zagovornica pročišćenih linija, funkcionalnosti i nenametljive elegancije. Na drugoj Elsa Schiaparelli, žena koja je tvrdila da odjeća može biti jednako duhovita kao dobra knjiga i jednako uzbudljiva kao nadrealistička slika. Chanel ju je navodno odbijala nazivati imenom govoreći tek: “Ona Talijanka koja šije odjeću.”
Elsa nije odgovarala riječima. Odgovarala je kolekcijama. Vrhunac tog estetskog prkosa dogodio se 1937. godine kada je predstavila boju koja će postati njezin zaštitni znak – Shocking Pink. Bila je to ružičasta kakvu svijet dotad nije vidio: intenzivna, gotovo drska, nemoguća za ignorirati. Nije predstavljala samo novu nijansu nego novi stav. U vremenu kada je moda još uvijek zazirala od pretjerivanja, Elsa je pokazala da boja može biti manifest jednako snažno kao i kroj. Kasnije će upravo ta ružičasta postati simbol cijele modne kuće i jedan od najprepoznatljivijih vizualnih potpisa dvadesetog stoljeća.
No ni život, ni povijest, pa ni ona modna, nikada ne teku ravnom linijom. Drugi svjetski rat prekinuo je razdoblje u kojem je Schiaparelli bila jedno od najzvučnijih imena pariške mode. Zbog svojih antifašističkih stavova Elsa odlazi u Sjedinjene Države, a kada se 1945. vraća u Pariz, zatiče svijet koji više nije isti. Ljudi umorni od rata nisu tražili provokaciju ni nadrealizam. Željeli su sigurnost, raskoš i povratak klasičnoj ženstvenosti. Upravo je to ponudio Christian Dior svojim slavnim New Lookom, koji je u samo nekoliko sezona promijenio modnu sliku svijeta.
U toj novoj stvarnosti za Elsinu zaigranu, duhovitu i pomalo buntovnu modu bilo je sve manje mjesta. Nije željela mijenjati vlastiti rukopis kako bi se prilagodila tržištu. Elsa Schiaparelli radije je zatvorila vrata. Godine 1954., iste one u kojoj se njezina velika suparnica Coco Chanel trijumfalno vratila na modnu scenu, Maison Schiaparelli prestao je postojati. Elsa se povukla iz javnosti i napisala memoare Shocking Life, knjigu u kojoj je, s jednakom dozom humora i iskrenosti s kojom je stvarala modu, opisala svoj neobičan život. U njima je zapisala i misao koja možda najbolje objašnjava njezino poimanje odijevanja: “Haljina nema život dok je netko ne odjene. Tek kada postane dio nečijeg života”, tvrdila je, “ona prestaje pripadati dizajneru i počinje pripadati svijetu.” Preminula je 1973. godine, odjevena, simbolično, u svoju prepoznatljivu ružičastu boju. Nakon toga ime Schiaparelli desetljećima je živjelo uglavnom u povijesnim pregledima mode, arhivima i muzejskim zbirkama.
Za mnoge je postala legenda o kojoj se govori s divljenjem, ali koja pripada nekom drugom vremenu. A onda je, gotovo šezdeset godina nakon zatvaranja kuće, priča ponovno započela. Talijanski poduzetnik Diego Della Valle 2007. godine otkupio je prava na ime Schiaparelli, a nekoliko godina poslije Christian Lacroix predstavio je prvu couture kolekciju kojom je simbolično probudio uspavanu modnu kuću. Bio je to svojevrstan naklon prošlosti, ali i najava da Schiaparelli ponovno želi biti dio suvremenog modnog dijaloga.
