U osječkom je Oxygene clubu održan dugoočekivani koncert Atomskog skloništa, donoseći publici prepoznatljivu rock-atmosferu koja ih već desetljećima svrstava među najvažnija imena glazbene scene. Ovaj koncert ujedno je bio i prilika za susret generacija; dugogodišnjih obožavatelja i nove publike koja tek otkriva njihov opus i “Treba imat dušu”, “Pakleni vozači”, “Pomorac sam majko” te druge.

50. obljetnica

Bend predvođen Brunom Langerom poznat je po snažnim porukama i beskompromisnim porukama o miru, a Osijek je, zahvaljujući 031 Districtu, postao pravo mjesto susreta rock’n’roll tradicije i energije koja i dalje ne posustaje.

- Prekrasan je osjećaj biti ovdje. Posebno se sjećam vremena kada sam svirao u grupi Boomerang. Tada smo, zajedno s Bijelim dugmetom i Grupom 220, obišli cijelu tadašnju državu. Sjećam se i koncerta u Zrinjevcu, imam čak i fotografiju s Goranom Bregovićem i prijateljima u backstageu. Posebno mi je u sjećanju ostala turneja u povodu albuma “Mentalna higijena” iz 1982. godine. Upravo je koncert u Osijeku bio jedan od najljepših, i to ne zato što je dvorana bila prepuna. Naprotiv, organizatori su čak htjeli otkazati koncert jer je bilo prodano oko 600 karata, ali ti su nas obožavatelji tri puta vraćali na bis. Bio je to zaista poseban doživljaj zauvijek urezan u pamćenje. Pozdravljam, ako su još među nama, onih 600 ljubitelja rock’n’rolla koji su nas držali na pozornici puna dva sata - ističe Langer.

Atomsko sklonište nedavno je proslavilo i veliku obljetnicu - 50 godina “rockanja”. Uz bezbroj koncerata i putovanja neka su sjećanja frontmenu posebno draga.

- Zahvaljujem dragom Bogu što mi je omogućio da toliko dugo sviram s bendom. Danas sam jedini član iz originalne postave, iako je s nama i Matija, unuk Saše Dadića, koji je svirao u prvoj postavi benda. S ovim mladim dečkima i dalje stvaramo, a rekao bih da je najveća vrijednost rock’n’rolla putovanje. Obišao sam gotovo cijeli svijet, osim Azije. Svirao sam po Americi i Europi, proputovao sam i naš prostor uzduž i poprijeko. To upoznavanje ljudi i različitih kultura nešto je najvrjednije. Spomenuo bih i posljednji koncert na kojem je pjevao Sergio Blažić, i to na moj rođendan, 21. srpnja. Bio je heroj do samoga kraja. Također, u vrijeme pandemije, na zagrebačkom Bundeku snimali smo pjesmu “Treba imat dušu”, u kojoj su sudjelovale stotine hrvatskih glazbenika. Reakcije publike na taj projekt bile su doista prekrasne. To mi je najveća nagrada koju sam dobio u Lijepoj Našoj zbog emocije i zajedništva koje je donijela - govori Langer.

GOJKO MITIĆ

Potpisujući albume, i sam je frontmen shvatio koliko su ih zapravo objavili, a samih autorskih skladbi ima više od 150. No tu su i osobni uspjesi.

- Nedavno sam obilježio 60 godina na sceni. Prvi put sam s gitarom izišao pred publiku 23. prosinca prije 60 godina. Tada sam samo sanjao da ću jednog dana imati vlastitu pjesmu i snimiti singl, a na kraju sam snimio brojne albume. Jedna od zanimljivijih priča vezana je uz pjesmu “Chinese Bike”, koja je dospjela na američku Top 100 ljestvicu. To doista nije mala stvar i smatram to jednom od najvećih nagrada u karijeri. No posebno mi je drago kada priznanje dolazi od kolega glazbenika. Upravo takav bio je i projekt pjesme “Treba imat dušu”, fantastično iskustvo, ponajviše zahvaljujući mojim dragim prijateljima - naglašava Langer.

Zlatni korijeni

Bend je nastao u zlatnom dobu rock’n’rolla, početkom 1976., kada je interes publike bio golem. Tada su se u nekim gradovima održavala i po dva koncerta dnevno, a prestižni status održali su sve do danas.

- Kada smo se vratili s naše prve turneje po Americi, imali smo turneju po Bosni i Hercegovini, na kojoj smo u 10 dana odradili čak 19 koncerata. Imao sam čast nastupati i pred više od 100 tisuća ljudi. To je doista posebno iskustvo koje se ne zaboravlja. Kad vidiš toliku masu ljudi, zapravo shvatiš kako nastaju diktatori; kažeš nešto, i oni odgovore uglas. Vidiš koliko to može utjecati na ljude i zato uvijek naglašavam da nisam za diktaturu, pa ni za diktaturu jednog glazbenog žanra i žao mi je mladih bendova jer danas doista imaju manje prilika nego što smo ih mi imali. U naše vrijeme primarni motiv nije bio novac. Sergio Blažić, kao pravo medicinsko čudo, unatoč teškom zdravstvenom stanju, pjevao je po dva koncerta dnevno, svaki po dva sata. I nevjerojatno, u drugom bi koncertu bio još glasovno snažniji nego u prvom. To je bio rock’n’roll - način života i vrijednost koju nosi - kaže.

Bend je kroz svoje pjesme oduvijek promicao antiratne poruke i zagovarao mir u svijetu, no danas, kažu, sve se više približavamo onome što su nekada opisivali.

- Kada se rock pojavio, bio je izraz bunta. Danas kao da tog bunta više nema. Ponekad imam osjećaj kao da je netko od ljudi napravio masu koja razmišlja jednolično, bez otpora i propitivanja. Pjevali smo: “Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija nad kojom će se izvršiti posljednja racija” i danas se čovjek zapita koliko su te riječi aktualne. Drugi svjetski rat završio je nuklearnim bombama, a pitanje je kako bi izgledao novi sukob. To su teške teme o kojima nije lako razmišljati, ali ih ne možemo ignorirati. Želim da mladi glazbenici shvate da je rock i ljubav i bunt, on postoji u načinu na koji razmišljamo, stvaramo i živimo. Prava snaga rocka je u toj bliskosti s publikom, u iskrenoj razmjeni energije - ističe Langer.

Iako su ih nekada nazivali posthipijima, sanjarima, pa i čudacima, sve su, dodaje, radili iz iskrenog uvjerenja.

- Kažu da pjevamo samo o ratu, a ja kažem da je rat, nažalost, stalno prisutan na našem planetu. Kao da se povijest kreće u ciklusima, pa je došlo vrijeme da se ponovno puca i na našem prostoru. Zapravo, već se puca u Europi. Ali moje je pitanje – gdje je danas bunt?