Zora još nije svanula, a stotine ljudi na ulicima u tišni priprema hranu i osnovne potrepštine. Sjede na malim, za tu priliku postavljenim stoličicama, ili pak kleče na prostirkama na podu. Pripremili su ljepljivu rižu, ponešto slatkiša, voće. Odjeveni su prikladno vjerskom obredu, prekrivenih ramena i koljena. Sve se odvija ispod glasa, bez nepotrebnog komešanja. Na ulice izlaze redovnici odjeveni u narančaste halje. Od onih u ozbiljnim godinama, preko mladića do dječaka. Jedan za drugim, bosih nogu, u tišini prilaze ljudima koji im pripremljenu hranu i potrebštine stavljaju u posude.

Prije zore

Nalazimo se u središtu drevnog grada Luang Prabanga u sjevernom Laosu, gdje svakog jutra prije zore stotine redovnika izlaze na ulice noseći svoje zdjele za milostinju. Iako su među mnoštvom koje je pripremilo hranu i mnogobrojni turisti, mnogo je i lokalnog stanovništva jer obred Sai Bat nije spektakl za turiste, nego svakodnevna praksa koja pripovijeda o vjeri i zajednici. Redovnici ne izlaze na ulice da bi bili fotografirani, nego zato što im je to osnovni način preživljavanja i dio vjerskog zavjeta. To nije tradicija koja se čuva za posebne prilike, nego nešto što se svakog jutra ponavlja već stoljećima. I za redovnike i za darivatelje, taj čin davanja i primanja ima duhovno značenje – riječ je o stjecanju zasluga i poniznosti.

Sai Bat, u prijevodu jutarnje milostinje, svakodnevni je budistički obred koji se u Laosu prakticira stoljećima. Najpoznatiji je u Luang Prabangu, ali se odvija diljem zemlje, kao i u drugim theravada-budističkim državama jugoistočne Azije. Obred počinje prije izlaska sunca, najčešće između 5 i 6 sati ujutro. Redovnici izlaze iz samostana u jednoj koloni, hodaju u tišini, ne gledajući prema darivateljima. Lokalni ljudi, ali i sve više turista, kleče ili sjede uz cestu i u zdjele, s higijenskim rukavicama na rukama, polažu ljepljivu rižu, voće ili jednostavna jela. Nema govora, nema zahvaljivanja, nema gestikulacije. Tišina je sastavni dio obreda. Zašto prose? U theravada-budizmu redovnici žive prema pravilima odricanja od materijalnog, ne smiju kuhati, ne smiju zarađivati i ne smiju jesti nakon podneva. Hrana dobivena u Sai Batu dijeli se unutar samostana i čini njihov jedini dnevni obrok, nešto između doručka i ručka. Bez tog obreda redovnička zajednica ne bi mogla opstati.

Velik dio kolone čine dječaci-novaci, često u dobi od 8 do 18 godina. Mnogi dolaze iz siromašnih ruralnih obitelji. Za njih samostan znači siguran smještaj, hranu, ali i osnovno i srednje obrazovanje. Život u budističkim samostanima i Sai Bat je za te dječake prilika za drukčiju budućnost. Za darivatelje, Sai Bat nije milosrđe kako bismo ga na zapadu doživjeli, nego duhovni čin. Smatra se načinom stjecanja zasluga za ovaj i buduće živote, uči poniznosti i nesebičnosti i održava vezu između laičke zajednice i redovništva.

No, kako to inače biva, turizam, osobito u Luang Prabangu, doveo je do problema. Turisti stoje usred kolone radi fotografija, kupuju hranu loše kvalitete samo radi "doživljaja", a sam obred tretiraju kao atrakciju, stoga lokalne vlasti i budističke zajednice stalno upozoravaju: "Sai Bat se promatra, ne konzumira".

U tihoj i dostojanstvenoj ceremoniji ogleda se zapravo život u Laosu, socijalističkoj republici jugoistočne Azije koja graniči s Tajlandom, Vijetnamom, Kinom, Mjanmarom i Kambodžom. U zemlji koja je desetljećima bila izvan svjetskih tokova, jutro i dalje počinje isto - skromno i tiho. Theravada-budizam u Laosu temelj je svakodnevnog života, osobito izvan velikih gradova. Za većinu muškaraca u Laosu privremeni ulazak u redovništvo gotovo je pravilo. Dječaci već u ranoj dobi postaju novaci, ponekad na nekoliko mjeseci, ponekad na više godina.

- Taj čin nije nužno znak doživotnog poziva, nego društveno prihvaćen oblik sazrijevanja. Obitelj u tome vidi čast, ali i vrlo praktičnu odluku jer samostan nudi hranu, obrazovanje i sigurnost, kažu nam lokalni vodiči koji su i sami u jednom djelu života živjeli u budističkim samostanima, kako bi stekli obrazovanje. Zato i naglašavaju kako su hramovi mnogo više od mjesta molitve, oni su škole, skloništa, društveni centri i moralne institucije. U njima se uči čitati i pisati, ali i kako živjeti skromno, dijeliti i čekati. Za siromašne obitelji, hram je često jedina institucija kojoj se mogu obratiti bez straha.

Laos je etnički izrazito raznolika zemlja, s više od 40 priznatih etničkih skupina koje se obično dijele u tri šire skupine prema nadmorskoj visini i području naseljavanja: nizinske Lao Loum, brdske Lao Theung i planinske Lao Soung. Ta raznolikost vidljiva je u jeziku, običajima, načinu gradnje kuća, prehrani i odnosu prema zemlji. Unatoč toj raznolikosti, većinu stanovništva povezuje sličan način života, snažno vezan uz prirodu i lokalnu zajednicu.

Priroda u Laos jedna je od najočuvanijih u jugoistočnoj Aziji, ponajprije zbog dugogodišnje izolacije zemlje i slabije industrijalizacije. Više od dvije trećine teritorija prekriveno je šumama, planinama i riječnim dolinama, a velik dio krajolika još uvijek je slabo naseljen i teško dostupan. Središnju prirodnu os Laosa čini Mekong, rijeka koja presijeca zemlju od sjevera prema jugu. Mekong nije samo geografska značajka, nego ključni ekosustav: osigurava vodu, ribu, plodno tlo za rižina polja i prirodne prometne pravce.

ŠPILJE PAK OU

Špilje Pak Ou su sveti budistički kompleks smješten u vapnenačkim liticama na ušću rijeke Ou u rijeku Mekong, oko 25 kilometara sjeverno od grada Luang Prabang u Laosu. Poznate su po tisućama malih kipova Buddha koji stoljećima privlače hodočasnike i turiste. Svetište su više od 400 godina, a vjeruje se da su ih koristili lokalni stanovnici i kraljevske obitelji za pohranu oštećenih ili starih kipova Bude. Ritual donošenja kipova održava se tijekom laoske Nove godine (Pi Mai), kada se kipovi peru svetom vodom kao čin obnove duhovne čistoće. Kompleks se sastoji od dvije glavne špilje: donje Tham Ting, otvorene i osvijetljene prirodnim svjetlom, te gornje Tham Theung, smještene visoko na litici i dublje u tami. Obje su ispunjene drvenim, brončanim i keramičkim kipovima koji prikazuju različite mudre položaje (mudre) i stilove kroz stoljeća laoske umjetnosti.

Grad baštine

Više od polovice stanovništva i dalje živi na selu, a poljoprivreda je osnovni izvor egzistencije. Riječ je uglavnom o malim obiteljskim gospodarstvima koja proizvode za vlastite potrebe, uz ograničene viškove za lokalne tržnice. Riža je temelj prehrane i gospodarstva.

Laos je od 1975. godine jednopartijska socijalistička država, na vlasti je Laoška narodna revolucionarna stranka, koja kontrolira sve ključne političke i društvene institucije. Višestranački sustav ne postoji, a politička opozicija formalno nije dopuštena. Državni sustav organiziran je po modelu socijalističkih republika: predsjednik države, premijer i Narodna skupština biraju se unutar stranačkog okvira. Mediji su pod snažnim državnim nadzorom, a sloboda izražavanja i okupljanja ograničena je zakonom i praksom.

Luang Prabang je povijesni grad na sjeveru Laosa, smješten na poluotoku između rijeka Mekong i Nam Khan. Bio je prijestolnica Kraljevine Lan Xang od 14. stoljeća, a danas je jedno od najvažnijih kulturnih središta zemlje. Njegova povijesna jezgra uvrštena je na UNESCO-ov popis svjetske baštine zbog očuvanog spoja tradicionalne laoške arhitekture i kolonijalnih građevina iz francuskog razdoblja.

Budizam ima središnju ulogu u svakodnevnom životu grada jer u Luang Prabangu djeluje više od trideset hramova. Od početka 2000-ih Luang Prabang bilježi snažan rast turizma. Grad godišnje posjeti nekoliko stotina tisuća turista, što znatno premašuje broj lokalnih stanovnika. Turizam je tako postao glavni izvor prihoda, ali je istodobno promijenio način života - tradicionalne kuće pretvorene su u hotele i restorane, a javni prostor sve se češće prilagođava posjetiteljima.

Napetost između očuvanja baštine, duhovne prakse i ekonomskih potreba danas je jedno od ključnih pitanja Luang Prabanga. Lokalna zajednica i vlasti pokušavaju regulirati turističke aktivnosti kako bi se očuvao karakter grada, no pritisci tržišta ostaju snažni. Luang Prabang tako funkcionira kao primjer grada koji istodobno čuva povijesni identitet, živi aktivnu vjersku praksu i prilagođava se masovnom turizmu.

Iako u Luang Prabangu ne postoji formalni policijski sat zapisan u zakonu, ali u praksi vrijedi strogo kontrolirano noćno ograničenje, koje se dosljedno provodi. Službeno zatvaranje barova, restorana i noćnih lokala je oko 23 sata. Nakon tog vremena glazba se gasi, lokali se zatvaraju, a boravak na ulicama se smanjuje. Policija i gradske službe aktivno nadziru poštivanje pravila, osobito u staroj gradskoj jezgri jer, za razliku od nekih drugih turističkih gradova u regiji, Luang Prabang namjerno ne razvija noćni život. Razlog nije samo sigurnost, nego i očuvanje duhovnog i povijesnog karaktera grada, poštovanje budističke tradicije i kontrola masovnog turizma. To je dio šire politike prema kojoj Luang Prabang treba ostati grad baštine i sporog ritma, a ne noćna destinacija.