Protekle nedjelje u programu Hrvatske televizije emitirano je jubilarno, petstoto izdanje emisije "Pozitivno". Od premijerne emisije 20. rujna 2012. godine do minulog izdanja "Pozitivno" je ponudilo oko 250 sati pozitivnih vibracija, 2500 priloga i pregršt inspirativnih priča i razgovora. Urednik i voditelj emisije Mario Raguž uz bogatu profesionalnu karijeru posljednje desetljeće i pol posvetio je emisiji iz Religijskog programa HTV-a.

Mario, čestitke na 500. emisiji "Pozitivno". Kako opisujete tako veliku brojku i sve godine rada?

- Hvala vam na čestitci. Nisam očekivao da će emisija "Pozitivno" doživjeti petstoto izdanje, iako o tome nisam previše razmišljao. Prilikom pokretanja emisije nisam razmišljao koliko bi mogla trajati. Kada je to malo krenulo, očekivao sam da će doživjeti sto, a onda i dvjesto prikazivanja. Nakon toga nisam imao nekih očekivanja, nego sam to prepustio sudbini i Božjim silnicama. Malo-pomalo emisija je živjela i rasla poput djeteta. Bilo je boljih i lošijih tema, nekada su teme i gosti izazivali reakcije u najširoj javnosti, a nekada je bilo i onih priča koje bih sada napravio drukčije ili bih odustao od njih. Dugovječnosti emisije pridonijeli su i kolegice i kolege novinari koji su uvijek rado radili priloge za "Pozitivno" jer su imali potpunu slobodu za pokazivanje kreativnosti. To ne znači da neke priloge nismo popravljali ili kratili, no to sam uvijek radio uz znanje autora jer mislim kako je to pravi način suradnje s kolegama.

S kojim motivima ste osmislili emisiju "Pozitivno" te je li se vaša misija oko toga što želite reći u emisiji mijenjala kroz godine rada?

- Kad sam bio mladi novinar, mnogi su kolege tvrdili kako ljude zanima tzv. crnilo. To je istina. Mnogi su u novinama najprije tražili crnu kroniku. Ali svi se vole pohvaliti kada im se dogodi nešto lijepo. Ljudi se hvale da su dobili dijete ili nećaka, da su se oženili ili se oženio netko njima blizak, a kada nam dođu sportaši koji su osvojili medalje, ljudi ih rado dočekaju na ulicama i trgovima. Podsjećam na dolaske sv. oca u Hrvatsku. Cijeli svijet su obišle snimke punih ulica i trgova kako Hrvati rado dočekuju papu. I kada sam razmišljao o emisiji koja bi donosila dobre priče, mislio sam na to kako treba pokazati da u životu nije sve loše i crno. Naš život se sastoji od lijepih stvari i problema. Zašto onda ne pokazati i lijepe stvari koje ljudi rade ili ispričati kako je netko imao problem i onda se suočio s njime i uspješno ga riješio. Nije to neki fanatični optimizam koji zanemaruje stvarnost, nego je to zdravi optimizam koji nam govori da treba rješavati probleme. Toga se "Pozitivno" drži od prve emisije pa sve do danas. Neki to ne mogu shvatiti. Neki su mi prigovarali, a kada sam im u razgovoru objasnio kako ima puno stvari na kojima mogu biti zahvalni, jer uopće nisu svjesni koliko im je dobro, na kraju su se složili sa mnom. Uvijek gledam kako unijeti malo inovativnosti, pa nekad radimo takozvane specijalke – emisije koje su posvećene jednoj temi ili gostu. Nekada je inovativnost način pisanja najava, nekada izbor tema i trajanja priloga. Ciljano nisam želio emisiju snimati u studiju, što nam ponekad zna biti izazovno jer lokaciju i idealne uvjete snimanja nije uvijek lako naći. To se ne vidi na ekranu, ali se vidi da smo svaki put na nekom drugom mjestu, što donosi određenu zanimljivost.

Što vam je najdraža, a što najteža pojedinost prilikom pripremanja i izvršavanja svake nove emisije?

- Najdraže mi je pisati najave i pitanja jer to znači da sam dogovorio dovoljan broj priloga ili gostiju te da će još jedna emisija biti završena. Nekada se dogodi da budem zatrpan prilozima, novinari me zovu kada će njihov prilog biti emitiran, a ja moram objašnjavati kako ih moram ostaviti za idući tjedan. Nekada je obrnuto, pa zovem na sve strane, nekada i desetak ljudi, a nikako naći prigodnu priču. Najteže je kada dogovoreni gost otkaže dan prije snimanja. Događa se da se ljudi razbole ili im se dogodi neki hitan slučaj. Neovisno o tome što smo se dogovorili možda i desetak dana prije. Ne ulazim u razloge, ali onda bude "frka" jer moram u kratkom roku naći novoga gosta. Znam iz svog prethodnog televizijskog i novinarskog iskustva da su kolege koji rade u dnevnom programu pod još većim stresom jer moraju nalaziti po nekoliko gostiju svakoga dana, no oni oko dnevnih tema imaju neke zainteresirane strane, pa se nešto uspije dogovoriti. Radio sam u takvim emisijama, pa znam da je to stresnije, ali ja imam drugi problem. Mnogi gosti su bili prvi put u medijima ili na televiziji jer radije nađem nekoga zanimljivoga koga nitko ne zna nego nekoga tko "ispada" iz svake emisije. I onda se dogodi da pri dogovoru sve izgleda lijepo, a kada se kamere upale, osoba se toliko prestraši da ne može govoriti. I takve smo probleme uspješno riješili. U ovih petsto emisija nastupilo je oko 450 gostiju, no jako malo njih bili su dva puta gosti. Nova lica pridonose zanimljivosti.

Što biste izdvojili kao nešto najvažnije što ste naučili o sebi, drugima i svijetu oko sebe tijekom minulih petsto emisija "Pozitivnog"?

- Naučio sam kako u Hrvatskoj živi puno dobrih i vrijednih ljudi. Imali smo priloge iz svih okolnih zemalja, pa se to odnosi i na njih. Naučio sam kako trebamo razbijati predrasude u sebi i oko sebe, a to sam činio i kroz emisiju. Susreo sam kardinale, biskupe, episkope, muftije, svećenike, pastore, imame, đakone i mnoge druge vjerske dužnosnike različitih vjera i nacija. Shvatio sam kako su vrlo rijetki oni koji nisu bili dobronamjerni, a kada smo krenuli razgovarati, našli smo zajednički jezik. Shvatio sam da su to ljudi kao i ja, sa životnim problemima koje imam i ja. Shvatio sam kako pape s pravom pozivaju na mir i razumijevanje jer je to moguće. Mir je moguć ako shvatimo da treba raditi drugima ono što želimo da i oni rade nama. Nažalost, mnogi čine suprotno. Ima stara poslovica: "Ne možeš zlo raditi, a dobru se nadati." Mnogi to nikad ne shvate. Sreo sam mnogo kolega i drugih ljudi koji su se nekada malo ljutili na mene ili na gosta koji svjedoči vjeru. I onda ih stignu neke teškoće ili problemi, pa ih onda odjednom zanima što govore neki moji sugovornici ili traže kako doći do njih. Kada ih ja malo kroz šalu podsjetim što su govorili, onda vidim da su shvatili kako su prije krivo govorili. Shvatio sam kako treba biti blag i ne davati konačne izjave, pogotovo ako nismo dobro promislili i porazgovarali s nekoliko ljudi prije davanja takvih izjava.

HRT

Tko vam je za života ili profesionalne karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

- Volim se sjetiti mojih djedova i baka koji su mi svojim životom davali dobar primjer. Ja sam bio dijete kada su oni bili zreli ljudi. To su one godine kad ljudi stvore svoj život kako oni žele i stvore ono što im je bilo važno. Kada je bilo dobro, govorili su: "Hvala Bogu, sve je dobro!", a kada je bilo teškoća, govorili su: "Dat će Bog da bude dobro!" Volio bih biti kao oni. Vjerujem kako mi treba još desetak godina, pa možda dođem u to stanje. Najbolji novinarski savjet mi je dao pokojni don Živko Kustić. Razgovarao sam s njime cijelu emisiju. To je bila specijalka. Čini mi se kako je to bio posljednji njegov veliki intervju prije preminuća, a bio je vrlo bistar i jasan. Rekao mi je kako novinar može sve objaviti, ali treba biti mudar i kreativan.

I za kraj, što je najpozitivnije što je vama donijelo "Pozitivno"?

- Volim susretati i upoznavati ljude. "Pozitivno" mi je donijelo puno poznanstava. Također sam s kolegicama i kolegama, novinarkama i novinarima, ali i sa svim drugim suradnicima razvio ne samo poslovan nego i prijateljski odnos. Svi oni su me obogatili kao čovjeka i učvrstili u mišljenju kako su ljudi koji žive oko mene ili oko nas jako dobri i pozitivni ljudi. "Pozitivno" mi je donijelo puno osobnog zadovoljstva. Vjerujem kako je djelovalo i na druge medije jer nakon što je emisija pokrenuta, vidio sam i u drugim medijima "dobre priče nedjeljom", "dobru priču dana" ili "dobru priču za kraj". Unatoč svim životnim problemima trebamo biti zahvalni na sunčanom danu, vodi, toplom krevetu, ukusnom obroku, roditeljima i poslu. Možda će netko reći kako pričam gluposti, ali mnogo je veći broj ljudi na svijetu koji to nema. Tko misli da nije tako, neka susjedu koji ga mrko gleda i godinama ne pozdravlja prvi s osmijehom poželi dobar dan. Nakon manje od deset pokušaja i taj će susjed uzvratiti osmijeh i pozdrav te tako pokrenuti krugove pozitivnosti.