Kad god se pojavi novi rad Nebojše Slijepčevića, znamo da nas čeka nešto više od običnog filma, ne samo još jedna priča "po špranci". Njegovi filmovi ne govore glasno, ali svejedno odjekuju. Nema tu pretjerane dramatike, ni potrebe za velikim gestama; Slijepčevićev pristup je suptilan, promišljen i često vrlo osoban, ali nikad ne ostavlja publiku ravnodušnom.

Tijekom gostovanja u zadarskoj Kino Zoni, gdje su prikazana njegova tri posljednja kratkometražna igrana filma, publika je imala priliku pogledati "Čovjek koji nije mogao šutjeti", "Banija" i "Crveni tobogan". Projekcije su bile popraćene razgovorom s autorom, koji je publiku dodatno uveo u kontekst i pozadinu nastanka filmova. I mi smo iskoristili priliku da ga uhvatimo za kratki razgovor pa smo u opuštenoj atmosferi porazgovarali o njegovim filmovima, stanju u društvu, inspiraciji, nagradama – ali i o tome zašto su kina i dalje važna.

Veće ambicije

Prošle ste godine probudili pažnju publike, dodjele filmskih nagrada pratile su se s iščekivanjem. Za početak, kako s odmakom gledate na period za Vama, na nagrade, priznanja? Je li to promijenilo Vašu percepciju sebe kao autora?

- Ne bih rekao da me posebno promijenilo. Tko ne voli dobiti nagrade, no realno gledano one rješavaju samo jedan mali segment rada na filmu, a to su financije. To nije nebitna stavka, međutim ne radim nešto da dobijem nagrade. Kreativan proces za mene je ostao isti, kad upališ kompjuter i dalje je ispred tebe bijeli ekran imao ti Zlatnu palmu ili nemao. Dakle, posao je isti, ali produkciji je malo lakše, lakše je zatvoriti financijsku konstrukciju. Ali, svaki film je nova borba. Publika svaki tvoj novi film gleda ispočetka i neće im novi biti dobar zato što je stari bio. I ne treba biti. Tako da se ni s te strane ne mijenja ništa. Mogu samo reći da su sad ambicije malo veće jer mi se čini da mogu raditi veće filmove, iz nekog tog produkcijskog stajališta. Više novaca ti kupuje više vremena, a više vremena ti kupuje više stvari koje možeš raditi. Sad jednostavno mogu razmišljati o produkcijski zahtjevnijim i skupljim filmovima.

Nešto i o filmu koji je svakako promijenio hrvatsku filmsku scenu. Film koji nas je nakon dugo vremena odveo i na crveni tepih Hollywooda. Film nosi i snažan naziv – "Čovjek koji nije mogao šutjeti", ali izgleda da nitko o njemu nije šutio, bilo je tu i dobrih, ali i loših izjava, posebno iz nekog političkih konteksta. Kakve su reakcije publike u Hrvatskoj u usporedbi s inozemnim prikazivanjima, kako ljudi koji nisu upoznati s pričom na nju reagiraju?

- Trudio sam se ispričati priču za koju smatram da je univerzalna, vanvremenska, vanprostorna. Razmišljao sam kako će publika primiti film, ali prvenstveno sam razmišljao o hrvatskoj publici, o publici u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, nisam razmišljao o canesskoj publici. Međutim, zbog svoje univerzalnosti film je dobro prihvaćen i ljudima ne trebaju dodatna objašnjenja.

Često čujemo kritiku kako je hrvatski film jednako ratni film. I "Čovjek koji nije mogao šutjeti" je na neki način ratni, a svjedočimo njegovom uspjehu i u Hrvatskoj i vani. Kako to komentirate?

- Svi se bune da je u Hrvatskoj previše ratnih filmova, a vidimo naslovnice portala i novina. Thompson prošlog tjedna još uvijek ratuje s Jugoslavijom. A što se mene tiče rat je odavno gotov, on nije moja opsesija, ali to je opsesija društva, ne znam zašto, to im je očito potrebno. Način na kojeg smo snimili film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" i interpretirali ga je vrlo univerzalan. Jedna od tajni uspjeha tog filma je sigurno i ta što ne moraš znati ništa o mjestu radnje. To je situacija koja je vrlo arhetipska - neka paravojska zaustavlja vlak i vadi ljude druge vjere - to je nešto što se nažalost razumije svuda. To nažalost gledamo i u ovom trenu. Od trenutka kad sam počeo pisati scenarij pa do završetka snimanja, svašta se dogodilo - od invazije Rusije na Ukrajinu, Hamas je napravio masakr u Izraelu, onda je Izrael uzvratio s genocidom u Gazi, i sve te situacije su vrlo prepoznatljive i u ovom filmu. Jedan američki scenarist mi je, nakon što je pogledao film, poslao poruku da bi se ta situacija mogla lako dogoditi i u Americi sljedeće godine, jer je baš tad Trump dolazio na vlast. Dakle, bez obzira na mjesto i vrijeme radnje imamo jednu aktualnost. Ja bih bio sretan da film nije toliko aktualan pa taman ne dobio nijednu nagradu.

I još kratko o "Čovjeku koji nije mogao šutjeti"; dio ekipe je iz Zadra. Kako ste birali glumačku ekipu? Kako je bilo surađivati sa Silvijom i Larom? Hoće biti nekih suradnji i u budućnosti?

- Bila je divna suradnja. To je slučajnost da su oboje iz Zadra, ali i Lara Nekić i Silvio Mumelaš potpuno su razvalili na audicijama koje sam radio, nisam imao puno dileme da ih uzmem i to su povjerenje i opravdali. E sad, radnja idućeg filma koji radim se događa u Međimurju pa kako će se Zadrani uklopiti, još ne znam (smijeh), ali ćemo vidjeti. Iako, i kad sam radio "Čovjeka" rekao sam da nećemo imati Dalmatince jer se radnja događa u Bosni, pa eto nas.

Bez posebnog recepta

U Zadru je publika imala priliku pogledati tri Vaša filma. "Banija" je kratki triler zasnovan na istinitoj priči Milana Radića, posljednjeg stanovnika malog sela zavučenog duboko u šumi, zaboravljenog i od ljudi i od vlasti. "Crveni tobogan" također je kratke forme, traje svega 27 minuta, a bavi se borbom za dječji park u zagrebačkom kvartu Trnjanska Savica, što je punilo medijske stupce prije desetak godina. Postoji li neka nit koja povezuje sve dosadašnje projekte – nešto što biste rekli da Vas kao autora definira?

- Ako u mojim filmovima postoji neka zajednička nit, to nije namjerno. Radim filmove po onome što me dotakne. Recimo kod "Banije", tu sam pročitao članak o čovjeku koji živi sam u tom pograničnom selu i banditi ga stalno pljačkaju jer znaju da ne može pozvati pomoć jer nema ni signala. To mi je bilo stravično, na samo 100 kilometara od Zagreba imamo priču kao iz srednjeg vijeka. Kod "Tobogana" me recimo potaklo što su to moji prijatelji koji imaju neki problem. Nije da imam recept kakve filmove snimam već radim ono što mene emotivno pomakne i ono za što mislim da će biti interesantno još nekome.

Iako su "Banija" i "Čovjek" igrani filmovi, Vi ste prvenstveno dokumentarist, i čak i igranim filmovima pristupate iz te dokumentarističke forme. Odakle i zašto sklonost prema toj formi?

- Kad sam studirao film nisam mislio da ću se baviti dokumentarnim filmom, ali kad sam krenuo pisati scenariji nekako mi se činilo da sve što zamišljam je nebitno u odnosu na stvari i priče koje se događaju u stvarnom životu i oko nas. Draže mi je uložiti vrijeme u autentične priče, priče koje su lokalne i koje neće nitko drugi ispričati umjesto nas. Za svaki film radim opsežna istraživanja jer mi mozak počinje razmišljati na scenarističkoj frekvenciji tek kad ga napunim s dovoljno informacija i u slučaju "Čovjeka" dobio sam spis s jednog suđenja i tek nakon pročitanih 1.000 stranica scenarij je bio gotov u dva dana, i to mi je potrebno, ne samo zbog inspiracije već i zbog osjećaja da to što radim ima neki smisao.

Ovogodišnji ZagrebDox otvoren je upravo Vašim filmom "Crveni tobogan". Njemu tek predstoji festivalska budućnost. Kako je nastao?

- Da, nisam mislio da će film imati takav uspjeh, ali pojavio se interes regionalnih festivala i to me pozitivno iznenadilo. Film je nastajao tijekom više godina, i s vremenom je materijal koji sam snimio samo dobijao na snazi. Prve snimke nastale su još 2006. godine. I onda sam te kazete pospremio jer, kao, ništa posebno. Međutim, kad sam s vremenskim odmakom pogledao te snimke bio sam oduševljen. Evo 15 godina kasnije, sve je različito, a opet sve je isto. I taj materijal, i onaj snimljen 2016. prošli su test vremena. Dakle, pratimo prosvjede koji su se pokrenuli protiv izgradnje crkve u tadašnjem parku na Savici. Borba oko jedne zelene površine postala je vrlo politizirana. Na primjeru tog parka vidi se polarizacija društva koja je, izgleda, sve jača i jača.

Adaptacija romana

Koji su planovi? Na čemu sad radite?

- Trenutačno radimo na adaptaciji romana "Črna mati zemlja" Kristijana Novaka, za kojeg smatram da je jedan od najuspješnijih i najboljih hrvatskih romana zadnjih četvrt stoljeća i za njega je uopće bilo pitanje je li mu potrebna filmska adaptacija. I sam sam načelno protivnik adaptacije dobrih knjiga jer smatram da takav roman treba jednostavno čitati. Ali razlog zašto sam se uhvatio toga je taj što sam vidio prostor za neku interpretaciju tog romana koja će biti vrlo slobodna. Dobar dio će biti izostavljen jer ga je nemoguće i nepotrebno prenositi, a drugi ćemo zadržati. Možemo reći kako će to zapravo biti film po motivima romana. Radni naslov je "Dvije male noćne more", čime zapravo želimo dati do znanja da je radnja otišla malo od izvornika. Kristijan je, osim što je fantastičan pisac, i velikodušan suradnik koji nam je dao dozvolu da radimo što god mi mislili da je najbolje. Prva verzija scenarija je napisana, pisali smo ga Nađa Petrović, mlada spisateljica iz Beograda, i ja, i dobili smo dio financiranja. Nadam se da će film biti snimljen u iduće dvije-tri godine... A evo, moram reći kako mi je već nekoliko godina san jednom snimiti dokumentarni film i o otoku Viru gdje ljetujem. Mislim da je to jedan živopisni prikaz hrvatskog turizma (smijeh).

Drugi put ste već gost Kino Zone. Jedan od prvih filmova uopće koji su prikazali u svom programu bila je upravo Vaša "Srbenka". Koliko su ovakve inicijative potrebne Zadru koji nema infrastrukturu za svoje nezavisno kino, a onda i drugim gradovima gdje situacija nije puno bolja?

- Ovo je jako lijepa inicijativa. Dijelim bol jer i Zagreb je u velikom problemu jer ni mi nemamo elitno nezavisno kino. Kino Europa je u preuređenju godinama, Kinu Tuškanac je propao krov, dakle situacija stvarno nije dobra i mislim da je taj nedostatak lijepih kino dvorana zbilja veliki problem. Za svaku kulturnu zemlju izgradnja istih trebala bi biti prioritet, a kod nas to prolazi nezapaženo. Problem je to i za filmaše, jer nemamo gdje prikazati svoje filmove, i za publiku. Odlazak u kino trebao bi biti potpuni doživljaj, u prostoru koji je adekvatan. Kad imaš dobru infrastrukturu onda je to ritual koji ima smisla. Danas svi imaju doma velike televizore i super zvuk, ali u kino ideš da bi se družio, a onda doživljaj filma dolazi na novi nivo. Jer zajedničko gledanje filma je komunikacija i s filmom i ekipom, ali i s ljudima koji s nama gledaju. U društvu je doživljaj drugačiji. Jedna od tajni Canneskog festivala je i u samom prostoru. Imaju ogromne dvorane u koje stane 2-3 tisuće ljudi i koje budu prepune. Svi su u svom najboljem izdanju i svima je to doživljaj godine i zato je takvo iskustvo gledanja filma puno intenzivnije. Rekao bih da i sam ritual gledanja filma kreće od prostora.