Najavljen singlom "Dobar vam dan", svestrani singer-songwriter Bruno Krajcar objavio je friški album "Slike života", javlja portal glazba.hr.

Izbor prvog singla kao svojevrsnog "apetajzera" za album savršen je. Naime, kao pismo o namjerama dugosvirajućeg projekta koji za njim slijedi pokazao je bezgrešna srastanja blues rocka i istarske čakavštine spajajući tako dva osebujna "južnjačka" idioma s različitih krajeva svijeta. Naravno, nije to jedina transžanrovska koalicija na albumu.

Sjajni dueti

Album tako otvara "Iznad zvijezda", lirska klavirska balada podebljana raskošnim gudačima, što svakako nije uobičajeno za pop-albume koje obično otvara kakav radiofoničan "napadački" broj. No pjesma je logičan ulazak u intimistički i izrazito emocionalan album čiji tekstovi promišljaju neke velike životne istine. U slično postavljenoj "Pjesmi života" Brunu se pridružila Zdenka Kovačiček, čiji je zvonki i ekspresivan glas prava suprotnost Brunovu prigušenom kantautorskom stilu. No baš zato dvojac odlično funkcionira kao duet (podcrtan saksofonom) u refrenu koji, kao i uvijek, pokazuje Krajcarovo umijeće slaganja melodioznih, ali nikad banalnih rješenja.

Ustupljeno

“Dvo po dvo" je "something completely different" kao žovijalni broj s dvojezičnim talijansko-hrvatskim tekstom i zarazno plesnom "latinicom" kakvu je nekoć znao rabiti i Renato Carosone, a to je format u kojem se Krajcar snalazi kao kod kuće. Pokazuje to i "Rosa Rosa" kao odlična dvojezična latinokolaboracija s Ricardom Luqeom, koja i najljenije noge navodi na ples. "Vodu piti" kao duhovitu stilizaciju blues-rocka već su, ne baš bajno, predstavili Batifiaca i Ferlin, no u kontekstu albuma i (n)ovog aranžmana s gitarskim naglascima, zaslužuje palac gore. Posebice kao svojevrstan uvod u razigrani rasni bluesy rocker "Dobar vam dan".

Drugi dio albuma je očito u razigranijem ritmu, pa je i "Čovječe ne ljuti se" – kao suradnja s Juricom Pađenom – "rokija" zamišljena i odrađena po starim žanrovskim šprancama s radiofoničnim refrenom te prepletima gitare, saksa i klavira. "Poštar" vozi zanimljivim gitarskim fraziranjem na pola puta između funka i ska te duhovitim tekstom/zezalicom kao sličicom iz svagdana.

Pjeva i kćer

“Donna dei sogni" opet predstavlja ono kantautorsko Brunovo lice uvijek sklonije talijanskim "kantadurima" negoli američkim kantautorima. I ovaj broj koji u prvom dijelu nudi "samo" klavir i vokal poslije dobije slojevitu dogradnju s jazzy gitarom. "Kaiserball" je ritmom valcera te bogatom orkestracijom i pozadinskim vokalima pravi podsjetnik na glamuroznu austrougarsku prošlost Pule, a "Zašto?" – kao zgodna Brunova suradnja sa devetogodišnjom kćerkom Katarinom – odličan je i šarmantan podsjetnik i na kabaretske "dječje" brojeve Arsena Dedića. Lepršavi valcer "Glorija" začinjen obilno mediteranskim elementima i "Pulska noć" – kao stilizirani tango – te "Sopra le stelle" svojevrsne su posvete duhovnom i kulturološkom zavičajnom podneblju. "Korona ne ne" pak "karipska" je novelty tema s Mariom Petrekovićem, a zaključna "Rosa" s Ricardom Luqueom svojevrsna "repriza" s Ricardom kao solistom za efektni kraj još jednog veoma dobrog albuma s potpisom Bruna Krajcara.