“Brže ne može” evocira sjećanja i vraća nas u zlatno doba željeznice
Željeznica je ogledalo države i vrijeme je da se prione poslu i poštuje rokove, pa da za pet godina Slavonija opet bude tu blizu
Andrea Buča svojim nas je dokumentarcima upoznala s brojnim dijelovima Hrvatske, a na novi put kreće brzinom – da “brže ne može”. Istoimeni je to naziv novog serijala kojime nas kroz četiri epizode vodi u Slavoniju. Željeznica i Slavonija rukom pod ruku u novom Bučinu serijalu podsjećaju na dane kada se Slavonac mogao ravnati po kompoziciji vlaka, a danas je stanje znatno drukčije kako sa željeznicom na razini Hrvatske, tako i sa Slavonijom. O serijalu “Brže ne može” razgovaramo s autoricom Andreom Bučom.
Andrea, nakon mnogih serijala u kojima ste “stajali” (u Zagorju, Lici, na otocima), ovaj put krenuli ste na put da brže ne može. Odakle povod i inspiracija za serijal koji tematizira željeznicu te što novim serijalom želite poručiti?
- Ove godine željeznica slavi 200 godina otkad je u promet puštena prva željeznička linija Stockton - Darlington, u Engleskoj, putovanje koje je promijenilo svijet. Dolaskom željeznice u Slavoniju, krajem 19. stoljeća, potpuno se promijenio slavonski prostor, stanovništvo, život... Brže se trgovalo, gradili su se kolodvori, oko kolodvora nastajali su gradovi i ravnica se polako modernizirala jer željeznica i modernizacija uvijek su išle podruku. Također, Slavoniju su naseljavali ljudi iz svih krajeva zemlje, tadašnjeg Carstva, koji su dolazili graditi prugu i raditi na željeznici – kad sve to uzmete u obzir, Slavonija i željeznica su neraskidive i dijele istu sudbinu.
Željeznicu ste povezali sa Slavonijom, koja je mjesto radnje novog serijala. Kakav su par Slavonija i vlakovi? Je li to ljubav, čežnja, fanatizam…?
- Vlakovi su oduvijek ljubav; vlakom sam putovala u djetinjstvu, kad se putovalo strpljivo, sporo i kad nismo znali ni slutili kakav će život biti 2025. godine. I zato je uvijek ideja usporiti, putovati polako, prilaziti ljudima polako, dokumentirati… Doduše, iako vozi 50 km/h, nama je vlak 745, kojim smo obišli Slavoniju na trenutke bio prebrz jer protagonista je bilo mnogo, sve razgovore trebalo je obaviti na redovnoj liniji, u vlaku koji ima svoj red vožnje, a bilo je tu od snaša s čobancem do tamburaša, umjetnika, ljelja, strojovotkinja, književnica, aktivistica i slavonskih svatova, planinara…
Ovaj projekt snimao se na drukčiji način nego vaši prethodni radovi. Naime, uredili ste vagon za potrebe emisije, snimali dok je vlak bio u pokretu… Možete li nam pobliže opisati taj tijek?
- Svakim projektom dam sebi više posla, postavim letvicu visoko. Ovaj put smo u vlaku koji vozi na redovitoj liniji od Zagreba u Vinkovce, do Osijeka i natrag podravskom željeznicom, postavili scenu. Snimali smo u posebnom vagonu u koji su protagonisti ulazili na jednoj i izlazili na drugoj postaji – vodili smo utrku s vlakom, kameru smo upalili u Zagrebu i ugasili na kraju puta. Za četiri dana u vlaku mi smo snimili materijal za četiri epizode od 30 minuta – to je nevjerojatan uspjeh, ali toga se trebalo i sjetiti. Imala sam budžet za jedan dokumentarni film, što bi se reklo, nevolja me natjerala da nađem način, iz nemogućnosti je nastao odličan projekt! Baš sam jako zadovoljna.
A. G. Matoš u svom sonetu “Notturno” piše onu poznatu “Željeznicu guta već daljina”. Željeznica je putovanje, ali i osjećaj, no zbog neodržavanja željeznica je u našoj zemlji postala simbol nečega derutnog, što stalno kasni. Kakve impresije vi i vaši sugovornici imate na današnju i nekadašnju željeznicu?
- Iste kao i vi, kao i svi koji razmišljaju glavom. Iako ekološki, udoban i najsigurniji transport, 90-ih je politika odlučila ulagati u ceste, a željeznica je puštena da polako i sigurno propada. Loša i dotrajala infrastruktura usporila je nekad brze i točne vlakove, ekspresni i poslovni vlakovi kroz Slavoniju su jurili 120 km/h, danas takvih vlakova nema, a ovi koji voze voze 50 km/h – jer brže ne može, radi sigurnosti prometa i putnika brže ne može. Nekad je Vinkovčanima Zagreb bio na dva i pol sata, danas se voze dvostruko duže. Kad slušate starije željezničare, koji su proveli radni vijek na pruzi, u putničkom ili teretnom prometu, s koliko ljubavi govore o željeznici, koliko su važni bili u vremenu kad je željeznica bila važna, svima im se oči sjaje i svi su jednako sjetni. Ali... Postoji i nada da će se stvari popraviti, modernizirati i da će vlakovi ponovo brzo voziti i povezivati naše krajeve, jer nama ne trebaju japanske brzine, mi smo mala zemlja. Nama trebaju točni vlakovi i vozni red prilagođen putujućem svijetu, držim palčeve da se to dogodi što prije.
Vlak je toliko puta bio inspiracija što u umjetnosti, što u pop-kulturi, a prikaz kompozicije vrlo je televizičan. Gledajući japanske superbrze vlakove, moderan vlak simbol je napretka. U komunikaciji s vašim sugovornicima, hoće li u nas doći do revitalizacije željeznice?
- Naravno da hoće, već se gradi i ja se nadam da će se modernizacija napraviti u predviđenom roku, jer zašto ne bi? Ako si najavio da će za pet godina i deset mjeseci biti izgrađen drugi kolosijek Novska - Dugo Selo, onda ga i izgradi. Daj ljudima mogućnost da putuju vlakom na posao, mladima da idu na studij, pobrini se za stanovništvo istočne Hrvatske, pobrini se i da u Zadar vozi vlak, da turist iz zapadne Europe ne doživi šok i nevjericu kad dođe u Zagreb, pa ne zna kako i za koliko će dalje prema jugu…