Marina Bešić Đukarić u novinarstvu je od 1995., kada je radila kao radijska novinarka, a 2015. pridružuje se informativnom timu Nove TV kao dopisnica iz Osijeka. Krajem 1990-ih za hrvatsku redakciju BBC-ja izvještavala je o mirnoj reintegraciji i povratku u hrvatsko Podunavlje te je jedna od autorica prvog dokumentarnog filma u produkciji Nove TV, posvećenog Vukovaru. Istaknula se izvještavanjem o migrantskoj krizi i britkim intervjuima s lokalnim čelnicima, a u nedjelju, 18. svibnja, iz Osijeka će se uživo javljati u izbornoj emisiji Nove TV.

Što su za vas kao novinarku najveći izazovi kad je riječ o lokalnim izborima?

- Lokalni izbori za novinare dopisnike najzahtjevniji su izbori, treba obići puno različitih mjesta, nerijetko u jednom danu, kako bi se na vrijeme donijela reportaža s terena. Postoji i niz tehnikalija na koje moramo paziti, primjerice, kako potpisati osobu koja je u kampanji, kako postupati prema onima koji su i kandidati i obnašatelji neke funkcije, moramo voditi računa o objektivnosti i ujednačenosti. Tu je i ishođenje dozvola za snimanja na biračkim mjestima. Jako je puno informacija koje dnevno treba prikupiti i obraditi. Kod izbornih obećanja jako je važno imati i dobru memoriju, ili bar vlastitu arhivu, kako bi se moglo posegnuti za nekim ranijim obećanjima ili problemima pa usporediti. Već sada se pripremam za iduće lokalne izbore jer arhiviram izborne programe koje ću izvaditi za četiri godine i provjeriti što je ispunjeno, a što ne.

Jesu li građani otvoreni kada ih se pita o političkim temama?

- Raspoloženje birača najbolje oslikavaju brojke o izlaznosti, što je po meni golem problem. Slavonija je redovito među onima s najmanjom izlaznošću. Još uvijek prevladava odmahivanje rukom na pitanja o politici, a najčešći odgovor je: "Politika me ne zanima." To me žalosti. Ljudi nisu svjesni kolika je moć u njihovim rukama. Upravo su oni ti koji postavljaju, smjenjuju, mijenjaju. Župani, gradonačelnici, načelnici, vijećnici, sve su to zaposlenici javnosti koja ih jako dobro plaća da rade za njihovo dobro i ako ne rade dobro, birači su ti koji ih mogu smijeniti. Lokalni izbori su jako važni jer se izravno tiču svakog pojedinca. O njima ovisi hoćemo li imati igrališta, cestu, više ili niže lokalne poreze. Mislim da bi se politika trebala uvrstiti u školski program. Ja sam odrastala u Njemačkoj, tamo se od rane dobi djecu uči koliko je pojedinac važna karika u društvu.

Kako birate koje predizborne teme istaknuti u prilozima?

- Tema mora biti zanimljiva i po mogućnosti još neispričana. Osobno volim malo drukčije teme gdje najviše prostora dajem običnim ljudima te njihovim konkretnim i životnim problemima. Primjerice, bila sam u nekim selima sa samo desetak stanovnika, u kojima su posljednje investicije bile prije 30 ili više godina, neki nemaju rasvjetu, signal za mobitel, vodovod, kanalizaciju. Nitko ih ne obiđe čak ni pred izbore, ali na dan izbora stignu im glasačke kutije. Postoji selo u kojemu je biračko mjesto organizirano u ruševnoj školi na kojoj još stoji naziv iz bivše države. To jako puno govori o tome kako se živi u lokalnim sredinama, a moj je zadatak da se i za to čuje.

U kojoj se mjeri lokalni problemi razlikuju od županije do županije?

- Velike su razlike. Upravo sam ovih dana bila u jednoj općini koja ima i biciklističke staze, poslovnu zonu, moderno igralište, školu, vrtić, ambulantu. Istodobno, neka druga sela još crpe vodu iz bunara i plaćaju pražnjenje septičkih jama. To često ne ovisi samo o sposobnosti neke vlasti nego i o položaju, cestovnoj povezanosti. Više su razvijena manja mjesta uz veće gradove, nego loše povezana razbacana sela u brdskim krajevima. Tako imamo slučajeve da se negdje uvodi moderna i štedljiva LED rasvjeta, a drugi nemaju nikakvo ulično svjetlo.

Koliko su se političari promijenili u komunikaciji s novinarima otkako ste započeli karijeru?

- Ne mogu se oteti dojmu da su političari prije 30 godina bili uglađeniji. Istina je i to da se njihovo zanimanje više poštovalo, a čini mi se da su više poštovali i nas novinare. Međusobno smo razumjeli da svatko radi svoj posao i da to podrazumijeva i kritiku. Sjećam se razgovora s bivšim gradonačelnikom Kramarićem kada me je pitao je li kritika konstruktivna, dakle, nije se ljutio, zanimalo ga je samo ima li kritika svrhu. I Đapić je jako dobro razumio kritiku. Ali bilo je i onih koji bi nakon emitiranog priloga nazvali i žustro negodovali, tražili demantije, iako nije bilo razloga. Jedan od bivših gradonačelnika, a neću ga imenovati iz poštovanja, otvoreno je rekao da mi više neće davati izjave jer se ljuti na mene; to je politički nezrelo. Mnogi su političari danas jako uvredljivi, zaboravljaju da su prolazni, a mi smo i dalje tu.

Nedavno ste izvještavali iz Beograda tijekom velikih prosvjeda. Kako ste to doživjeli?

- Iz Beograda izvještavam 20 godina, pratila sam i njihove lokalne, parlamentarne i predsjedničke izbore, i razlika je golema. Građani Srbije, pogotovo urbanog Beograda, nemaju problem otvoreno i hrabro iskazivati svoje mišljenje, stati pred kamere ili izići na ulice. Emocionalni naboj na ovim prosvjedima je neopisiv. Biti okružen s više stotina tisuća ljudi, a bez nasilja, psovki, alkohola i neprimjerenog ponašanja iskustvo je koje treba doživjeti. Ovi prosvjedi su posebni jer ih predvode studenti, mladi, pametni ljudi koji su sudbinu uzeli u svoje ruke. Posve su smireni, organizirani, koriste isključivo svoju kreativnost, humor i inteligenciju te ne odstupaju. Imala sam dobra iskustva i među njima i u hotelu, restoranu, taksijima. Nitko nas nije ugrožavao, ponekad bi doletjela samo neka podrugljiva riječ od režimu sklonih prolaznika, ali takve neugodnosti doživim i kod kuće. Ipak, treba biti spreman i na suzavac, bačeno kamenje, naguravanje. To smo doživjeli u Novom Sadu. I na to treba računati, ali nitko te ne tjera na takav teren.

Osim politike koje teme vas osobno najviše vesele istraživati i donositi pred kameru?

- Volim snimati poljoprivredne i općenito ruralne teme. Biti vani na terenu, među ljudima, u gumenim čizmama, zavlačiti se u farme, ugaziti u blato na polju. To je opipljivo i životno, u svojim reportažama uvijek nastojim prenijeti tu atmosferu. Ako je suša, želim da moj gledatelj čuje kukuruz kako šuška, ako je poplava, želim dočarati što znači biti u vodi. Osim toga, rado upozoravam na nepravde. Kada prilog riješi nekome problem, možeš reći da sve kroz što prođeš ipak ima svrhu.

Koliko se novinarski posao promijenio u posljednjih desetak godina?

- Mijenja se gotovo na dnevnoj bazi, prije svega u tehničkom smislu. Moj prvi novinarski tekst bio je pisan pisaćim strojem, nije bilo interneta. Danas neke moje kolege u izvještavanju koriste umjetnu inteligenciju. Prije desetak godina s terena smo uživo mogli izvještavati samo preko satelita na reportažnim kolima. Sada imamo male uređaje koje nosimo sa sobom i možemo se spojiti u program s bilo kojeg mjesta. U uredničkom smislu rasli su zahtjevi, a skraćivali se rokovi. Informacije putuju i objavljuju se jako brzo, a mi moramo biti sve brži. Publika je, moram priznati, prije bila puno zahtjevnija, više je analizirala. Danas živimo u društvu društvenih mreža i površnosti, novija publika nema strpljenja dugo nešto gledati i slušati. Pokušavamo se tome prilagoditi, biti zanimljivi, držati oko gledatelja budno, ali istodobno ostati profesionalni i prije svega imati sadržaj, a ne samo ambalažu.

Imate li prostora za kreativnost u izvještavanju, koliko vam je to važno?

- Jako mi je važna kreativnost i način na koji ću prenijeti informaciju. Zbog toga je ključna moja suradnja s kolegama snimateljima. Srećom, toliko dugo već radimo zajedno da se razumijemo. Kad kažem da želim ispričati to i to, oni već znaju kakvu sliku želim. Isto tako i u montaži, s nekima od njih gotovo telepatski komuniciram, bez puno riječi. I uvijek ih pitam na terenu ili poslije u montaži što misle, kako im zvuči, je li bolje ovako ili onako. Ne zato što sam nesigurna, jer nisam, već zato što su dvije glave pametnije od jedne, a i njihova je glava gledateljska. Također, uživam veliko povjerenje svojih urednika i daju mi slobodu.

Planirate li uskoro novi dokumentarni projekt? Na kojoj biste temi najradije radili?

- Za sada ništa nije u planu, ali kada bih mogla birati, radila bih dokumentarni film o potrazi za nestalima u Domovinskom ratu. U tijeku su velika istraživanja u okolici Vukovara, često surađujem s ljudima koji su prvi na mjestu nalaska ljudskih ostataka i javnost puno toga ne zna. Kroz godine sam razvila i prisnost s nekim obiteljima koje svoje najdraže još nisu pronašle. To je jedna duboko emotivna tema koju trebaju čuti sve generacije, jer povijest se opet ponavlja, u Ukrajini, na Bliskom istoku... Ponovno se stvaraju nove masovne ili pojedinačne grobnice, ponovno se čine nezamislivi zločini i nikad ne treba prestati pokušavati podići svijest o tome da se takve sudbine nikome ne bi smjele događati.

Što vas najviše veseli u slobodno vrijeme?

- Obožavam dobru knjigu. Upravo čitam izvrsnu "Patriju" o terorizmu u Baskiji kroz prizmu dviju obitelji. Opuštam se uz čašu crnog vina, a antistres-terapija su mi "sam svoj majstor" radovi. Imam više alata od mog supruga i tate zajedno, napravila sam si kuhinju, a sada je radim i mami. Volim s obitelji otići u prirodu, putovati, peći kolače. Imam i mali krug divnih prijatelja. Svi su oni nekad radili ili još uvijek rade u medijima (uključujući i mog supruga), puno toga smo prošli zajedno i zato se jako dobro razumijemo.