Dva turska filma koja su se našla u natjecateljskom programu ovogodišnjeg 76. Berlinalea, nagrađeni su dvjema glavnim festivalskim nagradama. Zlatnog medvjeda za najbolji film, "Yellow Letters" ("Žuta pisma") dobio je Ilker Catak, a Srebrni medvjed je pripao Eminu Alperu za film "Salvation" ("Spašenje").

U Berlinu smo razgovarali s Eminom Alperom, redateljem i scenaristom filma "Salvation", hipnotičnom dramom, koja u mnogome podsjeća na ono što se danas događa u stvarnosti, u kojoj zaluđeni lider vodi svoj narod u totalnu katastrofu. Usred pustog, krševitog krajolika smještena su dva seoceta, jedno na brdu, a drugo u njegovom podnožju, u kojima žive dva suparnička klana. Bezari posjeduju obradivu zemlju, a Hazerani duboko usađnu mržnju prema susjedima. Mesut, koji pripada Hazeranima, opsjednuto ljubomoran na svoju suprugu biva sve luđi, izmanipulira svoje suseljane koji ga postave za duhovnog vođu, svrgnuši s te pozicije Masutovog mlađeg brata.

Iako je filmska priča fikcija, Emin Alper je, nažalost, bio inspiriran stvarnim događajem koji se dogodio 2009. godine u turskoj pokrajini Mardin gdje uglavnom žive Kurdi. Grupica maskiranih muškaraca, naoružanih automatskim puškama i granatama upala je na zabavu gdje su se slavile zaruke i ubili su sve prisutne, 44 ljudi, uključujući žene i djecu. Razlog je bila dugogodišnja svađa i netrpeljivost unutar dvaju ogranaka obitelji koje su živjele u istom selu.

Zašto ste se tek sada odlučili napraviti ovaj film inspiriran događajem iz 2009. godine?

- To što se dogodilo 2009. je stalno bilo u mojim mislima, jer koliko god sam čitao o tome, nisam mogao shvatiti kako se to moglo dogoditi. Nisam planirao o tome raditi film, ali nakon 2010. svijet je postao sve opasniji, s toliko totalitarističkih lidera koji se ustrajno trude odvući svoje ljude u propast, a s njima i sve ostale. Stoga sam počeo misliti da bi sličan prikaz ovog događaja mogao biti relevantan na globalnoj razini, budući da ova priča obuhvaća i genocid, pa sam na kraju odlučio napisati scenarij za koji sam želio da bude epskih proporcija. Osnovne motive koji su doveli do stvarnog krvoprolića, zavadu zbog zemlje, statusa i seksualnu ljubomoru sam iskoristio, no sve ostalo je fikcija. U svim mojim filmovima se na neki način bavim tim samostvorenim neprijateljima koji nas ispunjavaju strahom i paranojom. Vjerujem da je to suština turske politike i svih ostalih autoritarnih vlada i možda se zato neprestano vraćam toj temi. U ovom filmu se radi o sukobu između dvaju kurdskih klanova, no mislim da je njihov problem prepoznatljiv u bilo kojem drugom društvu, jer glavni poriv za njihovo djelovanje je strah, a strah je vrlo univerzalan osjećaj. Strah da vam netko oduzme status, posao, komad zemlje, ženu ili bilo što drugo i tretirati taj strah kao glavni poriv za preživljavanje, gdje se sve svodi na: ako mi ne učinimo ništa, oni će nešto strašno učiniti nama. Ta vrsta paranoidne dinamike postoji posvuda u svijetu. Druga važna komponenta u tome je misija, to jest zaluđeni vođa koji vjeruje da ima misiju. To uvijek zvuči opasno. Jer gotovo svi ubilački nastrojeni lideri vjeruju da imaju misiju spasiti ljude, a ako su u pitanju vjerski lideri, oni sebe prikazuju izabranima od svog boga od kojega direktno dobivaju zapovijedi, što je najednostavniji način da opravdaju svoje zločine. To je zajedničko svim vjerskim fanaticima bez obzira na to bili oni muslimani, sufije, kršćani, židovi ili bilo koje druge vjere.

USTUPLJENA

Želite li reći da je religija izvor zla?

- Svakako da može biti, no to može biti svaka ideologija, zatrovana elementima u svrhu manipuliranja ljudima. Primjerice, socijalizam. Pol Pot je ubio milijune ljudi u ime socijalizma, nove jednakosti i slobode. No, također, ne znači da je svaka ideologija sama po sebi zla i ubilačka. I religija i nacionalizam mogu imati miroljubivu verziju.

Glavna glumačka ekipa u filmu je savršena, no ta se pohvala odnosi i na mnogobrojne statiste. Koreografije molitvenih rituala su hipnotične. Jeste li to stvorili samo za film ili to stvarno tako izgleda?

- Raditi s glavnim glumcima je bilo lako, no sa statistima je, naravno, bilo malo teže. To su sve lokalni stanovnici s kojima smo imali mnogo proba. Vježbali su nekoliko dana s jednim učiteljem plesa koji im je pokazivao pokrete, ali svi koji su htjeli isprva biti na filmu nisu imali previše smisla za ritam pa smo ih morali mijenjati i tražiti nove. Rituali su stvarni. Mnoge sufijske sekte izvode, svaka svoju vrstu rituala, sjedeći ili stojeći uz različite vrste pokreta, uvijek pjevajući u posebnom ritmu što ih dovodi do apsolutne ekstaze i transa.

Zašto ste odlučili uključiti nadnaravne elemente u ovu priču?

- Ja, ustvari, ne mislim da se radi o nadnaravnom. Moj cilj je bio pokazati kako ljudi sami sebe uvjeravaju da se događa nešto nadnaravno, jer, na drugoj razini oni su potpuno trezveni i znaju točno što rade; pripremaju put za Mesuta da dođe na vlast. No, na neki način, oni gube kontrolu ili stvaraju iluzije zbog straha koji ih je potpuno obuzeo i više nije ni važno je li njihov neprijatelj stvaran ili imaginaran. Također, bilo mi je važno da se i gledatelji izgube u svijetu iluzija koje su ti ljudi stvorili. Za mene nema ništa nadnaravnog u tom filmu, već samo ljudi koji vjeruju u nadnaravne poruke i znakove koje vide posvuda, ali religiozni ljudi jesu takvi; oni traže znakove u svojim snovima i smatraju to čudima što je značajna odlika sufističke tradicije, koja postoji u Turskoj.

Lokacija na kojoj ste snimali izgleda fantastično. Kako ste pronašli ta dva sela?

- Za mene su mjesta gdje snimam vrlo važna, tako da je traženje lokacija za film jedan od najvažnijih poslova. Ja sam vrlo rano počeo tražiti ovakvo selo koje mi je bilo važno za filmsku priču i potraga za njim trajala je oko godinu dana. Kada smo ga konačno pronašli, izvršio sam nekoliko izmjena u scenariju, neke scene sam izbacio, neke nove sam dodao kako bi cijela lokacija bila što životnija u priči. No, iako smo vrlo dugo tražili takva dva sela koja gledaju jedno na drugo, jedno na brdu, drugo u podnožju, nismo ih uspjeli naći. Ova dva sela koja vidite na filmu su digitalno spojena, jer u stvarnosti su podaleko jedno od drugoga.

Koje su bile ostale poteškoće s kojima ste se susreli na snimanju?

- Novac, naravno, jer kad nemate novaca, vrijeme snimanja je vrlo limitirano. Ovaj film je mnogo veća produkcija od bilo kojih drugih art filmova koji se rade u Turskoj, tako da smo se stalno utrkivali s vremenon radeći što smo mogli brže. Neke scene su snimane tako brzo da nismo mogli ni uživati u tome. Posebno scene s velikim brojem ljudi koje je bilo teško kontrolirati. Naravno, i geografski položaj lokacija na kojima smo snimali otežavao nam je posao, jer svaki smo dan, samo na putu do lokacija, izgubili sat vremena.

U ovogodišnjoj konkurenciji prikazan je i film "Yellow Letters" koji mnogo otvorenije govori o autoritarnom režimu u Turskoj.

- Da, taj se film sigurno može smatrati mnogo opasnijim u turskim okolnostima, budući da se direktno osvrće na predsjednika i tursku realnost. Između 2016. i 2018. oko 100.000 ljudi zaposlenih u državnim institucijama i fakultetima ostalo je bez posla. U Turskoj je postalo vrlo teško živjeti za sve nas. No, ako je reći vaše mišljenje dio vašeg posla, ako ste intelektualac, znanstvenik ili umjetnik sve je još gore, nedostatk slobode govora vas direktno pogađa, jer to je način na koji zarađujete za život. Još uvijek postoji mali okvir koji nam dopušta da izrazimo svoje ideje i to pokušavamo iskoristiti. No, mi nismo slobodni. Ne mogu praviti filmove o svemu što bih želio i moram sam sebe cenzurirati, kako bih mogao raditi.

Postoji li kod vas, kao umjetnika, ta dilema da birate između svojih ideala ili surove realnosti kako biste preživjeli?

- Nikad nisam imao takvu dilemu jer nikad nisam ništa zaradio od svojih filmova. Zarađujem snimajući serije, a to rade mnogi drugi redatelji i glumci. Tako zarađuju novce, a onda rade filmove. Nitko, u principu, ne zarađuje novce radeći umjetnost osim možda nekoliko sretnika poput vrlo slavnog i uspješnog Nuri Bilge Ceylana koji može živjeti od svojih filmova koji se prodaju po cijelom svijetu. Ja nikada nisam i nikada ne bih radio za prodržavne kanale i uglavnom radim na dvjema digitalnim platformama. To je moja granica i nikada ne bih pristao biti suučesnik, jer ti kanali su zastrašujuća propagandna mašinerija. Da sam prisiljen tamo raditi, napustio bih zemlju.

Jeste li ikada razmišljali da odete iz Turske?

- Da, stalno i vrlo ozbiljno, ne samo zbog sebe već najviše zbog moje trogodišnje kćeri i njezinog obrazovanja. Ja mogu živjeti u Turskoj, ali budućnost moje kćeri je mnogo važnija. Moja supruga je Grkinja i imam plan nastaviiti snimati serije u Turskoj, a da živimo u Grčkoj.

Je li moguće da se stanje u Turskoj ipak promijeni na bolje?

- Mi svi želimo u to vjerovati. Prije nekoliko godina smo bili optimističniji, ali nakon zadnjih represalija izvršenih nad istanbulskim gradonačelnikom Ekremom Imamogluom počinjemo gubiti svaku nadu. To je bio prvi put da se predsjednik direktno okomio na vrlo popularnog političara, što znači da će to učiniti i s ostalima koji mu se žele suprotstaviti. A, ako i bude bilo novih izbora, to će biti lažni izbori. No, sve je moguće. Nikad se ne zna.

Postoji li način da se suprotstavi radikalnim i autoritarnim liderima?

- Jedina solucija je biti trezven i dobro naučiti povijesne lekcije, ali to se ne događa, pa mislim da nema pravog rješenja. Nekad se vjerovalo da lijevi radikalizam može biti rješenje, no zadnjih 20 - 30 godina s novom liberalnom globalizacijom ljudi sve više osjećaju da nemaju svojih predstavnika i osjećaju se izgubljenima. Kada je ljevica vladala, mislim da taj osjećaj nije postojao, posebno kod niže klase ljudi, koja je vjerovala da imaju svoje predstavnike u vladi. Nakon 1980-ih srednja klasa i proleterijat su se sve više otuđivali od politike jer nisu osjećali da netko predstavlja njihove interese, a u takvim uvjetima ljudi postaju osamljeni i ranjivi i s njima je lakše manipulirati.