Zatišje pred buru, tako se nekako čini da smo usred zatišja što buru donosi. Takvo je vrijeme što se polako mijenja od dobroga ka gorem, takva je politika poglavito ona svjetska, a takva nekakva napetost i iščekivanje kao da nam je i televizijske užitke i navike obavila. A kad je tako, onda je zapravo posve dobro i smirujuće kad nakon pustih mjeseci vikendom i opet na malim ekranima ima čovjek skijanje.

Elem, nedjelja je, i to ne obična, već ona kada se sat miče što naprijed, što natrag, na HRT-u nije kaubojac, ali jest taman finale filma Douglasa Kirka u kojem će sve romantično ipak doći na svoje, da bi nakon toga krenula prva utrka nove sezona izravnih prijenosa skijanja. U kući toplo, vani kiša, a tamo snjegovi i Zrinka Ljutić koja leti padinom. I Bruno Kovačević, dakako. Jer, mogu se mijenjati generacije i generacije naših skijaša, ali Bruno nikada.

Nego, vratimo se mi onom zatišju pred buru. Dojam je kao da se sa svim došlo do neke zrele faze natjecanja kad se stvari rutinski odrađuju dok se snuje veliki finale. Premijer je više po svijetu nego doma, predsjednika nema ni po svijetu ni po doma, plaće su male i inflacija velika baš kao i inače, jedino je Petar Vlahov na tren skočio do Izraela da nam se javlja s plaže neke taman da iza njege redovito šetaju nabildani momci što s plaže ili na trening idu. Čudno je to kad slušaš teške priče dok gledaš lakonoge momke, ali ajde, ne znamo mi kako to na terenu bude. Maštu je tu znalo zaintrigirati malo što, možda ponajviše vijesti o pljački u pariškom Louvreu, no i ti su pljačkaši brzo uhvaćeni. Pitanje svih pitanje međutim ostaje kako je moguće da takav muzej tako manjkav sustav kamera ima kad je svaki prosječni haustor danas kamerama načičkan!? Sve se tu nešto zahuktava, a kad će se zalaufati, ne zna se.

Tako je primjerice i u Masterchefu. Svatko je zauzeo svoju poziciju, ušančio se i ne pušta, pri čemu je kuhanje najmanje važno. Važno je zato da među natjecateljima stoluje i onaj kojeg odmilja zovu Predsjednikom. I, bome, ima momče iz Slavonije što ga Predsjednikom zovu sve karakteristike koje krase dobrog predsjednika, ima ambiciju, ima nonšalantnost iza koje se krije ozbiljnost, ima potrebu da radi što manje, a da mu je učinak sjajan i ima taman potrebnu i Hrvatima dragu dozu humora. Pa kad vodi cijelu ekipu, pa kad mu ekipa na uđe u stres test, eto njega da prisnaži: “Ivan Capan zna!” Ivan Capan zna! Mali milijun godina nakon što smo doznali, čuli i osjetili da HDZ ZNA, mladi natjecatelj podsjetio nas je, s širokim smiješkom na licu, kako dobro zvuči gotovo pa zaboravljeni slogan. Pred njim je karijera, ako ne ona oko štednjaka, onda neka druga sigurno. I neka je!

Zatišje je neko i kod Blaža što stoluje među ženama. Naučili smo tko je tko, shvatili da se na muci poznaju junaci, sudarili se s mali milijun stereotipa koji svejedno znaju izmamiti osmijeh na lice i sada čekamo veliki finale. Jest, ima tu ziheraškog, ali ima i dobre zanatske radnje u redatelja Kulenovića i hrpa dragih glumaca. Nema se HRT zbog čega sramiti. Zatišje je i kod junaka koji su na vagi, zatišje je u Supertalentu, zatišje je posvuda ili se barem tako nekako čini. Zato je ovaj put pogled nekako bačen u daljinu. A tamo, između na RTL-u samo što nisu počele zujati “Divlje pčele”.

E da, nije običaj da kritičar, kakav god da je, piše o onom što se tek dogoditi treba, ali ima za to dobrih razloga. Jer, nakon ohoho godina evo nam na male ekrane dolazi serija koja se bavi Dalmatinskom zagorom. U igri klasičan zaplet, dvije obitelji vazda suprotstavljene, jedna imućna a druga baš i nije, no ono što bi ovu seriju moglo učiniti drukčijom od drugih, sudeći što po najavama, što po veselu predstavljanju projekta, barem su tri stvari – jake ženske uloge, impresivni muški brkovi i mladost u glumaca. Sve se to dalo vidjeti na tom spomenutom predstavljanju, gdje je ta mladost od glumaca, lica koja su mahom posve televizijski nova, demonstrirala samo veselje s kojim su pristupili snimanju. Dakako da treba tek vidjeti kako će to izgledati na ekranu, nikad čovjek unaprijed ne zna ni kako će publika reagirati, no ideja da se uvelike sve odjećom, scenografijom, stilom smjesti u Sinj 50-ih, Sinj koji se zove Vrilo, ne čini se ludom. I da, ako ova serija ne vrati modu od dobroga brka među muškarce, teško da će itko i išta. “Divlje pčele” poletjet će u mjesecu što ga odmilja movember zovu. Ako je i slučajno, lijepo se poklopilo. n