Reporterske redove Nove TV ponovo popunjava Martina Bolšec Oblak. Vješta, iskusna novinarka već petnaest godina djeluje u informativnom programu Nove TV, a nakon rodiljnog dopusta vraća se u nove radne pobjede. Među temama nagrađivane novinarke često se nađu zdravstvo i obrazovanje te, kako kaže, sve ono što djeluje na velik broj građana. O novinarskim i “mamskim” temama, Slavoniji, Kvarneru, aktualnim prvacima i pretendentima na titulu u disciplini kuhanja redakcijske turske kave, u intervjuu za naš televizijski prilog razgovaramo s Martinom Bolšec Oblak.

Martina, nakon rodiljnog dopusta vraćate se u nove radne pobjede u programu Nove TV. Je li vam nedostajao tempo televizije?

- Moram priznati da mi se uz dvoje djece tempo televizije ne čini tako strašan kao prije, pa često kažem da dođem na televiziju raditi, ali i na miru popiti kavu i pojesti. Dodatni plus je i to što mi nitko neće ostaviti tragove zobene kaše ili banane na košulji. Bilo je svakako lijepo što sam više od godinu dana živjela bez alarma, potpuno posvećena obitelji. Ipak, stvarno je dobro opet upregnuti moždane vijuge oko nečega što nije dohrana, pelene i oponašanje životinja. Nedostajale su mi i kolege i jutarnja skuhana redakcijska turska kava. Dok me nije bilo, pojavili su se neki novi pretendenti za titulu prvaka turske kave, pa sam još uvijek u fazi ocjenjivanja njihova rada.

MATKO STANKOVIĆ/NOVA TV

Petnaestak godina dio ste informativnog programa Nove TV. Na koje se načine taj posao promijenio od 2011. do danas?

- Neki dan sam, kao nekakva baka, pričala mlađim kolegama kako smo prije išli na snimanje. Tada guglanje na terenu nije bilo tako lako dostupno, a mene je putem na prvo snimanje nazvala Barbara Golja i rekla da uzmem izjavu jednog političara za kojeg ja pojma nisam imala kako izgleda, pa sam njegova stranačkog šefa upitala je li taj političar možda na tom nekom događaju. Stranački šef me je pogledao i rekao – mislite na ovog koji stoji kraj mene cijelu ovu presicu… Najveća je promjena brzina razmjene informacija. Sada dok još traje neka izjava, portali već imaju naslove, ispisane tekstove, dok dođem do redakcije, već su nazvali još tri strane, sugovornika. Društvene mreže su također preplavljene svjedočanstvima, snimkama… I najveći izazov je u toj hrpi raznih informacija i poluinformacija ostati vjerodostojan i točan. U svemu tome televizija bi trebala biti medij gdje ljudi dobivaju dodatnu vrijednost i kontekst, gdje mogu dobiti malo dublji uvid u temu. Svakako je televiziji danas izazov i mlada publika koja se informira na TikToku. Međutim, televizija je i dalje medij kojem ljudi najviše vjeruju i kojem se vraćaju u svim izvanrednim okolnostima.

Koja vam je najdraža, a koja najteža pojedinost reporterskog posla?

- Najdraža je, naravno, kada uspijemo nešto promijeniti svojim radom. Meni će uvijek u srcu ostati vukovarska Osnovna škola Nikole Andrića, koja je izranjavana gelerima stajala više od 20 godina… Nizom priloga s kolegama iz osječkog dopisništva pokrenuli smo stvari i škola je na kraju obnovljena. Najteži dio posla je odgovornost koju osjećam prema ljudima koje snimim. Uvijek pazim da ih ne izvadim iz konteksta, ne stavim prekratko, da im ne bude krivo jer su nešto rekli javno i dali mi izjavu.

Govoreći o dugovječnosti vašeg rada na televiziji, kojim temama ste se bavili u svojim počecima, a za koja područja ste se poslije specijalizirali?

- Moj prvi prilog je bio o e-dnevniku i obrazovanje je moja velika novinarska ljubav. To je sigurno zato što su moji roditelji cijeli život bili prosvjetari, moja baka je bila učiteljica, moje obje tetke su u tom sektoru, ali i moja svekrva. Sad sam više u zdravstvenim temama, a u posljednje vrijeme me sve više zanima i resor socijale. Ukratko sve ono što se tiče većine stanovnika, pa često teme pronalazim u razgovoru sa svojim bližnjima. No nije sve u informativnoj redakciji tako strogo podijeljeno, kroz godine rada sam prošla stvarno razna snimanja, od poplava, izbjegličkih kriza, kraljevske obitelji, izbornih emisija, javljanja iz stožera, operacijskih sala, dočeka sportaša...

Što ste tijekom televizijske karijere naučili o sebi, drugima, svijetu oko nas, svemu ostalome?

- Naučila sam da nikad ne kažem nikad, iako mi je to dok sam bila mlađa bila potpuno besmislena izreka. Profesionalno sam naučila da trebam biti uporna, a o svijetu oko nas sam naučila da svaku rečenicu koju netko izgovori treba provjeriti na još najmanje dvije strane.

Odrasli ste na Krku, a na Kvarneru ste radili i javljanja za Dnevnik, stoga vam je poznat i taj kraj. Što vas i danas vraća u taj kraj?

- Na Krk me vraćaju moji roditelji, moja kuća i moje selo u kojem sam odrasla, kumstva, prijatelji i, naravno, more i svjež zrak. Moja najčešća noćna mora je da je gotovo ljeto, a ja se nisam ni jednom okupala. Krk je doista moja oaza mira nakon užurbanog Zagreba i dinamičnog posla. Najvažniji adut mog Krka je svakako “baka i deda servis”.

Koliko često posjećujete rodnu Slavoniju?

- U Slavoniji sam nažalost premalo. Rođena sam Osječanka, a moji roditelji su iz Đakova i Požege, tako da sam pravo slavonsko dijete. U Đakovu mi živi dida, koji je s 90 godina i dalje hodajuća enciklopedija svega što se u Hrvatskoj i svijetu događa. Usto je i neumorni izumitelj! Sve svoje osnovnoškolske i srednjoškolske zimske praznike smo provodili u Slavoniji. Bakina gužvara, tetinih sto vrsta kolača, nazdravljanje muškog dijela obitelji, igra s bratićima i uživanje u snijegu. To su moje najtoplije i najdraže uspomene.

Ranije ove godine Nova TV proslavila je četvrt stoljeća poslovanja. Što sebi i svojoj kući želite u povodu tako velike brojke?

- Svojoj kući želim samo velike brojke i u budućnosti – od godina do gledanosti, a svima zajedno nam želim da uspješno pratimo ovaj rollercoaster razvoja digitalnih platformi i medija.

S obzirom na to da je ovo intervju za naš TV prilog, koja su vama omiljena TV lica?

- Na mom se televizoru najčešće čuju sportski komentari jer u našoj obitelji sve ravnamo po utakmicama, a kad ne igra repka, onda pratimo sve – od bugarske treće lige do hrvanja. Moj sin Jan je pravi sportski tip, samo ne znam na koga je. Tako da moj glas ide sportskoj redakciji Nove TV. Od mojih novinarskih kolega nema dovoljno mjesta da imenujem sve one koje možda često ne vidite, ali čujete im glasove gotovo svakodnevno. Od svih mojih starijih kolega naučila sam i dalje učim puno toga. Pomagali su mi oko prvih snimanja, intervjua, javljanja uživo. I uvijek u redakciji brainstormamo oko toga koga nazvati, što bi bilo dobro pitati i oko vječnog pitanja – “čime da počnem”. Ipak, jedno ću ime izdvojiti, ne samo zato što smo nerazdvojne, nego zato jer se divim njezinoj drčnosti, hrabrosti i novinarskoj čestitosti, a to je Paula Klaić Saulačić, naše dubrovačko zlato.

I za kraj, uz koji se sadržaj opuštate u slobodno vrijeme?

- Najbolje se opuštam uz knjigu, ta mi je rečenica uvijek zvučala dovoljno dobro za pitanja o slobodnom vremenu. Doduše, moje knjige se najčešće svode na Mrljeka i Prljeka, Čovpasa i Pinu. Šalim se, jer doista obožavam čitati, ali trenutačno ne stižem koliko bih htjela. Zato moja prijateljica Maja ispašta i čeka već mjesecima prvi sastanak našeg book cluba. Dosta slobodnog vremena provodim u kvartovskom parku, gdje imamo sjajnu roditeljsku ekipu. Pomažemo si s čuvanjem djece, popravcima u stanovima, posuđujemo si šećer kad ponestane, idemo zajedno na izlete. Kao da smo na selu, a ne u metropoli. Kućni sam tip, pa obožavam slaganje puzli, ali mislim da su zaštitni znak moje obitelji društvene igre, odnosno boardgameovi. Kada smo renovirali stan, morali smo se nečeg odreći, ja sam se odrekla ormara s robom, ali je zato suprug dobio dodatni prostor za sve te društvene igre. On me uvjerava da je to dobra investicija, iako ja mislim da bi bilo bolje da su to neke dionice (smijeh)! n