Camino. Camino de Santiago. Poznatijeg hodočašća valjda na svijetu i nema. Za njega je baš svatko čuo, mnogi su makar jednom poželjeli tim putem koračati, a velik je broj onih koji su se odvažili i prohodali svoj Camino. Jer, tu se hoda na stotine kilometara da bi se čovjek vratio onom iskonskom sebi. Snimani su o Caminu ozbiljni filmovi, napisane brojne knjige, no i opet ostaje pitanje – zašto!? Što to Camino ima što ga čini drukčijim i kakva se to čovjek s tog nesvakidašnjeg puta vraća kući i svojoj svakodnevici!?

Mali milijun pitanja je tu kojima nije odolio ni Krešimir Macan. Kako, uostalom, pitanja vezana uz Camino ne postaviti onom tko je taj put višekratno prohodao i onom koji je praktički netom nakon Špice krenuo na svoj Put.

Boris Trupčević je o svom doživljaju Camina napisao već dvije knjige. Siniša Drobnjak je kupio kartu u jednom smjeru odlučan prohodati Camino. Obojica su se u svojom poslovima dokazali. Siniša Drobnjak je osnivač Dental Business Leadership summita i poduzetnik od 1995. godine. Vlasnik je tri uspješne tvrtke u regiji koje se bave razvojem IT rješenja, distribucijom izabranih proizvoda u dentalnoj medicini te poslovnom edukacijom vlasnika i menadžera zdravstvenih ustanova. Boris Trupčević hrvatski je medijski menadžer, novinar i pisac s dugogodišnjim iskustvom u vodećim medijskim kućama. Godine 2021. postao je CEO međunarodne tvrtke Foreo, specijalizirane za beauty-tech proizvode, a danas se bavi poslovnim konzaltingom, coachingom i mentoringom menadžera. Zašto onda Camino!? Zašto i kako čovjek hoda tisuću kilometara da bi se, kako to veli Trupčević, vratio onom iskonskom sebi.

Poseban Put

Put svetog Jakova, poznatiji kao Camino de Santiago, odavno nije samo religijsko putovanje. Trupčević o Caminu zna gotovo sve, a i što ne zna kani naučiti, pročitati. Camino je nastao u devetom stoljeću, kada je jedan pustinjak otkrio ono za što se vjeruje da je grobnica apostola Jakova. Već od 10 stoljeća hodočasnici su krenuli prema Santiagu, da bi došli do katedrale koja je na mjestu njegove grobnice u kojoj se, kako se vjeruje, čuvaju njegovi posmrtni ostaci. Do 14. stoljeća Camino de Santiago bila je žila kucavica. Bitno je pritom znati da se ne radi o jednoj ruti, već cijeloj mreži puteva kroz manje-više sve europske zemlje. “Običaj je bio da se u Santiago ide od vlastite kuće. Tako se razvila ta mreža puteva, od kojih je najpoznatiji Camino”, kazuje Trupčević. Razvila se zarana i mreža prenoćišta, a templarski redovi štitili su hodočasnike. Reći će Trupčević i to kako je posebnost Camina u toj baštini razasutoj cijelim putem, u tradiciji ugošćavanja i brige o hodočasnicima. “Postoji fantastična infrastruktura, no najveća su vrijednost ljudi”, dodaje. Jer nije to ruta gdje ljudi dođu dobro opremljeni da prehodaju par stotina kilometara.

Ustupljeno

- Tamo svi koji dođu, a dolaze sa svih kontinenata, dođu s nekim dubokim osobnim razlogom. I putem to istovare - veli Trupčević.

Odabrao je najdužu rutu, prešao 1.000 kilometara. I Drobnjak ide njome, što i ne čudi za čovjeka koji je, primjerice, istrčao “100 milja Istre”. Što li ga tjera i na Camino, i na dugačke maratone!?

- Svi koji krenemo u tom smjeru tražimo neki odgovor u sebi. Za razliku do većine ljudi koji traže odgovore negdje vani, mali broj ljudi shvati da se odgovori nalaze u nama. I ovo je jedan od načina kako počinjemo tražiti odgovore u sebi. Ne znači da ga uvijek nađemo, ali ga tražimo - objašnjava Drobnjak.

Užitak, ne patnja

I njegov će put krenuti iz San Juana,s francuske strane Pirineja. To je ona tradicionalna žarišna točka okupljanja hodočasnika.

- Tisuću kilometara u 33 dana. Bilo je i onih s jačim ritmom i onih sporijih. Svatko bira svoj tempo. Na prvu se čini puno, ali treba razumjeti da je to jedino što radiš. Kreneš u osam ujutro i hodaš do pet-šest navečer - priča Trupčević.

Puno je onih koji produže još malo dalje, prohodaju i Epilog, kako se zove hodanje od Santiaga do obale Atlantika. Cijene noćenja putem ne prelaze 15 eura, kaže Trupčević. U crkvenim ili komunalnim prenoćištima budu i sedam, osam eura. Njegova je potrošnja bila između 50 i 60 eura dnevno, no ima, kako kaže, i onih koji su putovali puno skromnije, baš kao i onih koji su na put pošli bez ijednog eura. Kako se pripremiti za toliko hodanje? Trupčević se, i prije Camina, zaljubio u nordijsko hodanje za koje ne dvoji da je najjednostavniji, najjeftiniji i najkorisniji sport.

- Volim reći da je na Caminu napor zagarantiran, a patnja je opcija. Neki ljudi misle da ima neke koristi od patnje, može biti i da je tako, ali hodočašće ne mora biti patnja. Hodočašće je prije svega veliki užitak, jedno veliko oslobođenje. Preporučam ljudima da probaju malo više hodati kod kuće, da rade vježbe za mišiće nogu, da porade na kondiciji. Zašto!? Zato da bi im bio ljepši put. Nema potrebe patiti se, napora će biti sasvim dovoljno - uči Trupčević.

Puno je i onih koji krenu na put s teškim ruksakom na leđima. Onaj ruksak kojim će se hodati Caminom trebao bi iznositi nekih 12 posto tjelesne težine hodača. U suprotnom bude teško.

- Putem ljudi bacaju višak, poklanjaju, šalju kući stvari. To je ta simbolika, svi mi u životu nosimo previše tereta. To su emotivni tereti, zamjeranja, frustracije - slaže se Trupčević.

Putem čine da im ruksak od života bude lakši. Simbolike je koliko vam drago i u onom kamenu koji se običava ponijeti od kuće pa ga ostaviti negdje putem.

- Doneseš kamen koji za tebe ime neko značenje, u koji si sabio sve te svoje muke, frustracije, životne traume, sve što želiš odbaciti. Taj kamen ostaviš negdje po putu. Većina ga ostavi na mjestu koji se zove Željezni križ. Tu je hrpa kamenja, memorabilija, slika onih koje je netko negdje izgubio. Energija je na tom mjestu nevjerojatna - priznaje Trupčević.

- Milijuni ljudi su prošli istom stazom. Sigurno je ostao neki energetski trag na stazi kojom preko tisuća godina ljudi hodaju - slaže se Drobnjak.

Osobna transformacija

Camino je oduvijek bio i ogroman biznis. Prenoćišta, samostani koji su bili i obrazovne institucije, razvoj poljoprivrede, farmaceutike, templarski redovi... I ljudi, ljudi koji su, kako veli Trupčević, hrlili po oprost grijeha, ali i po pročišćenje.

- Dobiješ oprost, a onda dođeš do Atlantika, skineš odjeću u kojoj si hodao, sve to spališ kao simboliku pročišćenja, okupaš se u oceanu i onda si nov čovjek - objašnjava Trupčević. ​

Drobnjak nudi još jedan, svoj razlog zbog kojeg ide na Put svetog Jakova.

- Kao vlasnik tri tvrtke u dvije države hoću vidjeti mogu li stvoriti 30 dana vremena u svom životu. Camino je za mene simbol vraćanja tog vremena do kojeg svi jako teško dolazimo, pogotovo ako smo u vlasničkim ulogama. Hoću vidjeti je li to uopće izvedivo i moguće - iskreno će Drobnjak.

Camino i zato da vidi može li svijet funkcionirati mjesec dana bez njega, pa da još po povratku zatekne svoje tri tvrtke u boljem stanju nego ih je ostavio. Poduzetnika je, uostalom, sve više na toj stazi.

- Svi mi volimo misliti da smo nezamjenjivi, da će bez nas sve propasti, a vrhunac menadžmenta je učiniti sebe nepotrebnim. U drugoj mojoj knjizi koja je posvećena menadžerima, vlasnicima, poduzetnicima, pišem da moraš organizirati stvari u životu tako da mogu funkcionirati bez tebe mjesec dana. Tek tada si uspio. Nakon Camina, nakon tog puta osobne transformacije, vodit ćeš ljude, posao, tvrtku deset puta kvalitetnije nego prije - ne sumnja Trupčević.

Pritom dodaje kako je osobna transformacija ono što se svima na Caminu dogodi, pa i onima koji su uvjereni da im se dogoditi neće. Dogodi se i zbog hodanja, koje mijenja čovjeka iznutra. Dugometražno hodanje je, kaže, je resetiranje duše - iz njega se izlazi kao novi čovjek.

- Nisi zapravo novi čovjek, nego onaj stari. U naslovu moje knjige zato i stoji da je to povratak sebi. Nisam se ja išao tražiti, nego sam se išao sebi vratiti. Inije to samo mjesec dana koje si ukrao za sebe, to je i najbolja investicija koju možeš napraviti za sebe, za budućnost - ističe Trupčević.

No, ni to, čini se, nije ono najvažnije što ovaj put donosi.

- U jednom trenutku živiš tako k’o skitnica i lutalica, ideš od sele do sela, živiš na cesti, spavaš u prenoćištima. Živiš užasno jednostavno, skromno, bazično, oteretiš se svih uloga koje si nakupio i u jednom trenutku ti dođe misao: Pa čovječe, sve što mi treba za sreću stane u jedan ruksak! - zaključuje Trupčević.