Od 22. do 25. kolovoza u organizaciji udruge Unisono u Mostaru će se održati Mostar Jazz Fest. Cilj organizatora je kroz glazbu jačati kulturni identitet Hercegovine i donositi pozitivne promjene u zajednici. Poznat kao grad na raskrižju kultura, Mostar ovim festivalom potvrđuje status kulturnog središta. Festival se oslanja na entuzijazam zajednice, a program je osmišljen kroz tri dimenzije: koncerte lokalnih, regionalnih i međunarodnih izvođača, glazbenu pedagogiju kroz radionice i znanstvene panele vodećih glazbenika i stručnjaka s raznih područja te humanitarni aspekt kroz donacije za nabavku terapijskih instrumenata i glazbene radionice usmjerene prema djeci s Down sindromom. Primjerice, prošlogodišnji projekt rezultirao je postavljanjem »perkusivnog zida« na Klinici za dječje bolesti SKB-a Mostar. Kako je najavio jedan od organizatora Marko Jakovljević: »Glazba nije luksuz, ona je alat za inkluziju, emocionalni razvoj i slobodu izražavanja.«

Organizator je otišao i korak dalje. Naime, Mostar Jazz Fest promovira ekološku osviještenost, primjerice u organizaciji ne koristi letke niti proizvodi vizualni otpad. Promocija se provodi putem LED ekrana, društvenih mreža i festivalskih majica. Između ostalog, u sklopu programa održava se inovativni »Džepni Fest« – izložba posvećena digitalnom stvaralaštvu putem mobilnih uređaja. U povodu toga, u razgovoru će sudjelovati psiholog Mario Brkić i grafički dizajner Goran Čuljak, koji će objasniti kako digitalni alati mogu biti sredstvo kreativnog izražavanja, umjesto pasivne konzumacije sadržaja. Najavljujući razgovor, Čuljak je istaknuo da »djeca mobitele neće prestati koristiti, a pitanje je hoće li ih koristiti za stvaranje ili samo za skrolanje«. Osim toga, Mostar Jazz Fest stvara jaku regionalnu mrežu kroz suradnju s Ljubuški Jazz Festom, Rab Jazz Festivalom i Makarska Jazz Festivalom.

Duh Gila Evansa

Zvijezda ovogodišnjeg Mostar Jazz Festa je trubač i skladatelj Alex Sipiagin, glazbenik fascinantnog životopisa koji kroz suradnje, ali i radionice, prenosi svoje bogato iskustvo mlađim naraštajima džezista. Naime, poznat je i kao glazbeni pedagog. Primjerice, već godinama je član mentorske ekipe na Ljetnoj jazz školi Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu. Tako je bilo i ove godine, a nastavit će se u Mostaru. Osim što će održati koncert, na Mostar Jazz Festu će održati glazbenu radionicu. »To je fantastično«, tvrdi. »Ove bi radionice definitivno trebalo više reklamirati, jer ne zna puno ljudi za njih. Pokušavam to reklamirati koliko god mogu. Ali mislim da postupno postaje sve bolje i bolje.«

Rođen 1967. u Yaroslavu u Rusiji, Sipiagin se obrazovao na području klasične glazbe, no brzo se zaljubio u jazz. Nakon što je 1990. u Rustovu pobijedio na natjecanju za najboljeg ruskog jazz glazbenika, sa studentskim je sastavom nastupio u Sjedinjenim Američkim Državama. Istaknuvši se na tom koncertu, dobio je poziv za nastup u Washingtonu na međunarodnom natjecanju »Thelonious Monk« posvećenom Louisu Armstrongu. Kad je pobijedio na tom, najvećem ikad održanom natjecanju trubača, nagradu mu je uručio veliki džezist Clark Terry. Tada je donio odluku da preseli u New York gdje je odmah počeo nastupati na klupskim jam sessionima. Odmah su ga zapazili ugledni glazbenici koji su ga pozivali na suradnje. Odjednom je, još kao mladić, svirao s poznatim glazbenicima raznih žanrova, među ostalima Dr. Johnom, Ericom Claptonom, Elvisom Costellom, Billom Brufordom, Aaronom Nevilleom, Daveom Sanbornom i drugima. Poslije se, na preporuku sjajnog saksofonista Chrisa Huntera, pridružio orkestru Georgea Gruntza s kojim je odlazio na turneje.

Godinu dana poslije pridružio se Gil Evans Orchestru u kojem je svirao uz Randyja Breckera, Lewa Soloffa i druge uglednike jazza. Nakon toga ga je Randy Brecker preporučio za Mingus Big Band. Bilo je to 1994., kada je već tri godine boravio u Sjedinjenim Američkim Državama. »Postupno mi se sve dobro otvaralo«, prisjeća se. »Svirao sam s orkestrom Gila Evansa, konstantno sam svirao i putovao s Mingus Big Bandom... Evans je preminuo 1988., a ja sam se pridružio orkestru 1990., ali njegova mudrost je još uvijek bila prisutna. Ljudi kao što je Gil Goldstein bili su glazbeni ravnatelji. On je pisao aranžmane i adaptirao Evansovu glazbu. Duh Gila Evansa još uvijek je bio tamo, kao što je duh Charlesa Mingusa uvijek prisutan uz njegovu glazbu. Primjerice, objavili smo album 'Hidden Treasures' za koji smo snimili neke od skladbi Gila Evansa koje su malo prearanžirane. Neke od tih skladbi do sad nisu bile snimljene. Glazbenici kao što su Charles Mingus i Gil Evans neprestano su pisali glazbu tako da su imali skladbe koje nikad nisu bile snimljene, a neke dugo nisu bile otkrivene.«

Drukčiji koncepti

Prekretnicu u njegovoj karijeri donijelo je djelovanje u doba pandemije uzrokovane COVID-om. Naime, budući da je jedan od najtraženijh trubača u New Yorku, do tada je bio neprestano angažiran, svirao je s raznim glazbenicima, odlazio na turneje, snimao... No, odjednom je, poput ostalih glazbenika, zastao i uspio udahnuti, razmisliti o svojoj karijeri i glazbi. »Tijekom pandemije koju je izazvao COVID, mnogi jazz glazbenici uzeli su pauzu«, govori. »Zapravo, svi su morali uzeti pauzu. Na primjer, imam puno prijatelja u New Yorku. Naravno, s nekim ljudima sviram zajedno već 30 godina. Mnogi od mlađih glazbenika koji su tek počeli razvijati svoje karijere zapravo su izgubili motivaciju za nastavak jer nije bilo koncerata uživo, nije bilo prilike za stjecanje jazz iskustava. Naime, stariji glazbenici koji su inače neprestano putovali, zauzeli su mjesta koja su do tada već okupirali mlađi glazbenici i počeli svirati male koncerte u New Yorku. Kao rezultat toga, mlađi glazbenici više nisu imali posao. Mnogi od njih su izgubili interes za jazz i promijenili profesiju. Nedavno sam razgovarao s Daveom Hollandom. Uzeo je stanku dvije godine. Nije svirao. Gary Smulyan je uzeo pauzu dvije godine. Razgovarao sam s Chrisom Potterom, koji je moj veliki prijatelj. Dvije godine su potpuno zaustavile njegovu rutinu. To je vrlo tužno, no možda je potrebno napraviti taj krug, tu pauzu.

DAVOR HRVOJ

Sve je prirodno, pretpostavljam. Ti glazbenici koji su imali posao, preživjeli su, naravno. Ja ne pripadam niti jednoj od tih skupina. Nekad sam imao stalnu nastavničku poziciju u New Yorku, ali sada je nemam i sretan sam zbog toga. Težim nečemu drugom. Samo pokušavam da moja glazba donese drukčiju razinu i slično. Sve češće čujem da su te dvije godine i za druge glazbenike donijele neke zanimljive rezultate. Glazbenici su stali, preispitali svoje koncepte i nastavili djelovati u potpuno novim smjerovima, barem neki od njih. Mogli su se usredotočiti na jednu stvar i iskoristiti više vremena za produkciju nečega. Tijekom posljednjih nekoliko godina imao sam nekoliko projekata, uključujući svoje solo albume i svoj projekt s big bandom. Nedavno sam radio na projektu s gudačima. To mi je dalo vremena da razmislim kako to napraviti onako kako treba, jer obično imamo rok i sve se odvija užurbano. Ali ovaj put smo, zapravo, mogli sjesti ili leći ili meditirati, odvojiti malo vremena i jednostavno staviti stvari na prava mjesta. Mogli smo smisliti neke zanimljive, potpuno drukčije koncepte. To je moj trenutni pogled na jazz.«

Njegova glazba ima moderan pristup koji možemo vezati uz njujorški. Zapravo, predstavlja većinu iskustava što ih je stekao u raznim glazbenim situacijama u tom gradu u zadnjih 30 i više godina. Između ostalog, nadahnuta je velikim glazbenicima s kojima je dijelio pozornicu, poput Jamesa Moodyja, Michaela Breckera, Davea Hollanda, Gonzala Rubalcabe, Larryja Coryella, Mingus Big Benda itd. Sve te utjecaje možemo čuti u njegovim izvedbama, skladbama i aranžmanima za big band. Svoje je skladbe izvorno snimio s malim grupama, u formatu kvinteta ili seksteta, a objavljene su na albumima u izdanju poznatih diskografskih kuća poput Criss Crossa, ArtistSharea, Blue Room Musica i Posi-Tonea.

Sanjam glazbu

No, mogućnosti za nove suradnje i ostvarenja povećale su se otkako se prije nekoliko godina preselio u Europu. »Jako sam sretan zbog toga«, kaže. »Stvaram mnogo različitih projekata, uključujući i moj projekt s gudačima. Samo gudački kvartet i truba. Volio bih imati ritam sekciju i samo nekoliko gudača. Lako je, ali gudači se moraju kretati. Naime, u tome je puno jazz elemenata. Ne mogu pisati bez jazz elemenata jer je to moja glavna glazba. Tako ću nastaviti. Sviđa mi se to. U Budimpešti ću nastupiti sa simfonijskim orkestrom. U tim je djelima zastupljen više crossover, više suvremene glazbe, ali i dalje puno jazza. To mi daje slobodu, omogućuje mi pisanje glazbe u različitim smjerovima i eksperimentiranje. No sretan sam što se često vraćam u New York i dalje sviram s Mingus Big Bandom. Naime, to je moj omiljeni bend.«

Sipiagin nerijetko pronalazi nadahnuće za svoju glazbu u putovanjima, a kao glazbenik, zapravo, obožava takav način života. »Svako putovanje donosi nešto svoje«, rekao je. »Putujemo otprilike šest do osam mjeseci godišnje, svake godine, što je iznimno nadahnjujuće. Teško je, ali nadahnuće koje donosi takav život nadoknađuje sav gubitak energije koji izgubiš na putovanju. Ponekad ne možeš spavati više od dva sata dnevno, potpuno si umoran, a moraš svirati navečer. Tada pogledaš okolo, upiješ energiju iz novonastale sitacije i vratiš se u normalu. Možeš svirati koncert i snimiti na instrumentu neku ideju koja ti padne na pamet ili možeš snimiti te ideje na svom iPhoneu ili nečem drugom preko čega će biti dostupno na računalu ili se, pak, kasnije možeš vratiti na to. Za mene funkcionira kada snimim svoje ideje i poslije ih prepravljam. Primjerice, neke mi se ideje pojave na raznim čudnim mjestima, a kad se vratim u New York sastavim te segmente i oblikujem skice. Mogu se jasno sjetiti onoga što se događalo. Čujem to u svojoj glavi. Primjerice, na svoj album 'Moments Captured' uvrstio sam teme koje su nastale tako što sam uhvatio neke trenutke tijekom putovanja po Europi, a kad sam se vratio u New York, sastavio sam ih i oblikovao u skladbe.«

Sipiagin je jedan od glazbenika koji su toliko opčinjeni glazbom da je često sanjaju. »Uvijek sanjam glazbu«, tvrdi. »To je kod mene normalno. Uvijek čujem neku glazbu u snovima, ali nažalost, ponekad mi se dogodi da, kad se probudim, zaboravim zapisati to što sam sanjao.«