Parni valjak ide dalje! Zaključak se nameće nakon njihovog osamnaestog studijskog albuma, prvog na kojem je sav posao pjevača odradio Igor Drvenkar koji je u sastav grupe ušao nakon smrti legendarnog Akija Rahimovskog. Naravno, Drvenkar nije Rahimovski i sve ono što je mali Makedonac velikog glasa napravio u desetljećima rada s ovim zagrebačkim bendom, ostaje upisano u povijest i ulazi u legendu, i to ne samo grupe, već hrvatskog (i Yu rocka).

Kvalitetan vokal

Nakon njegove prerana smrti malo je bilo onih koji su vjerovali da će grupa uopće nastaviti s radom. No, Husein Hasanefendić Hus, pokretačka snaga Parnog valjka od prvog dana postojanja ovog sastava, nije želio odustati i bend je, uz novog pjevača, nastavio nastupati i snimati singlove te, eto, došao i do novog albuma, prvog na kojem ne čujemo moćni Akijev vokal, zaštitni znak grupe. I Husova se upornost isplatila. Album je dobar, Drvenkar je dobar, glazba je dobra... Parni valjak ide dalje!

S glazbene i tekstualne strane nekih strahova za nastavak rada i nije bilo. Parni valjak uvijek je “gazio” sve pred sobom zahvaljujući dobroj Husovoj lirici i kvalitetnim skladbama koje su članovi sastava znali i u studiju i uživo sjajno odsvirati poštujući temeljne odrednice glazbenog izraza ovog sastava, a to znači jedan kvalitetan mainstream rock u okviru kojeg će se melodije kretati u rasponu od blagog hard rock zvuka preko dobrih boogie i southern rock trenutaka do obrisa pop rock ili power pop zvukovlja. S tekstualne strane Hus je pak uvijek bio sklon jednom analitičkom pristupu u okviru kojeg je, uz povremenu vrlo dobru ljubavnu liriku, mahom stihovima izražavao svoje stavove o prolaznosti i vremenu u kojem živi. Sve to ponovilo se i u slučaju ovog albuma, a jedino što je bilo bitno, jest da vokalni dio bude toliko kvalitetan da velik broj fanova – nikad ne zaboravljajući legendarog Akija – nastavi slušati nove radove omiljenog im sastava. I baš to se i dogodilo s albumom “Kažu pčele umiru...”.

  

Album otvara tema “Moja glava, moja pravila” koja je, ustvari, kroz klasično rock baladične okvire prenesena svojevrsna ispovijed o samom Husu, pjesniku i glazbeniku koji oduvijek ima svoj pogled na život. Slijedi “Danas nisam svoj”, još jedna svakodnevna Husova ljubavna jadikovka utemeljena na hard rock i funk ritmu, s nizom odličnih solaža gitare, da bi u “Kad padne mrak” ta saga o osamljenosti, samoći i tuzi bila produbljena kroz nešto agresivnije glazbene okvire. “Bogati će pobjeći na Mars” prvi je trenutak iskaza nezadovoljstva svijetom i vremenom u kojem se živi uz gorku konstataciju kako bogati još i mogu pobjeći, ali što s nama drugima! “Pustit ću glas” jednostavna je i pomalo starinska hard rock stadionska balada, a toj se najčešće ljubavnoj baladičnosti Hus i ekipa predaju i u vrlo dobrim pjesmama “Otkad te ne viđam često” te “Sad kad znaš”, kao i u onima malo udaljenijima od tog arena rock izraza – popu okrenutoj “Ti i ja, nekada” te funky ritmom određenoj “Sati” koja dobro govori o kraju ljubavi.

Najbolje za kraj

Parni valjak za kraj čuva najbolje. Tri završne pjesme pravo su malo slavlje rocka sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. “Ti” je vrlo dobra rock balada u kojoj se kroz stihove podsjeća na davnašnjih hit grupe, prekrasnu “Gledam je dok spava”, a Drvnikarova izvedba je odlična i potvrđuje kako je u tim rocku jače okrenutim pjesamama odličan. Sve to vrijedi i za izvrsnu “Kad si sam”, lagani rasplesani srednje brzi boogie rock koji mami na ples i kretanje, kao i za završnu “Kud idemo mi” koja će zahvaljujući svojoj jednostavnosti, melodioznosti i himničnosti biti, kao i mnoge druge pjesme Parnog valjka, rado slušana i na koncertima i uz logorsku vatru.

Definitivno, dobro je da Parni valjak opstaje tu s nama. Puno simbolike ima i u tome da je osamnaesti album objavljen u godini kad Hus slavi punih pola stoljeća otkad je davne 1975. godine krenuo u avanturu zvanu Parni valjak. Godinu potom krenuli su prvi singlovi i debitantski album i sve je to trajalo do siječnja 2022. godine kad je stigla tužna vijest o smrti Akija Rahimovskog, neposredno pred koncert kojim su u Delnicama trebali nastaviti svoju veliku hrvatsku turneju. Četiri godine prije toga grupa je objavila sedamnaesti studijski album nazvan “Vrijeme”. I na svu sreću – i usprkos svemu – tu nije kraj!