Sportski novinar, voditelj i komentator MaxSport televizije Mateo Pukšar prošlog je mjeseca nagrađen za najbolju reportažu u 2025. godini prema izboru Hrvatskog zbora sportskih novinara. Nagrađenu reportažu "Hrvati u Iranu – Tractor revolucija" snimao je prošlog proljeća, a 30-minutni uradak prati kako je nogometni klub Tractor došao do prvog naslova iranskog prvenstva na pogon riječkog trenera Dragana Skočića i drugih hrvatskih nogometaša i nogometnih djelatnika.

Mateo, zavrijedili ste nagradu Hrvatskog zbora sportskih novinara za najbolju reportažu. Što vam je bio prvotni cilj prikazati u priči iz Irana?

- Negdje u siječnju 2025. vidio sam snimke s utakmice Tractor – Esteglal, kada su domaći pred otprilike 120 tisuća navijača stigli do velike pobjede nad rivalom iz Teherana. U tom trenutku pomislio sam kako moram otići i napraviti reportažu iz Tabriza. Nekoliko mjeseci poslije kontaktirao sam s igračem Tractora Igorom Postonjskim, kojeg sam jako dobro poznavao iz HNL-a, te sam s njim dogovorio odlazak u Iran. Tractor je u toj sezoni lovio svoj prvi naslov prvaka i stvarno si ne bih oprostio da nisam otišao u Iran. Sve ono što smo snimili u Tabrizu i sve što smo doživjeli kao novinarska ekipa na licu mjesta, teško je i opisati. A to kako su se Hrvati snašli u drukčijoj kulturi i toj vrlo specifičnoj ligi, uspjeh je sam za sebe. Sedam Hrvata stvorilo je kolektiv koji su respektirali diljem Irana i od kojeg su, u konačnici, strahovali njihovi suparnici na samom travnjaku.

Glavni sugovornici reportaže su hrvatski treneri i igrači koji su prošle sezone nastupali za Tractor, predvođeni Draganom Skočićem. Vjerujem da ste sugovornike poznavali otprije, stoga, kako opisujete suradnju s njima na licu mjesta?

- Od sedam Hrvata iz Tractor FC-a poznavao sam samo Postonjskog i Drožđeka iz varaždinskih dana, a najviše me tijekom šest dana u Iranu oduševio trener Dragan Skočić, koji je svojom pojavom otvarao sva vrata, rješavao sve birokratske probleme, komunicirao s ambasadom i koji je zapravo na svoj autoritet stvorio uvjete da možemo normalno raditi u Iranu bez ijednog papira i bez ijedne dozvole, a vjerujte mi da to nije mala stvar. Sve u svemu, fantastičnih šest dana u toliko prijateljskoj atmosferi da sam htio duže ostati.

Hrvatski nogometni djelatnici čest su odabir Iranaca; čak pet Hrvata vodilo je iransku reprezentaciju, stoga, jeste li doznali na kakvom su glasu Hrvati i hrvatski nogomet u Iranu?

- Postoji ta povijesna teorija da su Hrvati zapravo podrijetlom iz Irana, pa je očito to tajna veza između Irana i Hrvatske. No šalu i mitove nastranu, Hrvati su izuzetno cijenjeni u iranskom nogometu; na sjeveru države vlada Skočić, a u Teheranu sva vrata otvara ime Branka Ivankovića, koji je vodio i iransku reprezentaciju i Persepolis. U Isfahanu se pak jako dobro sjećaju i Cice Kranjčara, i Igora Štimca, i Špace Poklepovića, koji su bili treneri Sepahana.

Biste li se složili da je zbog uspjeha naše reprezentacije, ali, kako vidimo, i kroz uspjehe Hrvata u drugim nogometnim središtima, nogomet postao jedan od naših najvrednijih izvoznih proizvoda?

- Naravno, kamo god odeš, ljudi te povezuju isključivo s nogometom, nekad je prva asocijacija na Hrvatsku bio Davor Šuker, a danas je Luka Modrić taj i tako će to uvijek biti.

Nakon prošlogodišnjeg boravka u Iranu, kako gledate na nemile ratne scene na Bliskom istoku, u kojima je Iran jedan od glavnih aktera? Imate li saznanja kako to utječe na nogomet u Iranu te je li sva "hrvatska kolonija" iz vaše reportaže još uvijek u toj zemlji?

- Iran smo napustili tri tjedna prije tog prvog rata s Izraelom i SAD-om i moram priznati da mi je dosta teško palo sve to. Iran je prekrasna država, prepuna odličnih, visokoobrazovanih i preljubaznih ljudi i stvarno mi je žao što se već dugo pate i s unutarnjom politikom, a sad i s vanjskim neprijateljima. Nažalost, nogomet je stao. Prvenstvo se ne igra od početka ovog drugog rata, naši igrači pobjegli su u prvim satima sukoba te su tek prije nekoliko dana odigrali prvu utakmicu nakon pauze, na neutralnom terenu u Saudijskoj Arabiji. Dragan Skočić je podnio ostavku nekoliko dana prije eskalacije, te je ta hrvatska bajka u Tabrizu zapravo završila. Ne znam kakve planove imaju igrači, ali mislim da će ih većina, ako ne i svi, na kraju sezone raskinuti ugovore s Tractorom.

Privatna arhiva

Dugi niz godina pratite i komentirate domaće nogometno prvenstvo. Što vam je najljepše, a što najteže u poslu kojim se bavite?

- Volim adrenalin, stres i napetost koje nosi ovaj posao. Obožavam komunikaciju, razgovore i druženja sa svim akterima lige. Mislim da smo svi zajedno napravili brend i ponosan sam na sve u hrvatskom nogometu, kako smo podignuli razinu praćenja same lige. S druge strane, vidim toliko neiskorištenog potencijala, pa sam ponekad malo ljut jer znam da bi to sve moglo biti još puno bolje. Kao svaki posao, i ovaj ima prednosti i mana, a uvijek se vraćam na radno vrijeme. Mi radimo kada nitko ne radi, a ne radimo kada svi rade, pa je ponekad teško uskladiti poslovne i privatne obaveze, ali to je cijena koju moraš platiti ako se želiš baviti ovim poslom.

Ova sezona u program MaxSporta donijela je emisiju "Totalni nogomet", u kojoj ste dio kvarteta koji na tjednoj razini pretresa nogometne aktualnosti. Kako vam je raditi taj projekt?

- To je projekt koji nas ispunjava, u kojem možemo pokazati sve najbolje od hrvatskog nogometa i futsala. Emisija je to koja nije opterećena nekim klasičnim normama i zato je uspješna. S Ljubom, Kecom i Zizijem ionako provodim i slobodno vrijeme, počeli smo čak i putovati zajedno, pa sam rad na emisiji ne doživljavam kao posao, nego kao zabavu. Nadam se da ćemo kroz godine koje dolaze u samu priču uključiti još više nogometnih klubova i da ćemo za nogomet zainteresirati i ljude koji ga do sada možda nisu tako detaljno pratili.

Za kraj se moramo dotaknuti nadolazećeg Svjetskog prvenstva: veselite li se svjetskoj smotri s 48 reprezentacija? Koga vidite kao favorita te što očekujete od naše nogometne vrste?

- Nemam ništa protiv prvenstva s 48 reprezentacija, nek se ljudi vesele. Bit će tu puno debitanata, pa će i s te strane Prvenstvo biti zanimljivo. Kao najveći problem vidim vremensku razliku, jer koliko god volio nogometnu egzotiku, nisam siguran da ću dočekati utakmicu Alžira i Jordana u 5 ujutro. Što se Hrvatske tiče, mislim da nema nikakvog imperativa, očekujem, naravno, prolazak skupine, a za dalje smo ionako već dokazali da možemo i znamo sa svima. Loš sam prognozer, ali kao prve favorite naveo bih Francuze i Španjolce.