Višestruki dobitnik Nagrade Status u kategoriji jazz saksofon koju dodjeljuje Hrvatska glazbena unija, Mario Bočić je objavio album "Wheel of Fortune" u izdanju Croatia Recordsa. Album donosi glazbu potpuno drukčiju od one na koju smo naviknuli. Radi se o suvremenom jazzu i istraživanju zvučnih granica unutar bogate jazz tradicije, a istovremeno ukorijenjenosti u klasičnoj jazz tradiciji.

Duhovna otvorenost

U izvedbama se osjeća umjetnička zrelost. Lišene su težnjom za atraktivnošću i ekstravagancijama, razvijaju ih strpljivo, smisleno, nerijetko u baladnom ugođaju, u nevelikom dinamičnom rasponu, ali dovoljnom da se istakne dramaturgija priče. Između ostalog, dramaturgija je oblikovana i kroz sola svih članova sastava, a svi su sjajni improvizatori. Zato je uspio ostvariti čudesan ugođaj s dozom mističnosti. Zapravo, u toj glazbi nema ničeg konvencionalnog, ničeg što bi nas uljuškalo u uobičajeni mod slušanja. Intrigantna je, pobuđuje znatiželju, mami na pažljivo slušanje, višestruko preslušavanje. On nije podlegao općeprihvaćenoj predrasudi da se glazbena energija postiže glasnoćom. Silina njegove glazbe ne izvire iz intenziteta nego iz potrage za njezinom suštinom, iskrenošću, dubinom i ljepotom. Sve to Bočićev novi projekt čini jedinstvenim na hrvatskoj jazz sceni.

Ustupljeno

I na ovo izdanje Bočić je uvrstio isključivo vlastite skladbe. Njegov skladateljski ukus oblikovalo je slušanje djela glazbenih velikana raznih žanrova kao što su Duke Ellington, Wolfgang Amadeus Mozart, Johann Sebastian Bach, Count Basie, Maria Schneider, Thelonious Monk, Charles Mingus, Igor Stravinski, Carla Bley, Antonio Vivaldi, Charlie Parker… Za pisanje skladbi uvijek ima valjan razlog, svaka donosi priču, nastaje nadahnuta raznim filozofskim temama ili podražajima: mirisima prirode, pogledom prema planinama, gradu, zvijezdama, noćnim ugođajem, rijekama, slušanjem šuma valova ili obalama mora... Skladbe što ih je napisao za ovaj album duboko su promišljene, inventivne, stilski raznolike, meditativne i razigrane... Svaka donosi drukčiju priču, drukčiji ritmički obrazac, drukčiji ugođaj, drukčiji ton razgovora.

- Skladbe sam razvijao tako da ostave dovoljno prostora za tišinu, za trenutak, za reakciju glazbenika. Izvedbe sam zamišljao kao žive organizme, a ne kao fiksne forme. Volim jasnu ideju, ali još više volim trenutak kad se ona počne lagano raspadati i prerastati u nešto drugo. Skladanje je počinjalo vrlo intuitivno. Često bih krenuo od jedne melodijske linije, boje ili ritmičkog impulsa koji je nosio određenu emociju. Tek kasnije bih razmišljao o formi. Nisam pisao da bih ispunio taktove, nego da bih postavio okvir unutar kojeg članovi benda mogu slobodno disati - kaže glazbenik.

Album je snimio uz dugogodišnje suradnike i prijatelje, glazbenike bogatog iskustva s kojima dijeli uzajamno poštovanje: pijanista Hrvoja Gallera, kontrabasista Zvonimira Šestaka i bubnjara Krunu Levačića. Osim što su ostvarili sjajnu komunikaciju i zajedništvo, Bočić im je namijenio zanimljivu podjelu uloga, drukčiju u svakoj izvedbi. Uz to, svi su maštoviti improvizatori, a improvizacija je jedan od važnih elemenata u njegovoj glazbenoj viziji. Uz njih trenutak sadašnjosti nastoji pretvoriti u vječnost.

- Nastojao sam stvoriti okruženje u kojem nitko ne mora 'dokazivati' svoju vrijednost, nego može biti prisutan i otvoren. U formiranju sastava najvažnije mi je bilo dobiti glazbenike koje krase osjetljivost, karakter, sposobnost slušanja i zajednički osjećaj vremena i prostora. Od suradnika očekujem potpunu prisutnost, da budu spremni riskirati, ali i stati kada je to potrebno, da slušaju jednako koliko i sviraju. Kruno, Hrvoje i Zvonimir imaju vlastiti glas, ali znaju kako biti dio cjeline. Obožavam ih! Svaki od njih donosi svoju osobnost, ali i spremnost 'služenja' glazbi. Puno sviramo zajedno u drugim bendovima i dobri smo prijatelji - priča.

Slušajući glazbu na ovom albumu evidentno je da je Bočić proučio povijest jazza, ali i da su mu bliski saksofonisti koji su stvorili vlastiti glazbeni svijet, primjerice Charles Lloyd s kojim dijeli viziju o glazbi kao duhovnoj disciplini.

- Moja razmišljanja su bliska spiritualnom pogledu na jazz, traženju novih sfera, postizanju stanja koja su ponekad bliža izvantjelesnom iskustvu nego svjesnom proračunavanju i kontroliranju situacije. Zato su mi bliski Wayne Shorter, Charles Lloyd, Pharoah Sanders, Joe Lovano... - dodaje.

Na Lloydovo stvaralaštvo iz ranog razdoblja samostalne karijere i njegovu profinjenost izravno se referirao u skladbi "Ndolah Cherry", iako istu tankoćutnost ispoljava i u drugima.

- Nije to namjerno, u smislu citata, ali nije ni slučajno. Lloydova glazba iz tog razdoblja ima nešto što me duboko zanima - duhovnu otvorenost i osjećaj slobode unutar jednostavnog okvira. Apsolutno uživam u njegovom stvaralaštvu i njegovim bendovima kroz vrijeme. Volim zvuk njegovog saksofona, a posebno način sviranja balada. Nadahnjuje me, kao i mnogi drugi. Muzika koju stvaramo zasnovana je na glazbi koja je ušla u nas kroz naše uši, prošla kroz našu dušu i okupana našim emocijama opet izišla van putujući u svim smjerovima - objasnio je.

U istom filmu

Zato je bio posebno očaran sinergijom s Lloydovim suradnikom Domom Camerdellom koji je miksao snimku i koproducent je albuma te s Kevinom Grayom koji je napravio mastering, ali i snimanjem u Artesuono studiju Stefana Amerije, u kojem je Bočić već snimao s drugim glazbenicima.

- Želio sam da album zvuči doista prirodno, zvukovno poput nekih Lloydovih ploča koje je radio Dom Camardella. Jednostavno sam mu se javio i poslao neke snimke mojih starijih kompozicija i on je pristao na suradnju. Dom je vrlo posvećen poslu koji radi, a radi ga fenomenalno. Dom mi je predložio Kevina Graya koji s njim surađuje na svim Lloydovim Blue Note izdanjima. Kad sam zapravo saznao tko je Kevin Gray osjećao sam se blagoslovljenim. Artesuono je studio s vrhunskim uvjetima i izvrsnim tehničarom Stefanom Almeriom, s kojim je bilo fenomenalno raditi. Bilo mi je bitno snimati tamo gdje nema nikakvih tehničkih problema, gdje tonska proba traje 3 minute i gdje se u studiju nalazi odličan koncertni klavir. Dobio sam točno što sam i htio - prirodan zvuk, toplinu, zajedništvo... Bilo mi je bitno da smo u istom filmu, da u njemu igramo zajedno. Na probama prije snimanja dogovorili smo formu, dinamike, boje... Kad smo ušli u studio sve je bilo jasno i opušteno smo snimili album u svega nekoliko sati. Mislim da je 80 posto albuma first take. Grlili smo se nakon svake snimljene kompozicije. Eto to mi je bilo važno, ljubav i povjerenje. To je iznimno važno, kao i da sve što radiš u životu radiš s ljubavlju i iskrenošću - kaže.

Za Bočića to je ljubav prema spajanju tradicije i suvremenog. Osjeća se to u njegovom pristupu jazzu i zvuku.

- Tradiciju koristim kao polazište, a ne kao cilj. Volim glazbu velikih majstora jazz glazbe kao što su Duke Ellington, Thelonious Monk, John Coltrane, Sonny Rollins, Wayne Shorter, Ornette Coleman... Ima ih još jako puno. Svoj pristup jazzu razvijao sam počevši od tradicije pa upoznavanjem s raznim granama tog velikog stabla i potragom za onime s čime rezoniram. Bitno mi je da glazba koju izvodim ostane živa komunikacija, nešto što reagira na sadašnji trenutak. Suvremenost, pak, dolazi iz mog iskustva i vremena u kojem živim. Puno je toga što me oduševljava u današnjem jazzu, teško mi je izdvojiti bilo što pa ću samo započeti niz: Joe Lovano, Julian Lage, Brad Mehldau, Charles Lloyd, Jakob Bro... Sve to utjecalo je na oblikovanje mojeg zvuka, kroz vrijeme i iskustvo. Srećom, putem sam sreo vrhunske glazbenike koji su me usmjerili prema onome što je zaista važno, a to je tko sam zapravo ja, koja je moja muzika, kako pronaći sebe u tom moru različitih zvukova - priča.