Prošla godina donijela je niz prilično uzbudljivih, hrabrih i žanrovski raznolikih izdanja. Kao i svaki put, lista najboljih nužno je stvar osobnog ukusa – pred vama je subjektivni izbor najboljih inozemnih rock albuma 2025. godine koje je, nakon preslušanih stotina novih glazbenih izdanja, složio glazbeni kritičar Tihomir Ivka. U prvom dijelu donosimo popis od desetog do šestog mjesta.

10. Van Morrison – "Remembering Now"

Van Morrison po broju autorskih albuma, naštancao ih je od 1968. godine naovamo čak 47, "šije" sve poznate rock radoholičare, uključujući i Boba Dylana čija je solistička karijera i duža za jedno šest godina. U tom žitu pronađe se i ponešto kukolja, ali "Remembering Now" zasigurno nije jedan od njih. Nakon što je prvi put skrenuo u vode protestne političke pjesme i pošteno se izblamirao teorijama zavjera pretočenim u pjesme za vrijeme pandemije koronavirusa, činilo se da je jedan glazbeni velikan-veteran zauvijek otišao na kvasinu. Nitko nije očekivao ovakav povratak u formu, povratak klasičnom sebi i familijarnim temama, izgubljenim ljubavima, duhovnim refleksijama, pejzažima starog kraja, nostalgiji za nekim drugim vremenima.

Morrisonov glas je – začudno – navlas isti i iskričav kao i prije pola stoljeća. Glazbeno ovaj put ne eksperimentira, ovo je hodanje po stazi unikatnog "celtic soula" koju je sam utabao kroz duga desetljeća. Naravno, nema smisla od čovjeka s 80 na leđima očekivati da snimi neki novi "Moondance" ili "Saint Dominic's Preview", ali friško djelo sjevernoirskog prgavca meke umjetničke duše je fascinantno vibrantna, živopisna i nadahnuta kolekcija pjesama. Ne perfektna, Morrisonova poznata svojeglavost i nebriga hoće li koju "filler" pjesmu rastegnuti izvan logike i ovdje ima svojih trenutaka, ali to su detalji koji ne kvare ukupan dojam da je Van The Man u smiraj života snimio djelo koje se kvalitetom gura u vrh njegove ekstenzivne diskografije.

9. Hayley Williams – "Ego Death at a Bachelorette Party"

Kad joj je velika diskografska kuća kao klinki na početku srednje škole ponudila diskografski ugovor da od nje pokušaju napraviti solističku teen pop zvijezdu, Hayley Williams je inzistirala da želi biti dio benda. Ljudi u Atlantic Recordsu su pristali (doduše uz prilično izrabljivačke uvjete), a da stvar bude zanimljivija, ona je nakon toga krenula u osnivanje benda s prijateljima koje je upoznala u školi. Mogućnost da se iz toga izrodi nešto veliko bila je objektivno mala, no vrijeme će pokazati da Paramore, taj srednjoškolski bend ima potencijal za velike stvari. I kroz zadnjih 20 godina i šest albuma, reputacija im je samo rasla, bez obzira na to kako se žanrovski mijenjali od pop punka i emo rocka prema new vawe i post punk zvuku.

I što je važnije, bez obzira na velike personalne promjene, odlazak na početku ključnog koautora svih pjesama Josha Farroa. Za Paramore stvari nisu pisali nekakvi outsourcing timovi, iza svih autorskih pjesama uvijek je stajala Hayley Williams, djevojka čarobnog glasa, ali očito i vrlo snažna autorica, vjerojatno od prvog dana spremna da postane ono što je inicijalno diskografska kuća zamislila: pop zvijezda. Kao da je čekala da joj istekne ugovor s Atlanticom da isporuči svoj treći, ujedno i daleko najbolji soloalbum. I po konceptu i po konstrukciji pjesama riječ je o prilično konvencionalnoj (indie) pop glazbi, jednostavnih i čistih "linija", ali ujedno album neobične gracioznosti i ljepote. Njegovo izdavanje je bilo nekonvencionalno, Williams je prvo pustila na svojoj web-stranici 17 novih pjesama koje su skinuti mogli samo kupci njene linije boje za kosu Good Dye Young. Kao da ga je htjela predstaviti prije svega ženskoj publici. I ima smisla, većina pjesma je osobne prirode, neka vrsta navigacije kroz ljubavne brodolome, traume i duševne boli, traženja smisla i mjesta za sebe u svijetu, bitke s vlastitim egom i osnaživanje kroz njegovu "demontažu". Tek mjesecima kasnije ova hrpa sjajnih pjesama posložena je u "fizički" format u formi punog duplog albuma s 20 pjesama. Na duplim albumima su se kroz desetljeća u preambicioznosti poskliznuli mnogi velikani, na potezu od Led Zeppelina do Smashing Pumpkinsa. Hayley Williams nije. Svaka minuta od dugih 66 ima smisla i razloga, slabih trenutaka zapravo nema, glazbeni je to standard dohvatljiv rijetkima.

8. Baxter Dury – "Allbarone"

S tim nonšalantnim, dubokim glasom, usporedbe s, rekli bismo, i dalje slavnijim ocem Ianom dolazile su same od sebe. Baxter se kasno uhvatio glazbe, kao da je na počecima krenuo s mjesta gdje je otac stao. Nekoliko godina kasnije jabuka kao da se kotrlja sve dalje od stabla. Naime, iako je Baxter Dury od početka, posebno na malom remek-djelu "The Night Chancers" iz 2020. i ne puno slabijem zadnjem "I Tought I Was Better Then You" od prije dvije godine, prilično koketirao s elektroničkom glazbom, doduše nižeg tempa, "Allbarone" je definitivno njegov najživlji i najdiskoidniji album. Ali, to nije vrijednosni sud, nego tek sadržajno utvrđivanje činjenica. I posljedica njegove želje da se ne vrti u krug.

U tome mu je u mnogočemu pomogao Paul Epworth, producent i autor, koji se nakon ranih radova u indie rock svijetu, proslavio radom s velikim zvijezdama poput Adele i Rihanne. Prema riječima samog Baxtera Duryja, Epwothov posao je bio, između ostalog, da ga natjera da razmišlja drukčije i da pusti nekom sastrane da ga odvede u neke nove vode. Nema sumnje uspio je u tome, "Allbarone" je priličan odmak od onog što je dosad snimao. Doduše, Baxter Dury ima svoje kanone kojih se drži, oslanja se na ženske ili više muške vokale u refrenima, a svojim basso profondo dubokim, ali baršunasto opuštenim glasom priča priče, rijetko pjeva, uglavnom recitira. Nešto kao Serge Gainsbourg i Leonard Cohen nekad, to su tipovi koji na bilo kakvoj glazbenoj podlozi otvore usta s tim sugestivnim macho glasovima, gotovo sve zvuči neodoljivo, i što je još važnije koliko god prateća glazba izgledala prozaična ili šablonizirana, zvuči ozbiljno i plemenito. Možda je svetogrđe stavljati mlađeg Duryja u kategoriju sa spomenutim velikanima, ali mora se priznati da čovjek uporno, i (elegantnom) pojavom i autorskom kompetencijom, bilda sve ozbiljniju reputaciju. Na tom putu "Allbarone" definitivno nije stajanje u mjestu, već neobična stepenica. Stepenica više.

7. Ty Segall – "Possession"

“Mislim da je ovo moj pokušaj da snimim pop album. Vjerojatno to nije ono što bi ljudi danas vjerojatno nazvali popom, ali da. Pokušavao sam iskoristiti sve pop šablone. Rekao bih da ovdje nema nikakvih ekscentričnosti." Ovako je u jednom od popratnih intervjua uz izlazak svog 17. (!) albuma objasnio Ty Segall kojeg inače poznajemo po garažnom i psihodeličnom rock zvuku. I svaka tvrdnja, osim ove o korištenju svih pop šablona, je prilično precizna definicija. Kad govorimo o Segallu, treba napomenuti da je iz uloge obožavatelja teško pratiti njegov frenetični tempo i nevjerojatnu autorsku plodnost. Uz 17 soloalbuma od 2008. godine, što će reći da u prosjeku nije preskočio nijednu godinu a da ne izda album, član je bendova, redom Fuzz, Broken Bat, the CIA, GØGGS, Wasted Shirt i Freckle, a dalo bi se nabrojati još četiri, pet bendova sa Zapadne obale SAD-a kojima je bio, a više nije član. Redovito ide na turneje sam ili s nekim od svojih bendova, što njegovu produktivnost čini još nevjerojatnijom. Uglavnom, kad se skine koprena škripe i buke, zaglušujućih rifova, psihodeličnih tonova karakterističnih za većinu njegovih prijašnjih djela, na albumu "Possession" se otkriva njegova blaža strana, osunčani gitarski pop, ukorijenjen u 60-e godine, s Beatlesima i Kinksima kao prvim primislima, ali ima tu i značajki power popa jednih Big Star i nešto više kozmičke americane modernih tankoćutnih trubadura poput Elliotta Smitha. Melodije su krasne, pitke i pamtljive, aranžirane da djeluju istovremeno jednostavno raskošno zahvaljujući prije svega znalačkom korištenju gudačkih instrumenata, klavira i analognih klavijatura. Segallov talent za dobru melodiju u ovakvom okruženju posebno dolazi do izražaja, ali i otkrivamo i senzibilniju stranu njegovog zapravo sjajnog glasa. Posebnu draž i svježinu daje svojevrsna prostodušnost u određenim instrumentalnim dionicama, posebno klavirskim. Naime, prije ovog albuma Ty Segall nije svirao klavir, uzeo je, kako sam kaže, "lekciju od nekoliko minuta" i tvrdi da i dalje zapravo ne zna kako ga "ispravno" svirati, no svejedno je većinu albuma skladao na njemu jer se oduševio njegovim mogućnostima. Rezultat je gotovo čaroban.

6. Lambrini Girls – "Who Let The
Dogs Out"

“Ako ljudima oko sebe dižeš živce, znači da radiš nešto dobro.” Ovo načelo Johnnyja Rottena, svojevrsnog glasnogovornika originalne punk generacije, dvije beskompromisne cure iz Brightona shvatile su doslovno i vrlo ozbiljno. Punk nije samo glazba, punk je prije svega antiestablišment ideologija koja zrcali trenutačnu društvenu klimu. Od originalno antirojalističkog stava, radničko-klasnog bunta, kršenja društvenih normi i zazivanja anarhije, punk je evoluirao i glazbeno i tematski. Nisu bez veze svojevremeno na razmeđi milenija Asian Dub Fundation nazivali The Clashom 21. stoljeća, kad su na meniju bili drukčiji društveni izazovi poput sistemskog rasizma i dandanas aktualnog pitanje imigracije. Punk je dobar lakmus-papir za aktualne goruće društvene probleme, pa će Lambrini Girls, koje usput svoje eksplozivne stvari i sviraju po originalnim šablonama žanra, živcirati mainstream svojim radikalnim stavovima o policijskoj opresiji, zlostavljanju žena, mačizmu, zagovaranju transprava i proklinjanju Izraela zbog onog što čini u Gazi… I zalupiti si tako mnogo vrata pred nosom. Nisu baš redovne gošće na festivalima, nećete ih vidjeti u mainstream medijima i liberalnim talk showovima koji inače guraju često prilično avangardne, ali politički “bezopasne” i pomodne bendove. Lambrini Girls su po vlastitom izboru outsajderice i izopćenice jer im se tako šika i zato jer žive ono što propovijedaju. Zasad. Nakon nešto singlova i EP-a, na prvijencu “Who Let The Dogs Out” koji je izašao na samom početku 2025., prolile su svu žuč i bijes uz puno ironije, bez dlake na jeziku i s pojačalima odvrnutima do daske. Naslovi pjesama poput “Big Dick Energy”, “No Homo”, “Scarcity is Fake (communist propaganda)”, “Filthy Rich Nepo Baby”, “Cuntology 101”, govore puno sami po sebi. Zvuk je beskompromisan, glazba frenetična, savršeno nesavršena, pored njih nova svjetska punk miljenica Amy Taylor iz Amyl And The Sniffers zvuči kao Dolly Parton. S tim da Lambrini Girls za razliku od razvikanih australskih pub punk zvijezda znaju napisati i punokrvni hit (obratiti pažnju na “Cuntology 101”). “Who Let The Dogs Out” dobar je argument u tvrdnji da i u 2025. punk nije mrtav. Opasan i važan album.