U organizaciji Hrvatskog doma Split, 9. rujna će na Peristilu u Splitu nastupiti The Baylor Project pjevačice Jean i bubnjara Marcusa Baylora. Svojim izvedbama oni probuđuju emocije, njihova glazba mami na pljesak, na pokret, a ujedno je produhovljena i ozbiljna. Ona je odraz njihovog bogatog glazbenog iskustva, ali i afroameričkog okružja u kojem su stasali. No prije svega, donosi pozitivan duh, uzdiže i produhovljuje.

Snaga ljudskog duha

Spomenuti žanrovi duboko su utkani u njihovu tradiciju i kulturnu baštinu, važni su za ostvarenje njihovih stremljenja kao glazbenika.

- Idiomi i karakteristike jazza, gospela i bluesa ključni su za ostvarenje naše umjetničke namjere. Oni pružaju bogat vokabular izražavanja - melodije, ritmove i emocionalnu dubinu - koji nam omogućuje autentičnu komunikaciju i duboko povezivanje s našom publikom. Te tradicije oblikuju naš zvuk i daju život pričama koje želimo ispričati. Primjerice, za nas bit jazza leži u istraživanju zvuka kroz kulturu, povijest i dušu. To je razgovor - ukorijenjen u tradiciji, ali uvijek u razvoju - gdje se susreću sloboda, izražavanje i identitet. Jazz je ukorijenjen u improvizaciji, ne samo u pojedinačnim solo dionicama, već spontanoj interakciji između glazbenika u trenutku. Intuicija nas navodi da pažljivo slušamo, kreativno reagiramo i zajedno stvaramo. Sve se može dogoditi u bilo kojem trenutku, a ta nepredvidljivost je mjesto gdje žive invencija i magija. O tome smo učili od jazz velikana kao što su Carmen McCrae, Art Blakey, Miles Davis, Cannonball Adderley, Elvin Jones, McCoy Tyner. Suština gospel glazbe je duhovna i kulturna manifestacija Božje ljubavi, zvuk rođen iz vjere, borbe, nade i trijumfa. Ona uzdiže dušu i podsjeća nas na nešto veće od nas samih, baš kao što se osjeća u izvedbama sjajnih gospel sastava: Commissioned, The Hawkins, Andrae Crouch, The Winans ili The Clark Sisters. Bit blues glazbe, pak, leži u njegovom sirovom zvuku i pričama o dubokoj, nezamislivoj boli, snažnom izrazu otpornosti, slomljenog srca i trajnoj snazi ljudskog duha. Nije nužno da smo odrasli slušajući tu glazbu, ali jesmo. Redovito smo odlazili u crkvu. Slušali smo crnačke spirituale. Slušali smo himne koje su zvučale kao crnački spirituali. Cijela kongregacija bi ih pjevala. Iako nismo odrasli slušajući isključivo crnačke spirituale, to je dio našeg kulturnog iskustva i porijekla. Zato to čujete u našoj glazbi. U jazzu ćete čuti blues, čut ćete crnačke spirituale, čut ćete gospel. Gospel je očito bio jedan od glavnih žanrova koji su proizašli iz bluesa. Od nas čujete sve to isprepleteno u jedno, s jazzom kao temeljem svega - objašnjavaju.

Budući da su stasali u crnačkoj crkvi i zajednici, ta glazba nije bila samo nešto što su slušali, ona je ono što jesu. Oblikovala je njihov identitet, vjeru i njihov način izražavanja, tumačenja svijeta koji ih okružuje.

- To je bio naš oblik bogoslužja. Kada putujemo u različite zemlje, na razne kontinente, upoznajemo se s mnogobrojnim kulturama i načinima na koji ljudi žive svoje živote, a dio toga je njihova vjera i način na koji vrše bogoslužje. Prvi put smo otišli u katoličku crkvu u Londonu i prisustvovali katoličkoj misi koja je trajala jedan sat. Radili smo sve što ljudi inače rade na misi. Bilo je to za nas potpuno drukčije iskustvo. Kad smo se vratili i otišli u svoju crkvu, shvatili smo da tamo na obredu ne provodimo samo jedan sat već nekoliko sati. Shvatili smo da je glazba na određeni način bujnija i šarolikija. Načini na koje ljudi štuju božansko uvijek proizlaze iz njihove urođenosti, njihove kulture. Bilo da se tiho klanjam i spuštam glavu ili skačem gore-dolje i ruke su mi podignute, to je došlo kroz proživljeno iskustvo. Kada slavimo i kada se klanjamo, to je s istinskim žarom, iz punine naših tijela. To prožima cijelo naše biće - prisjećaju se.

U toj glazbi važno je postizanje zajedništva. Taj princip primijenili su i na djelovanje svojeg sastava.

- Individualni je izbor nešto dobro, ali često smo previše odvojeni jedni od drugih. Za osobe mlađeg naraštaja uobičajeno je da se upoznaju s nekim telefonom, da nekoga pozovu na spoj te izlaze i druže se putem poruka, da se čak niti ne sretnu licem u lice. To je tako čudno. Zapravo, ne znaju uživaju li s tom osobom u određenom prostoru i vremenu. Kod jazza je potpuno drukčije. Djelovanje jazz glazbenika zasniva se na interakciji unutar zajednice. U jazzu morate biti povezani. Ako ga želite svirati kako treba, oslanjate se na sinergiju s drugim umjetnicima, onima s kojima ste u tom trenutku na pozornici. Svi ovisimo jedni o drugima, slušamo jedni druge u stvarnom vremenu. Tempo je svake večeri malo drukčiji, naš način izražavanja je malo drukčiji, svi reagiramo jedni na druge u trenutku izvedbe. To je za nas dio ljepote i genijalnosti jazz glazbe, zato jer ne radimo stalno isto. Način na koji ću nešto izraziti tada i tamo uvijek ima veze s onim što se događa oko nas - kažu.

U fokusu svega što rade uvijek su obitelj, vjera i glazba. Ti stupovi vode njihovo putovanje, i na pozornici i izvan nje, i oblikuju poruke koje žele podijeliti sa svijetom.

- Za nas bit glazbe leži u interpretaciji zvuka, prostora i duha. To je sposobnost oblikovanja tišine u nešto smisleno - gdje se spajaju emocija, namjera i povezanost. Naime, želimo stvarati glazbu koja govori duši - iskrenu, srdačnu. Sve što radimo filtrira se kroz naše životno iskustvo i umjetničke senzibilnosti, s ciljem dubokog povezivanja s ljudima. No, uvijek nas vodi pomisao da je glazba najistinitiji izraz našeg duha. Omogućuje nam da ispričamo svoju priču, ukažemo na naše radosti, naše borbe, našu vjeru. Kroz svaku notu, ritam i tekst, nastojimo stvoriti prostor u kojem se ljudi mogu osjećati dobrodošlo, uzdignuto i nadahnuto. To je više od izvedbe; to je služba, to je razgovor, to je povezanost. Sve nas to uzbuđuje, ali postoji nešto uistinu čarobno u našim nastupima. To je nešto što se događa u trenutku - spontano, naelektrizirano i duboko povezano. Ta energija, to zajedničko iskustvo s publikom, pomaže da glazba doista oživljava - pričaju.

Odraz vremena

Važno im je pisanje originalnih pjesama jer im omogućuje da prenesu poruke vlastitim stilom. Njihov je autorski rad uvijek vezan uz tradiciju afroameričke glazbe.

- Najvažniji elementi za dobru skladbu su melodija, struktura, ritam i jasan osjećaj značenja. Pjesme dolaze iznutra, one su iskreni odrazi naših iskustava, emocija i perspektiva, čineći svaku izvedbu uistinu autentičnom i osobnom. Naš proces pisanja pjesama varira; ponekad počinje za klavirom, drugi put s bubnjevima ili s tekstom i melodijom. Nakon što zamisao dobije oblik, blisko surađujemo, napredujemo i preoblikujemo je dok pjesma ne postane cjelovita i vjerna našoj viziji, a ona je ukorijenjena u svrsi. Iako se volimo dobro zabavljati, naša je nada uvijek uzdići publiku i donijeti im nezaboravno, dirljivo iskustvo. Kada skladamo ili sviramo, dublje poniremo u svoje unutarnje ja. Naime, skladanje i sviranje glazbe zahtijeva duboko promišljanje. Prilikom pisanja originalne pjesme postavljamo si važna pitanja kako bismo otkrili njezino pravo značenje i kako ga najbolje prenijeti. Svaka pjesma je jedinstvena i zahtijeva istraživanje duše kako bi se njezina bit oživjela. Sve dolazi iz čiste kreativnosti. Zvuk ptice može nas nadanuti za melodiju, ritam brisača vjetrobranskog stakla koji se kreću lijevo-desno može potaknuti novu zamisao. Bilo što - trenutak, slika, motiv - može se transformirati u jezik glazbe. Zajedno stvaramo djelo koje rezonira i povezuje se sa slušateljima - odgovaraju.

Jedna od najpoznatijih suradnji pjevačica-bubnjar je ona Abbey Lincoln i Maxa Roacha. Važan segment njihove glazbe je protestna glazba, baš kao i glazbe Jean Baylor i Marcusa Baylora. Na to nedvosmisleno ukazuju svirajući skladbe "2020" i "Black Boy", koje su i snimili za svoje albume.

- Amerika je akumulirala svoje bogatstvo kroz trgovinu afričkim robljem. To je rezultiralo poljskim radovima, stvarnim robovskim radom na poljima. Zahvaljujući tome pojavile su se radne pjesme. Usporedno s radnim pjesmama razvile su se duhovne pjesme. Tekstovi temeljeni na vjeri isprepleteni sa zvukom i modelom radne pjesme zaslužni su za stvaranje crnačke duhovne pjesme. To je ustupilo mjesto bluesu, a potom su iz bluesa nastali svi važniji oblici američkih glazbenih žanrova, od soula preko R&B-a i jazza do rocka i popa. Svi ti popularni oblici glazbe proizašli su iz tog miljea, koji je, pak, proizašao iz određenog kulturnog iskustva. To nas je vodilo u pisanju skladbe "2020", koja je nastala po uzoru na crnačku duhovnu pjesmu, što nikada nismo očekivali da ćemo učiniti, jer to je nešto iz davne prošlosti. No ona je zapravo blues. S druge strane, ta pjesma definitivno odražava tu godinu, 2020. Namjeravali smo pjesmi dati naziv "Trauma", ali to je zvučalo previše depresivno. Skladba "Black Boy" se jednostavno pojavila jer tada se dogodilo ubojstvo Georgea Floyda. Zapravo, tu skladbu smo počeli pisati prije, potaknuti ubojstvima Freddieja Graya i Trayvona Martina, također Afroamerikanaca. Bilo je toliko, toliko, toliko crnaca koje je policija upucala, bez razloga, što je bilo indikativno za povijest disfunkcionalnih rasnih odnosa u Americi. Ta se glazba jednostavno pojavila, jer to je nešto istinito. To nisu stvari o kojima se nužno osjećamo dobro pričajući ili o kojima čak želimo pričati, ali to su stvarne priče o stvarnim stvarima i stvarnim ljudima, stvarna iskustva koja imamo. Ta iskustva nisu karakteristična samo za Amerikance. Ne namjeravamo pisati protestnu glazbu, mi samo pišemo. Nina Simone je rekla da umjetnici postoje da odražavaju vremena u kojima živimo, a ovo su vremena u kojima mi živimo. To svakodnevno utječe na nas - kažu. n